Foto: Press Foto
Prvo poglavlje
Golubica
Jebeni lešinari. Mogu te čekati satima. Danima. I noćima.
koji će im biti najslađi i najsočniji, ili koji će im jednostavno
najviše odgovarati.
Ali ono što ne znaju, niti slute, jest da se plijen samo
pretvara. Zapravo su lešinari ti s kojima je lako. Baš kad
pomisle da samo trebaju biti strpljivi, da se mogu opustiti i
čekati da izdahneš, ti navališ na njih. Tek tada pokažeš tajno
oružje: potpuni nedostatak poštovanja za status quo; odbija-
nje da se predaš nekom zadanom poretku stvari.
A tad ih šokiraš time koliko te jednostavno boli neka
stvar. I središ ih svaki put: i protivnika u Krugu, nekog
usputnog glupana koji ti uvredama pokušava otkriti slabo-
sti, i ženu koja te pokušava sputati.
Od malih nogu silno sam se trudio živjeti kako ja želim.
Kreteni mekih srca, oni koji su poklanjali dušu svakoj spon-
zoruši koja bi im se nasmiješila, sve su pogrešno shvatili.
A ja sam bio taj koji je plivao uzvodno. Bio sam svoj. Ako
mene pitate, oni su odabrali teži put. Ja sam svoje emocije
ostavio na sigurnom, a zamijenio sam ih ravnodušnošću ili
bijesom, što je svakako lakše kontrolirati. Kad se prepustiš
Puno sam puta pokušavao svojoj braći, rođacima ili pri-
jateljima objasniti u čemu griješe, no uvijek su me gledali
sumnjičavo. A onda su cviljeli i provodili besane noći zbog
neke glupe kučke u jebačkim štiklama, kojoj već u startu
nije bilo stalo do njih. Nikako mi to nije išlo u glavu.
Lako dostupne žene sigurno nisu vrijedne takvih patnji.
Da su vrijedne, ne bi tako olako širile noge na kauču, niti bi
već prve večeri pošle s vama u sobu. Ma, ni desete.
Drugi nisu marili za moje teorije, jer im se stvari u životu
nisu tako odvijale. Privlačnost, seks, zaljubljenost, ljubav i,
na kraju, prekid, njima je bio logičan slijed. I uvijek tako.
Meni nije. Nema. Jebene. Šanse.
Davno sam odlučio da ću se hraniti lešinarima, sve dok
ne naiđe golub. Golubica. Osoba koja nikoga ni u čemu ne
sputava, dobra duša koja brine o samoj sebi i pokušava ići
kroz život, ne opterećujući druge svojim potrebama i sebič-
nim navikama. Hrabra. Komunikativna. Pametna. Lijepa.
Blaga. Osoba za cijeli život. Nedostižna, sve dok se ne uvjeri
da ti može vjerovati.
Dok sam stajao na vratima stana i uvlačio posljednje
bila u Krugu, stojeći tamo u onoj prokletoj ružičastoj vestici.
Bez razmišljanja nazvao sam je Golubicom. U tom trenutku
bio je to samo glupi nadimak, tek toliko da joj u mojoj glavi
bude još neugodnije. Rumeni obrazi, širom otvorene oči
i izgled nevinašca. No, imao sam osjećaj kako je to samo
maska. Otjerao sam je iz svojih misli i tupo pogledao u
dnevnu sobu.
Na mojem kauču lijeno se protezala Megan. Gledala je
televiziju. Izgledala je kao da se dosađuje i pitao sam se
zašto je uopće još uvijek tu. Obično bi, nakon što bih je
maznuo, samo pokupila stvari i otišla. Otvorio sam vrata
malo šire i ona su zaškripala. Nakašljao sam se i dohvatio
ruksak. „Megan, idem ja.“
Sjela je i protegnula se, a onda dograbila lanac na svojoj
pretjerano velikoj torbi. Nisam imao pojma što je sve imala
unutra. Prebacila je srebreni lanac preko ramena, a zatim
navukla štikle i isteturala kroz vrata.
