Iako ne postoji savršen niti jedini ispravan način odgoja djece, mnoge odgojne prakse iz 1960-ih, koje današnji roditelji u velikoj mjeri više ne primjenjuju, mogle bi zapravo pridonijeti zdravijem razvoju djeteta, većoj samostalnosti i boljim obiteljskim odnosima.
Kultura, dostupnost interneta i društvene norme znatno su se promijenile, potaknuvši drugačije roditeljske pristupe, no mnogi današnji roditelji, u želji da učine najbolje, često pretjeruju. Suočeni su s većom razinom stresa i tjeskobe, a pretjerana zaštita i stalni nadzor nad djecom, iako stvara privid sigurnosti, zapravo smanjuje djetetovu sposobnost da razvije emocionalnu stabilnost, samostalno rješava probleme i izgradi jasnu sliku o sebi.
Samostalna igra na otvorenom nekoć je bila neizostavan dio djetinjstva. Iako to današnjim roditeljima zvuči gotovo nezamislivo, istraživanja pokazuju da nestrukturirano vrijeme provedeno bez nadzora iznimno pridonosi razvoju dječjih socijalnih i emocionalnih vještina. Bilo da su kucali na vrata susjeda, lutali kvartom ili se igrali u prirodi, djeca 1960-ih najčešće su provodila vrijeme vani bez roditeljskog nadzora - što je danas prava rijetkost.
U 1960-ima, starija su djeca preuzimala odgovornost za mlađe kad roditelji nisu bili kod kuće. Kuhali su jednostavne obroke, obavljali kućanske poslove i pazili da mlađi odu na spavanje na vrijeme. Danas se roditelji rijetko usude ostaviti djecu samu bez prethodno dogovorene dadilje. Promijenile su se društvene norme, ali i stilovi odgoja - najviše pod utjecajem sveprisutnih sigurnosnih briga, koje je dodatno pojačao razvoj interneta i društvenih mreža.
Iako se mnogim roditeljima čini sigurnije da sami pripremaju obroke dok djeca samo promatraju, studija objavljena u časopisu Applied Physiology, Nutrition, and Metabolism pokazuje da djeca u takvim situacijama zapravo ne uče mnogo. Drugo istraživanje, objavljeno u Appetiteu, upućuje na to da djeca manje jedu kada ne sudjeluju u pripremi hrane. U 1960-ima, uključivanje djece u kuhanje bilo je korisno i poticajno - ne samo zbog razvijanja vještina, već i zbog osjećaja odgovornosti i doprinosa.
Nekad se očekivalo da djeca sama brinu o svojim školskim obvezama. Ako bi se suočila s lošom ocjenom, sama bi razgovarala s učiteljem i prihvatila posljedice. Danas roditelji često aktivno interveniraju, preuzimaju ulogu posrednika i preispituju autoritet nastavnika, što nerijetko šteti razvoju odgovornosti i samostalnosti. Istraživanje sa Sveučilišta Stanford potvrđuje da je roditeljska uključenost važna, ali pretjerana angažiranost može usporiti djetetov emocionalni i razvojni napredak.
Danas se tehnologija često koristi kao sredstvo za smirivanje i zabavljanje djece - od televizije do pametnih telefona. Nasuprot tome, od djece 1960-ih očekivalo se da se zabavljaju sama - bez digitalnih pomagala. To je uključivalo igru na otvorenom, smišljanje vlastitih aktivnosti, pa čak i - dosadu. Iako ekrani roditeljima olakšavaju svakodnevicu, studija objavljena u Cureusu pokazuje da prekomjerno izlaganje ekranima negativno utječe na djetetov tjelesni razvoj, pažnju i emocionalnu regulaciju.
Djeca danas često osjećaju pritisak da moraju biti izvrsna - u školi, sportu i brojnim izvannastavnim aktivnostima. Pritom gube priliku da jednostavno isprobavaju nove stvari iz znatiželje i užitka. Za razliku od toga, djeca 1960-ih imala su više slobode griješiti, odustajati i istraživati hobije bez očekivanja izvrsnosti, čime su razvijala otpornost i unutarnju motivaciju.
Prema istraživanju Children’s Independent Mobility, ranih 1970-ih gotovo 55% djece mlađe od 10 godina moglo je samostalno obavljati sitne zadatke izvan kuće. U 2010-ima, taj je broj gotovo pao na nulu. U 1960-ima bilo je uobičajeno da djeca sama idu u školu, što je danas rijetkost. Ova promjena posljedica je rastuće roditeljske zabrinutosti za sigurnost, potaknute i sveprisutnim medijskim narativima o opasnostima.
Premda stručnjaci danas s pravom upozoravaju na opasnosti prevelikog oslanjanja na djecu u ranoj dobi, prije nekoliko desetljeća neovisnost je bila pravilo. Od djece se očekivalo da doprinose kućanstvu, obavljaju osnovne zadatke i snalaze se u svakodnevici. Danas su roditelji često prisutniji i zaštitnički nastrojeni, no pretjerana briga ponekad djeci uskraćuje prostor za učenje kroz pokušaje i pogreške.
U 1970-ima, korištenje sigurnosnog pojasa bilo je rijetkost - samo 11% ljudi redovito se vezivalo, pokazuju podaci američkog CDC-a. Stoga ne iznenađuje da su djeca 1960-ih često putovala automobilom bez ikakve zaštite. U međuvremenu su zakoni i svijest o sigurnosti značajno napredovali, a prioritet roditelja danas jasno je usmjeren na zaštitu djece u prometu.
Prema studiji objavljenoj u Australian Occupational Therapy Journalu, djeca koja redovito sudjeluju u kućanskim poslovima imaju bolje kognitivne vještine i školsku uspješnost. Dok su djeca 1960-ih obavljala poslove iz osjećaja odgovornosti, bez očekivanja nagrade, današnja djeca često očekuju džeparac, pohvalu ili neku drugu motivaciju. To je dijelom posljedica roditeljskih stilova koji su više usmjereni na poticanje nego na dosljednu odgovornost.
Za razliku od današnjeg pristupa, koji potiče prepoznavanje i razgovor o emocijama, u 1960-ima su djeca uglavnom sama učila kako se nositi s tugom, ljutnjom ili neuspjehom. Ako bi došlo do svađe, ozljede ili tuge, očekivalo se da se sami umire i nastave dalje. Iako je tada više majki ostajalo kod kuće, to nije nužno značilo i više emocionalne dostupnosti - često su bile zaokupljene vođenjem kućanstva, a djeca su se igrala i učila kroz vlastita iskustva, najčešće bez stalnog nadzora.