Foto: Promo
DOSAD smo najviše pisali o lijepim stvarima i knjigama koje nisu jako emocionalno zahtjevne (svi imamo i previše problema u svojim životima, zar ne?). No u knjižarama se povremeno pojavi naslov koji je potresan, ali ga jednostavno moramo preporučiti jer je izvrstan. Svi znamo da će nam jednom doći kraj. Smrt je neizbježna, ali često se ponašamo kao da ćemo živjeti vječno. Što se događa kad nam liječnici objave da je kraj puno bliže nego što smo mislili? Jedan moćan odgovor na ovo pitanje nalazi se u, upravo objavljenoj, knjizi koja je u kratkom roku oduševila mnoge – „Dah koji život znači“, autora Paula Kalanithija. Ovo dirljivo štivo zaista mijenja živote, ohrabruje, izaziva suze, ali i nudi životni poticaj za dalje. Self-help priručnik? Ne.
Poruka knjige je jasna i glasna, no teško ju je sročiti. Često bježimo u lijepe i ružičaste svjetove i teško nam je zamisliti da nam istinu o životu i ljepoti života može glasno i sigurno prenijeti upravo umiruća osoba. O čemu je zapravo riječ? Paul Kalanithi, mladi liječnik i uspješan neurokirurg koji je dovršavao specijalističko stažiranje, godinama se suočavao s lošim nalazima pacijenata i tumačio im dijagnoze. No jednog dana u rukama je držao rendgensku sliku svojih pluća koja mu je nedvosmisleno pokazivala da je ovaj put on taj kome se donose loše vijesti.
I tada kreće želja za pisanjem, želja da ostavi trag prije no što ode. Posljednje dvije godine svog života borio se svim načinima protiv metastaza na plućima, no istovremeno je konačne mjesece života iskoristio za pisanje knjige prenoseći svoja razmišljanja, iskustva, sjećanja i pitanja koje su ga morila od njegove rane mladosti. Paul je u sebi oduvijek gajio želju postati spisatelj, privlačile su ga filozofija i humanističke znanosti, a istovremeno je želio biti blizak ljudima i izravno im pomoći. Potom je shvatio da je neuroznanost disciplina koja će njegove želje objediniti. Upravo je mozak organ koji je sjedište uma i mjesto otkuda kreću sve upute i pravila funkcioniranja. Neuroznanost daje uvid u čovjekove kognitivne procese, bilo je jasno. Stoga Kalanithi zaključuje: „Ako književnost pruža bogat iskaz o ljudskom smislu; onda je mozak stroj koji to nekako omogućuje. To se doimalo poput čarolije.“
I tada otkriva svoj poziv, smatrajući da će pomoću studija razumjeti istinu o vlastitoj smrtnosti. Međutim, tek kad je taj „konačni kraj“ zakucao na njegova vrata, Paul je shvatio da ga nijedna znanost neće naučiti i pripremiti za takvo što.
Hrabro se odlučio zapisati sve što se događalo, svoje misli i želje, iskreno iznoseći narušeni odnos sa suprugom koji se nakon dijagnoze učvrstio, bilježeći sumnje i pitanja, planiranje djeteta koje je uspio držati u naručju s posljednjim atomima snage. Ovo je priča kako to zaista biva i na koji se način život mijenja kad smo svjesni da je svakim korakom naš kraj sve bliži i bliži. Dvije godine nakon dijagnoze, Paul Kalanithi preminuo je u svojoj trideset i osmoj godini života. Njegova supruga završila je i objavila knjigu, a potom i aktivno pratila njezin književni razvoj. Staložena, mirna i spokojna, o svojim posljednjim danima s mužem priča na isti način kao i Paul – pomirena sa smrću. „Gubitak supružnika nije kraćenje bračne ljubavi, zapisao je C. S. Lewis, nego jedna od njezinih uobičajeni faza, poput medenog mjeseca. Svoj bismo brak i u toj fazi trebali živjeti ispravno i vjerno. Skrb za našu kćer, brižni odnosi s obitelji, objavljivanje ove knjige, težnja smislenom radu, posjećivanje Paulova groba, tugovanje za njime i odavanje počasti, ustrajanje… moja se ljubav nastavlja i dalje živi na način koji nisam očekivala.“ , istaknula je Lucy Kalanithi.
Dah koji život znači knjiga je koja slavi život kroz duboka razmišljanja o suočenju sa smrću i o odnosu između liječnika i pacijenta, a njezin autor je vrhunski liječnik i nadaren pisac. Sa sigurnošću možemo utvrditi da je to bio njegov životni poziv, a ne samo njegovo zanimanje. Bio jedan dan života pred nama ili dugačak ljudski vijek, knjiga Dah koji znači život daje smjernicu kako to vrijeme, koje nam je dano, proživjeti ispunjeno.