„Pošalji mi poruku ako ti bude dosadno“, dobaci-
la mi je, i ne pogledavši u mojem pravcu. Stavila je
pretjerano velike sunčane naočale i spustila se niz ste-
Upravo zbog te ravnodušnosti, Megan je bila jedna od
mojih malobrojnih cura za usputnu ševu. Nije me davi-
la vezivanjem, niti je imala napade bijesa. Prihvatila je
da je naš odnos takav kakav je, i potom radila svoje.
Moj Harley je blistao na jesenjem jutarnjem suncu. Pričekao
sam da Megan izveze automobil s parkinga ispred mojeg
stana, a onda sam se sjurio niza stepenice i zakopčao jaknu.
Za pola sata počinjalo mi je predavanje dr. Ruesera, ali njega
baš i nije bilo briga hoću li zakasniti. Ako mu to ne smeta,
zašto bih se ubijao da stignem na vrijeme?
„Čekaj!“ viknuo je glas iza mene. Na ulaznim vratima
našega stana stajao je Shepley. Bio je bez košulje, pokuša-
vajući održavati ravnotežu na jednoj nozi, dok je na drugu
navlačio čarapu. „Još sam te sinoć htio pitati. Što si rekao
Mareku? Nešto si mu šaptao na uho, a on je potom izgledao
kao da je progutao jezik.“
„Zahvalio sam mu što je prije nekoliko vikenda otišao iz
grada, jer mu je majka prava divlja mačka.“
Shepley me sumnjičavo pogledao. „Čovječe. Nisi valjda.“
„Ne. Čuo sam od Cami da je bio kažnjavan zbog pijan-
Odmahnuo je glavom, a zatim pokazao na kauč. „Zar si
dopustio Megan da prespava?“
„Ne, Shep. Pa znaš me.“
„Znači, samo je navratila na jutarnju ševu prije predava-
nja, ha? To joj je zgodna fora, da te prisvoji na jedan dan.“
„Misliš da se radi o tome?“
„Svaka druga dobit će samo njezine ostatke.“ Shepley
je slegnuo ramenima. „To je Megan. Tko zna. Čuj, moram
vratiti Americu natrag u dom. Hoćeš da te odbacimo?“
„Vidimo se kasnije“, odgovorio sam mu, stavljajući sun-
čane naočale. „A mogu i ja odvesti Mare ako hoćeš.“
Shepleyevo se lice izobličilo. „Oh... Ne.“
Nasmijao sam se njegovoj reakciji, zajahao Harleya i
pokrenuo motor. Iako sam imao lošu naviku zavoditi prija-
teljice njegovih cura, postojala je granica koju nikad ne bih
prešao. America je bila njegova, a kad on pokaže interes za
neku djevojku, ta za mene više ne postoji. Znao je to. Samo
me volio zajebavati. Sreo sam se s Adamom iza zgrade
bratstva Sig Tau. Adam je vodio Krug u kojem smo se borili.
Nakon početne isplate prve večeri, puštao sam ga da poku-
pi lovu od oklada, a zatim mu davao njegov dio, za uloženi
vao ostatak. Naš je odnos bio strogo poslovan i obojici nam
je tako bilo najjednostavnije. Dokle god me plaćao, nisam
mu bio na putu, a dok me nije provocirao, nije ni on meni.
Krenuo sam studentskim naseljem prema kantini. Tek
što sam došao do dvostrukih metalnih vrata, ispred mene
su se stvorile Lexi i Ashley.
„Hej, Trav“, rekla je Lexi. Držala se savršeno uspravno.
Bila je sjajno preplanula, a njezine, silikonima napucane
grudi virile su iz ružičaste majice. Ti neodoljivi, skakutavi
brežuljci i dalje su me molili da je kresnem, ali jednom je
bilo sasvim dovoljno. Njezin glas podsjećao me na polagano
ispuštanje zraka iz balona. A i Nathan Squalor maznuo ju je
noć poslije mene.
„Hej, Lex.“
Ugasio sam cigaretu i bacio je u kantu pa samo prošao
pored nje u kantinu. Ne zato što sam osjetio naglu želju
za prekuhanim povrćem, presušenim mesom ili natrulim
voćem. Isuse. Od njezinog glasa psi zavijaju, a djeca se navi-
ruju da vide koji je to crtićki lik oživio. Iako sam ih otpilio,
obadvije su krenule za mnom.
