Foto: Index/Screenshot
Apeninski poluotok u tom je razdoblju bio nogometna Meka, s najbogatijim i najmoćnijim klubovima na svijetu u kojima su igrali gotovo svi najbolji igrači od Maradone koji je bio u Napoliju, preko fantastičnog nizozemskog trojca Rijkaarda, Gullit i Van Basten do Nijemaca koji su preplavili "čizmu" na čelu s Lotharom Matthausom kojem su u Interu društvo pravili sunarodnjaci Klinnsman i Brehme.
Domaćin je bio smješten u grupu A skupa s dobrom Čehoslovačkom, solidnom Austrijom i reprezentacijom SAD-a koja je bila autsajder. Talijani su imali jaku ekipu, štoviše, imena poput Vialija, Serene, Roberta Baggia, Baresija , Gianninija ili Paola Maldinija garantirali su dobre izglede za vrhunski plasman, no ipak, kada se bolje sagleda, najveća snaga te reprezentacije proizlazila je iz činjenice da se prvenstvo igralo na njihovom terenu.
Talijanska uspavanka i senzacionalni Toto Schillaci
Talijani su u turnir krenuli skromno i jedva su na prepunom rimskom Olimpicu svladali čvrstu Austriju. Viali, Carnevali i Giannini punih su 80 minuta pokušavali slomiti austrijsku obranu, no to je tek uspjelo Salvatoreu "Totu" Schillaciu koji je pred kraj ušao u igru umjesto Carnevalea i zabio glavom nakon nabačaja Vialija. Gotovo pa anoniman u svjetskim razmjerima, Shillaci je postao prava i istinska zvijezda cijelog turnira. Ušao je u reprezentaciju na mala vrata, a na kraju je postao najbolji strijelac prvenstva.
Talijani su u istom ritmu nastavili i u drugom kolu i s minimalnih, ali dovoljnih 1:0 svladali su SAD.
Kako je Čehoslovačka također bila stopostotna, posljednje kolo i utakmica između Italije i Čehoslovačke bila je utakmica koja je odlučivala tko će u osminu finala krenuti s prve, a tko s druge pozicije.
Nevjerojatni Schillaci, koji je nakon utakmice s Austrijom zadobio puno povjerenje izbornika Vicinija, zabio je prvi gol već u 9. minuti, a pobjedu je u 78. minuti, jednim od najljepših pogodaka cijelog Mundijala zabio Roberto Baggio, nadolazeća zvijezda talijanskog i svjetskog nogometa. Fantastičnim solo prodorom nanizao je nekoliko čehoslavačkih igrača prije nego je efektno matirao golmana Stejskala. Taj prekrasan gol bilo je djelo istinskog čarobnjaka nogometne igre i s njim se Baggio u najljepšem izdanju predstavio nogometnoj javnosti, istoj onoj koja će ga obožavati gotovo cijelo sljedeće desetljeće.
Fantastičan gol Totoa Nationalea
U osmini finala Talijani su jako dugo lomili otpor žilavih Urugvajaca na Olimpijskom stadionu u Rimu. I onda se opet ukazao nevjerojatni Toto koji je pokazao da nije samo majstor šesnaesterca i momenta. Primio je loptu na nekih 16, 17 metara od urugvajskog gola i snažno opalio, a lopta je se poput metka zabila pod prečku nemoćnog golmana Alveza. Pet minuta prije kraja posao je dovršio Aldo Serena plasiravši Italiju u četvrtfinale i sebi na najljepši mogući način čestitao rođendan.
U četvrtfinalu su Talijani išli na čvrste i dosadne Irce. I takva je utakmica i bila. Bez puno prilika uz stalnu nervozu i ratnički pristup Iraca. A onda u 39. minuti trenutak koji je odlučio meč. Roberto Donadoni je snažno potegao sa nekih 20 metara, a do tada sjajni golman Pat Bonner je pomalo kiksao i loptu odbio točno na noge kome drugome nego sad već Totu Nationaleu koji smireno gađa i pogađa. Tih 1:0 je bilo dovoljno za polufinale protiv Maradone i njegove Argentine koja je polufinale izborila na jedvite jade, tek nakon ruleta penala protiv odlične Jugoslavije.
Englezi su u prvom polufinalu ispali nakon jedanaesteraca od Njemačke, a o toj utakmici smo već pisali u Odbrojavanju, no i druga polufinalna utakmica je na isti način odlučena. Nikad dotad, a ni poslije, obje polufinalne utakmice nisu odlučena kockanjem sa kreča.
Talijani su igrali sa Argentinom u Napulju, gradu u kojem je Maradona bio Bog, međutim unatoč najavama da će većina navijača podržati Argentinu, to se ipak nije dogodilo i Azzuri su imali potporu svih 60 tisuća ljudi na San Paolu.
Polufinale obilježile nove zvijezde
Unatoč Maradoni sa jedne strane i nekolicini velikih talijanskih igrača s druge, igrači koji su obilježili ovu utakmicu bili su oni koje je upravo ovo prvenstvo lansiralo u orbitu. Najprije je Schillaci doveo Talijane u vodstvo u 18 minuti, da bi nova zvijezda talijanskog nogometa Claudio Caniggia izjednačio u 67 te tako nakon 517 minuta prvi put prisilio golmana Zengu da ide po loptu u svoju mrežu što je i dan danas rekord na Mundijalima.
Kako ni produžeci nisu dali pobjednika prišlo se izvođenju s bijele točke, a tu je ulogu heroja preuzeo golman Argentine Goycoechea, isti onaj koji je i Jugoslaviju poslao doma (na prvenstvo je došao tek kao četvrti golman). Obranio je šuteve Sereni i Donadoniju i tako Argentinu poslao u novo finale protiv Njemačke, a Talijane u borbu za broncu protiv Engleske.
U tom meču za utjehu, Talijani su poveli golom Roberta Baggia, a Englezi su poravnali preko Platta koji je fantastično zabio glavom sa nekih 16 metara. Ipak, morao je nešto zabiti i Toto Schillaci koji je u 86 minuti sa bije točke Talijanima donio broncu, a sebi osigurao i naslov najboljeg strijelca i najboljeg igrača svjetskog prvenstva.
Samo sedam golova za reprezentaciju, od toga šest na SP
Najbolji strijelac Mundijala je prije turnira bio potpuno anoniman van Italije. Izbornik Vicini ga je uveo u igru jer su njegove glavne napadačke vedete Vialli i Carnevale posve podbacili i u vatru je bačen Toto koji je sjajno iskoristio priliku. Poput Gerda Mullera krasila ga je fantastična snalažljivost u kaznenom prostoru i osjećaj za to gdje će se lopta odbiti. Rođen je u Palermu, a karijeru je započeo u Messini. U Juventusu je bio od 1989. do 1992., a onda je otišao u Inter, da bi karijeru okončao u japanskoj Jubito Iwati.
Za reprezentaciju je odigrao 16 utakmica i zabio sedam golova, od toga šest na Svjetskom prvenstvu u Italiji.