Poznato je da traume i iskustva iz djetinjstva često utječu na psihičko stanje, odnose i mentalno zdravlje u odrasloj dobi, ali posljedice se mogu jako razlikovati od osobe do osobe. Muškarci koji se povuku kad osjete pritisak često su u djetinjstvu prošli određene obrasce - od ljubavi koju su morali "zaslužiti" do pritiska da ispune nerealno visoka očekivanja. Zato se i danas, kao odrasli, često vraćaju istim nezdravim načinima nošenja sa stresom, samo da bi im bilo lakše, piše YourTango.
Psihoterapeutkinja Kaytee Gillis objašnjava da djeca koja odrastaju uz roditelje čija je ljubav uvjetovana nauče da pažnju i privrženost dobivaju samo ako nešto "odrade" zauzvrat.
Bilo da se od njih traži da budu najbolji u svemu, da stalno ugađaju roditeljima ili da se stalno prilagođavaju njihovim interesima, muškarci koji se povlače pod pritiskom često su vlastitu vrijednost vezali uz obvezu i dokazivanje. To kasnije može voditi odnosima tipa "dajem da bi dobio", ali i rušiti samopouzdanje te poticati izbjegavanje kao obranu.
Prema studiji Sveučilišta Cambridge, djeca koja su odrastala uz oštre kazne imaju veći rizik od problema s mentalnim zdravljem u odrasloj dobi. Bilo da se to kasnije pokaže kao kronična tjeskoba ili potreba da stalno izbjegavaju neugodne situacije, djeca koja su morala stalno paziti "da ne pogriješe" u odraslu dob ulaze s jakim unutarnjim nemirom.
Muškarci koji se povlače pod pritiskom često su imali iskustvo da moraju biti savršeni i da nema prostora za grešku. Zato se kasnije teže nose s nelagodom ili novim situacijama jer stalno razmišljaju o posljedicama. Umjesto da su naučili učiti iz pogrešaka, naučili su se bojati nepoznatog i nesigurnosti.
Mnoga djeca od koje se tražilo da ispune nerealna očekivanja u školi i uz to nose hrpu izvanškolskih obveza kasnije teže podnose pritisak. Kao djeca su živjela u stalnom stresu, pokušavajući dokazati da su vrijedna ljubavi. U odrasloj dobi im neovisnost često postane štit. Kad osjete da je pritisak prevelik, povuku se i "odrežu" obveze - kao način da se obrane od osjećaja koje su vukli još iz djetinjstva.
Djeca koja su živjela u kući gdje se atmosfera lako okretala - zbog ispada bijesa, dramatičnih reakcija na sitnice ili opće nestabilnosti - često razviju složen odnos prema jakim emocijama i pritisku. Nauče preživljavati tako da potiskuju svoje osjećaje i previše se brinu o roditeljima.
Ugađaju drugima da bi se osjećali sigurno i paze na svaku riječ kako bi izbjegli eksplozije. Taj pritisak ne nestaje kad odrastu. Zato nije čudno da se muškarci s takvim iskustvom povuku pod pritiskom - autonomija im postane način da pobjegnu, često po cijenu bliskosti i otvorenog odnosa.
Pohvale i toplina pomažu djeci da kasnije budu otpornija - daju im samopouzdanje da se nose s nelagodom, pritiskom i promjenama. No muškarci koji se u odrasloj dobi povlače pod pritiskom često su imali loše iskustvo s tim: pohvale su bile rijetke, a češće su dobivali hladnoću i dodatni pritisak.
Možda zvuči sitno, ali toplina u djetinjstvu kasnije jako utječe na to kako funkcioniramo kao odrasli. Ako toga nije bilo, odnose mogu graditi oko dužnosti i "moranja", a ne oko intimnosti i povezanosti. Neki muškarci koji bježe od obveza i povlače se pod pritiskom zapravo ne znaju kako napraviti prostor za bliskost - jer to nikad nisu naučili.