„Shep.“ Kimnuo sam glavom. Sjedio je s Americom i
nje borbe sjedila je preko puta njega i plastičnom vilicom
prebirala po hrani. Činilo se kao da joj je moj glas privukao
pozornost. Mogao sam osjetiti kako me njezine krupne oči
prate do kraja stola, gdje sam odložio svoj pladanj.
Čuo sam kako se Lexi hihoće i morao sam obuzdati bijes
koji je ključao u meni. Čim sam sjeo, dojurila je i sjela mi na
koljeno.
Neki dečki iz nogometne ekipe sjedili su preko puta
našeg stola i zadivljeno me gledali, kao da je to što me uoko-
lo prate dvije priglupe droljice, nešto čemu se treba diviti.
Lexi je zavukla ruku ispod stola i uhvatila me za bedro,
a zatim počela pomicati prste prema gore, po šavu mojih
traperica. Malo sam raširio noge, čekajući da stigne do cilja.
Prije nego što sam osjetio njezinu ruku na sebi, do nas je
doprlo Americino mrmljanje. „Mislim da mi se bljuje.“
Lexi se okrenula i cijelo joj se tijelo ukočilo. „Čula sam te,
jadnice.“ Pored Lexinog lica proletjela je buhtla i odletjela
na pod. Shepley i ja smo se pogledali i ja sam izmaknuo
koljeno. Lexi je tresnula guzicom na pod. Priznajem, malo
pločicama. Nije puno galamila prije nego što je otišla. Činilo
se da je Shepley zadovoljan time što sam napravio, i to mi
je bilo dovoljno. Eto. Toliko je trajalo moje strpljenje kad su
bile u pitanju djevojke poput Lexi. Imao sam jedno pravilo.
Zahtijevao sam da pokažu poštovanje prema meni, prema
mojoj obitelji i mojim prijateljima. Čovječe, čak su i neki od
mojih neprijatelja zaslužili poštovanje. Činilo mi se nepo-
trebnim družiti se s ljudima koji ne razumiju takav životni
stav. Možda zvuči licemjerno prema djevojkama koje dolaze
u moj stan, ali ako je njima bitno njihovo samopoštovanje,
bitno je i meni.
Namignuo sam Americi, koja je djelovala zadovoljno,
pa kimnuo Shepleyu, a onda uzeo još jedan zalogaj onoga
nečeg iz tanjura.
„Sinoć si dobro odradio posao, Ludi Psu“, rekao mi je
Jenks, gađajući me preko stola komadićem prženog kruha.
„Daj, zašuti, kretenu“, upozorio ga je Brazil, potiho, kao
i uvijek. „Adam te više neće pustiti unutra, ako čuje da
pričaš...“
„Oh, da“, slegnuo je ramenima.
Odnio sam svoj pladanj do smeća i mršteći se vratio na
„Kako? Ludi Pas?“
„Aha.“
„Zašto ne? Mislio sam da ti je to ime za Krug. Nešto kao
stripersko ime.“
Prostrijelio sam ga pogledom. „Zašto ne začepiš i pružiš
toj rani na licu priliku da zaraste?“ Nikad mi se nije sviđao
taj mali crv.
„Naravno, Travis. Samo reci.“ Nervozno se nasmijao,
pokupio smeće za sobom i otišao van.
Ubrzo potom kantina se posve ispraznila. Pogledao sam
na drugu stranu stola i vidio kako su se Shepley i America
zapričali s tom njezinom prijateljicom. Imala je dugu, valo-
vitu kosu, a koža joj je još bila preplanula od ljetnih prazni-
ka. Nije baš imala najveće sise koje sam ikad vidio, ali te
oči... Bile su neke čudne sive boje. I nekako poznate.
Nije bilo šanse da smo se ranije sreli, no njezino lice
podsjetilo me na nešto što u tome trenu nisam mogao točno
razaznati.
Ustao sam i krenuo prema njoj. Imala je kosu porno
glumice i lice anđela. Oči su joj bile bademaste i neobično
lijepe. Tada sam shvatio: iza te ljepote i prividne nevinosti
nalazilo se nešto drugo. Nešto hladno i proračunato. Čak i
kad se smijala, vidio sam da je u njoj duboko usađen grijeh.
