TRI crna Barcina dana, u kojima je ostala bez oba naslova koja je branila, kao i prošlotjedni poraz tog kluba od Chelseaja, ne svjedoče samo o njenom drastičnom padu forme i tome da se tika-taka može zaustaviti plitkom zonom i presingom na zadnju liniju, nego i o trendu koji zapravo prerasta u pravi pokret među hrvatskim ljubiteljima nogometa i onima koji će to privremeno postati:
In je mrziti Barcu i histerično slaviti golove koje prima, ne toliko jer navijate za Real ili (pogotovo) Chelsea, ili zato što su Barcu zadnjih sezona gurali suci, nego zato što je svima dojadila apsolutna dominacija Barceloninih "patuljaka", "hobita", kako Messija, Xavija, Iniestu zovu njihovi brojni zapjenjeni mrzitelji s hrvatskih foruma ili šankova kafića, gdje se porazi kluba udaljenog par svjetlosnih godina od naše mizerne stvarne navijačke i svake druge svakodnevice, upravo fanatično slave, a svaki kadar Mourinhovog ciničnog keza na birtijskom teveu prati se kao ukazanje.
Nije im drag ni "cigo", ali više vole mrziti "hobite"
Takvim likovima još više od gurua nogometne destrukcije imponira Cristiano Ronaldo, u internetski zapjenjenoj i šankovsko pijanoj konverzaciji poznat kao "cigo". Taj "Mario Mandžukić za bogate" je baš ono što pali naše junake frustrirane tuđim uspjehom. Ne vole baš ni razmaženog CR-a, ali njemu će uspjeh oprostiti iz razloga što je "uno di noi". Dijete obitelji koja je na izoliranom otoku živjela u kući toliko tijesnoj da je perilicu rublja držala na krovu, je netko s kim se naši zlorabitelji širokopojasnog interneta i ugostiteljske ponude itekako mogu poistovjetiti. Jer kao i na licima naših kibica, tako se i na "Krištianovoj" faci i onoj njegovog trenera, vidi da im je frustracija i bijes glavni pokretač. Drugi su je iskoristili, ovi prvi baš i ne.
Zidove curica više ne krase farmville ni happy aquarium, nego bicepsi i kosica Sergija Ramosa
U gornju skupinu ubrajamo većinom one koji, bez obzira što inače na navijaju za Real, ipak više ili manje prate nogomet. Ali naravno, kao kada je svaki trend u pitanju, na ovaj vagon su se nakačile i pomodne lokomotive, prije svega djevojke. Ogromnu većinu njih, nogomet nekim čudom ne zanima kada igraju Cluj i Basel, ali će se itekako priključiti virtualnim i kafićkim raspravama kada se govori o Clasicu, Overbou, Drogbinoj kosi ili najnovijoj Cristianovoj tetovaži.
Kriza identiteta hrvatskog navijača: Naš nogomet je užas i crnilo, pa se mora poistovjetiti s nečijim drugim
Hrvatski nogomet, ustvari prćija Zdravka Mamića koja se proteže od sjedišta poluotočkog saveza u Orebiću, preko izbornih skupština u Interkontiju, pa sve do Bilićevog popisa, konačno se zgadio i onima koji su svih ovih godina odbijali progledati, pa je donekle razumljivo da se utjeha traži čeznutljivim buljenjem u ekran koji projicira blještavilo iz Barcelone i Londona i uvrštavanjem sebe u redove armije navijača svjetskih giganata.
Ali shvatite da ste smiješni kada se u Realovom dresu s placa/pazara poistovjećujete s tisućama kilometara udaljenim zalizancima od par sto milja i njihovim Lamborghinijima, a ponajprije kada govoreći o Realu, Chelseaju, Unitedu, Barceloni, mrtvi ozbiljni kažete "mi".