Odrastanje u kući u kojoj su svađe bile svakodnevica ili su roditelji burno reagirali može loše utjecati na djetetov razvoj. Osim što povećava rizik od problema s mentalnim zdravljem, može stvoriti uvjerenje da ljubav nužno ide uz dramu, svađu i povlačenje.
Pogotovo ako roditelji nisu znali smiriti konflikt ili se pred djecom nisu odnosili jedno prema drugome s empatijom, nije čudno da odrasla osoba pod pritiskom želi pobjeći. Neki se naviknu trpjeti loše ponašanje, a neke svađa odmah preplavi emocijama pa se "isključe".
Nezadovoljene potrebe u djetinjstvu mogu odrasle navesti da u odnosima trpe loše ponašanje, posežu za nezdravim načinima suočavanja i bježe od problema. Kako objašnjava trenerica za odnose Annie Tanasugarn, takve nezadovoljene potrebe ostavljaju "rupe" u emocionalnom razvoju i kasnije otežavaju svakodnevno funkcioniranje.
Kad se kao odrasli suoče s nelagodom, stresom i pritiskom, mogu se automatski povući ili pobjeći. Bez unutarnje sigurnosti koja dolazi iz djetinjstva u kojem su potrebe bile uvažene, a osjećaji priznati, teže se snalaze.
Prema profesorici psihologije Susan Krauss Whitbourne, kad roditelji odmalena umanjuju ili negiraju djetetove osjećaje, to kasnije može povećati rizik od problema s mentalnim zdravljem. Roditelji koji stalno stavljaju svoje potrebe ispred djetetovih mogu kod djeteta ostaviti emocionalnu nestabilnost i nesiguran osjećaj vlastite vrijednosti.
Zato se takva djeca, kad odrastu, često povuku čim osjete napetost - nedostaje im emocionalna "oprema" i zdrav osjećaj vlastite vrijednosti da ostanu prisutni u neugodi. Umjesto toga naučili su potiskivati emocije i bježati od svega što ih uznemiri, jer im kod kuće nije pružena dovoljno jasna i dosljedna emocionalna podrška.
Za razliku od djece koja pate zbog odsutnih roditelja, djeca s prezaštitničkim roditeljima često ne razviju osjećaj samostalnosti. Naviknu se da roditelji rješavaju probleme umjesto njih i potvrđuju svaku odluku, pa se kasnije teže nose s pritiskom.
Muškarci koji se povlače pod pritiskom ponekad dolaze baš iz takvih okolnosti: godinama su se morali oslanjati na roditelje ili se svemu prilagođavati, pa se u odrasloj dobi osjećaju nesigurno i bespomoćno kad naiđu na teškoće ili nelagodu.
Prema studiji iz 2022. godine, starija braća i sestre u problematičnim obiteljima imaju veću vjerojatnost da razviju anksiozne poremećaje zbog neravnomjernog tereta koji preuzimaju. Od njih se često očekuje da budu "veliki", zreli i jaki, da se brinu za mlađe, a usput guraju svoje osjećaje pod tepih.
U odrasloj dobi, kad su obiteljski odnosi često napeti, takvi muškarci mogu biti skloniji izolaciji. Radije se drže autonomije i neovisnosti kao načina kontrole - tako se nose s osjećajem nemoći i stalnom tjeskobom koju su imali kao djeca.
Od emocionalno burnih roditelja do života pod financijskim pritiskom, muškarci koji se povlače pod stresom često su odrastali u okruženju koje je bilo previše kaotično i zahtjevno. Nikad nisu znali što ih čeka, pa im je tijelo stalno bilo "na oprezu".
Kad odrastu i dobiju mogućnost izbjegavati situacije koje ih vraćaju u sličan osjećaj tjeskobe, to im kratkoročno donese olakšanje. No, kako sugerira studija objavljena u časopisu Journal of Consulting and Clinical Psychology, takvo bježanje dugoročno samo pojačava stres u životu.