Oči su joj se isticale iznad sićušnog nosa i nježnih crta
lica. Svima drugima izgledala je čisto i naivno, ali ja sam
znao da ova cura nešto skriva. Znao sam jer sam i ja, cijelo-
ga života, nosio u sebi takav grijeh. Jedina razlika bila je u
tome što je ona svoj duboko zakopala, a ja sam svoj svakod-
nevno puštao iz kaveza.
Napadno sam gledao u Shepleya, sve dok nije osjetio
moje buljenje. Kad je pogledao prema meni, pokazao sam
glavom prema toj curi.
„Tko je to?“ pitao sam nečujno. Shepley se zbunjeno
namrštio.
„Ona...“, nečujno sam ponovio i pokazao glavom na nju.
Shepley se nasmijao onim svojim tupavim osmijehom koji
je imao kad se spremao razjebati me.
„Molim?“ pitao je Shepley, puno glasnije nego što je
trebalo.
Cura je shvatila da pričamo o njoj jer nije podizala
pogled i pravila se da ne čuje. Trebalo mi je točno šezdeset
sekundi u njezinom društvu da bih primijetio dvije stvari:
nije pričala puno, a kad jest, bila je kuja. No, ne znam... to
mi se nekako sviđalo. Na taj je način Golubica držala na
distanci šupke poput mene, i zbog toga sam bio još odluč-
put. Nervirao sam je i to me prilično zabavljalo. Djevojke se
prema meni obično nisu odnosile s neskrivenim gađenjem,
čak ni kad sam im pokazivao vrata. No, kad mi nije upalio
ni moj najbolji osmijeh, odlučio sam uzvratiti istom mjerom.
„Imaš li ti neki tik?“
„Što?“ pitala je.
„Tik. Oči ti se okreću ukrug.“
Da me mogla ubiti pogledom, iskrvario bih na podu.
Nisam si mogao pomoći i počeo sam se smijati. Bila je
pametna i jebeno bezobrazna. Svake sekunde sve mi se više
sviđala. Unio sam joj se u lice. „Ali imaš nevjerojatne oči.
Kakva je to boja? Siva?“
Brzo je spustila glavu i kosom prekrila lice. Bingo. Bilo
joj je neugodno, što je značilo da napredujem. America je
odmah uskočila i upozorila me pogledom. Nisam je mogao
kriviti. Svjedočila je beskrajnom nizu cura koje su dolazile u
moj stan i izlazile iz njega. Nisam je htio naljutiti, ali nije ni
izgledala ljutito. Prije bih rekao da se zabavlja.
„Nisi njezin tip“, dobacila mi je. Zinuo sam, prihvativši
igru. „Ma daj. Ja sam svačiji tip!“
Golubica je provirila ispod kose i nasmiješila se. Obuzela
ovu djevojku na svoj kauč. Bila je drugačija i to je bilo pravo
osvježenje.
„Aha! Osmijeh“, rekao sam. Nazvati ga samo osmije-
hom bilo je pogrešno, jer to je bilo nešto najljepše što sam
vidio. Ali nisam htio sjebati stvar, sad kad mi je krenulo.
„Ipak nisam prokleti idiot. Bilo mi je drago upoznati te,
Golube.“
Ustao sam, obišao stol i nagnuo se Americi na uho.
„Pomozi mi, molim te. Bit ću pristojan, obećavam.“
Prema meni je doletio pommes frites.
„Miči gubicu s uha moje djevojke, Trav!“ viknuo je She-
pley. Odmaknuo sam se i podigao ruke, s najnedužnijim
izrazom lica koji sam mogao iskopati. „Družimo se! Samo
se družimo!“ Krenuo sam natraške prema vratima, primije-
tivši grupicu djevojaka. Otvorio sam vrata, a one su proju-
rile kao krdo bizona prije negoli sam izašao van.
Prošlo je prilično vremena otkako sam osjetio nekakav
izazov. A još je čudnije bilo to što je nisam želio samo poše-
viti. Smetalo me što možda misli da sam govno, ali još više
me mučilo što mi je uopće stalo do njezina mišljenja. U sva-
kom slučaju, prvi put nakon dugo vremena pojavio se netko
koje sam sretao na Easternu i morao sam saznati zašto.
Chaneyevo predavanje bilo je krcato. Stigao sam do svo-
jeg mjesta preskačući po dvije stepenice, a onda zaobišao
mnoštvo golih nogu koje su se poredale oko mog stola.
Kimnuo sam im. „Hej, dame.“ Jednoglasno su odžamo-
rile svoje, pozdravljajući me.
Lešinarke.
Polovicu njih maznuo sam još na prvoj godini, a druga
polovica bila mi je na kauču debelo prije jesenjih praznika.
Osim cure na kraju reda. Sophia mi se nasmiješila. Lice joj
je izgledalo kao da ga je zahvatio požar, a onda netko gasio
vilicom. Bila je s nekolicinom mojih frendova iz bratstva.
Budući da sam znao njihovu prošlost, a onda i njezin nemar
po pitanju zaštite, doživljavao sam je kao nepotreban rizik,
iako sam uvijek vodio računa o takvim stvarima.
Nalaktila se kako bi me pogledala u oči. Osjetio sam
potrebu stresti se od gađenja, no uspio sam se suzdržati.
Ne. Nije bila vrijedna toga.
Brineta ispred mene okrenula se i napadno zatreptala.
„Hej, Travis. Čujem da se uskoro sprema tulum za parove
u bratstvu.“
Izvrnula je donju usnu. „Ali... Kad si mi rekao za to,
mislila sam da želiš ići.“
Kiselo sam se nasmijao. „Gunđao sam zbog te zabave.
To nije isto.“
Plavuša pored mene nagnula se prema ovoj ispred nas.
„Svi znaju da Travis Maddox ne ide na zabave za parove.
Kucaš na kriva vrata, Chrissy.“
„Ma nemoj? Tebe nitko nije pitao“, kreveljila se Chrissy.
Dok su se njih dvije svađale, primijetio sam kako je u
dvoranu utrčala Abby. Doslovce se bacila u prvu klupu,
sekundu prije zvona.
Prije nego što sam se stigao upitati zašto to radim,
zgrabio sam papir i stavio olovku u usta, pa se sjurio niz
stepenice i uklizio za stol pored nje. Malo je reći da me nje-
zin pogled nasmijao, a zbog razloga koji nisam mogao sebi
objasniti, tijelo mi je preplavio adrenalin kakav sam inače
osjećao samo prije borbe.
„Super. Možeš onda pisati bilješke i za mene.“
Napravila je grimasu kao da joj se gadim, a to me još više
razvedrilo. Većina djevojaka bila mi je užasno dosadna, ali
ova me zanimala. Čak je bila i zabavna. Nisam je zbunjivao,
barem ne na onaj pozitivan način. Bljuvalo joj se od mene, a
Osjetio sam neodoljivu potrebu saznati prezire li me zai-
sta ili se samo pretvara. Nagnuo sam se bliže. „Oprosti, ali...
Jesam li te nečim uvrijedio?“
Oči su joj se malkice razvedrile. Odmahnula je glavom.
Znači ne prezire me. Samo me želi prezirati. Bio sam tri
koraka ispred nje. Ako želi igru, imat će je.
„Onda, u čemu je tvoj problem?“
Činilo se da joj je unaprijed neugodno zbog onoga što će
upravo izgovoriti. „Neću spavati s tobom. Možeš odmah
odustati.“
O, da. Ovo će biti zabavno.
„Pa, nisam ni tražio da spavaš sa mnom... Zar ne?“
Pogledao sam u strop kao da razmišljam o tome. „Zašto
ne dođeš s Americom večeras?“
Abby je napućila usne i namrštila se, kao da je namirisala
nešto trulo.
„Samo dođi. Neću čak ni koketirati s tobom, obećavam.“
„Razmislit ću o tome.“
Trudio sam se ne smijati se previše, kako se ne bih odao.
Ona se neće izvrnuti na leđa kao one lešinarke gore. Pogle-
dao sam iza sebe i vidio kako sve gledaju u Abbyn potiljak.
Znale su to, jednako kao i ja. Abby je drugačija, i za nju ću
se morati potruditi. Barem jednom.
Tri črčkarije potencijalnih tetovaža i dvadesetak trodi-
Izašao sam iz dvorane prije nego što me itko mogao zausta-
viti. Bio sam brz, ali Abby je ipak nekako izjurila prije mene,
i sad je bila dvadesetak metara u prednosti.
Neka sam proklet. Pokušavala me izbjeći, ali ja sam ubr-
zao korak sve dok je nisam sustigao.
„I? Jesi razmislila?“
„Hej, Travis!“ pozvala me neka djevojka, igrajući se s
kosom. Abby je nastavila dalje, a ja sam zastao, slušajući
iritantno blebetanje. „Žao mi je, ovaj...“
„Heather.“
„Oprosti, Heather... Moram... Moram ići.“
Zagrlila me. Potapšao sam je po leđima, izvukao se iz
njezinog zagrljaja i nastavio hodati, pitajući se tko je ona
uopće. Prije nego što sam shvatio tko je Heather, pred
sobom sam ugledao Abbyne dugačke, preplanule noge.
Ubacio sam Marlboro u usta i dotrčao do nje. „Gdje sam ono
stao? Aha... Ti si razmišljala.“
„O čemu pričaš?“
„Jesi li razmislila hoćeš li navratiti do mene?“
„Ako kažem da ću doći, hoćeš li me prestati slijediti?“
Pravio sam se da razmišljam, a zatim kimnuo. „Da.“
„Dobro. Onda ću doći.“
Sranje. Ne može biti tako jednostavno.
„Večeras. Doći ću večeras.“
Zastao sam. Nešto je smjerala. Nisam očekivao da će kre-
nuti u napad. „Slatko“ rekao sam, glumeći da sam iznena-
đen. „Vidimo se onda, Golube.“ Otišla je bez osvrtanja, kao
da je se naš razgovor uopće nije dotaknuo. Nestala je među
drugim studentima koji su odlazili na predavanja.
Spazio sam bijelu Shepleyevu šiltericu s logotipom sveu-
čilišta Eastern. Nije baš žurio na predavanje iz informatike.
Namrštio sam se. Mrzio sam ta predavanja. Tko još ne zna
raditi na jebenom računalu?
Pridružio sam se Shepleyu i Americi dok su se spajali s
rijekom studenata na glavnoj stazi. Ona se hihotala i gle-
dala ga sa sjajem u očima. America nije bila lešinarka. Bila
je zgodna, no mogla je i voditi razgovor a da nakon svake
riječi ne izgovori „čuj, ono“, a znala je biti i jako zabavna.
No, najviše mi se sviđalo to što nije htjela doći u naš stan,
tjednima nakon njihovog prvog spoja. Čak i kasnije, kad
su kod nas u stanu zagrljeni gledali film, ona bi se vraćala
spavati u dom. Svejedno, imao sam osjećaj da je pri kraju ta
probna faza, u kojoj za Shepleya nije bilo ševe.
„Hej. Kako je, Trav?“ pitala je. Prijateljski mi se nasmije-
šila, ali pogled joj se odmah vratio na Shepleya. Stvarno je
sretnik. Cure poput nje ne sreću se često.
„Evo nas, stigli smo“, rekla je America, pokazujući svoj
dom koji se nalazio iza ugla. Zagrlila je Shepleya i poljubila
ga. Uhvatio ju je za majicu s obje strane i privukao je k sebi,
a onda pustio.
America nam je još jednom mahnula, a zatim se na ulazu
pridružila svojem prijatelju Finchu.
„Zaljubljuješ se, ha?“ upitao sam Shepleya i udario ga
po ruci.
Odgurnuo me. „Ne tiče te se, glupane.“
„Ima li sestru?“
„Ona je jedinica. Ostavi njezine prijateljice na miru, Trav.
Mislim to ozbiljno.“
Njegove posljednje riječi bile su nepotrebne. Uvijek mu
se sve zrcalilo u očima - i misli, i osjećaji - i bilo je očito da je
ozbiljan, možda čak i pomalo očajan. Nije se samo zaljublji-
vao. Već je bio zaljubljen.
„Misliš na Abby?“
Namrštio se. „Mislim na sve njezine prijateljice. Čak i na
Fincha. Samo se drži podalje od njih.“
„Rođače!“ rekao sam, zagrlivši ga oko vrata. „Jesi li ti to
zaljubljen? Zasuzit ću zbog tebe!“
„Umukni“, promrmljao je Shepley. „Samo mi obećaj da
nećeš dirati njezine prijateljice.“
Nasmijao sam se.
„Ništa ja ne obećavam.“