HARIS MEDUNJANIN (38), koji je sa 60 nastupa za Bosnu i Hercegovinu jedan od igrača s najviše utakmica za BiH te član generacije koja je izborila prvi i za sada jedini SP, nizozemskim je medijima ispričao potresnu životnu priču. Od njegovog djetinjstva do danas obilježavaju je ratovi.
Medunjanin je kao sedmogodišnjak izbjegao iz rodnog i ratnog Sarajeva. S majkom i sestrom koja je dvije godine mlađa od njega uhvatio je posljednji autobus iz opkoljenog grada, možda tako i izbjegao smrt. To nije uspjelo njegovom ocu, koji je poginuo u Sarajevu. Novi rat, onaj između Izraela i Palestine, jako ga pogađa jer u Tel Avivu živi njegov trogodišnji sin Benjamin s njegovom bivšom suprugom.
"Sjećam se kako su se u ratnom Sarajevu protiv nas odjednom okrenuli dojučerašnji prijatelji"
"Nikada ne znate što bi se dogodilo da nismo ušli u taj autobus. Sigurno bih bio mrtav sada, baš kao moj drug iz djetinjstva koji je ostao u Sarajevu, a koji je poginuo kada je granata pala na igralište gdje se igrao. To se meni moglo desiti, to je rat. Uzmite za primjer mog susjeda. Prijatelj mojih roditelja, s kojim smo odrasli i s kojim nismo imali nikakvih problema, ali nakon što je rat počeo, on nas je odjednom prestao poznavati i želio nas je ubiti jer je bio na drugoj strani. To je zastrašujuće", rekao je Medunjanin na početku i prisjetio se kako je i on zamalo ubijen 1992.
"Na granici s Crnom Gorom u bus je ušao srpski vojnik i uzeo me da me ubije"
"Došli smo autobusom do Crne Gore, gdje je srbijanski vojnik ušao u autobus i rekao da će nas sve pobiti. Svi su vrištali i plakali, posebno kada je jedan od njih uzeo mene u ruke i htio me odvesti od majke koja je plakala. Na kraju se završilo na najbolji način, predomislili su se kada su vidjeli puno djece u autobusu. To je bila naša sreća. Jedan od njih mi je pokazao pištolj i rekao da ga nikada ne koristim i da ne radim ništa glupo te da radim pozitivne stvari poput sporta. Na olakšanje svih, dopušteno nam je nastaviti dalje i da tražimo put ka boljem životu." Medunjanin je završio u izbjegličkom centru u Danskoj, nakon čega je otišao u Nizozemsku, gdje je postao nogometaš. Igrajući za U-21 reprezentaciju Nizozemske, osvojio je Euro 2006., ali je onda promijenio sportsko državljanstvo.
"Tako želim sina držati u rukama"
Sada strahuje za sina koji je u ratnom okružju: "Već sam im ranije rekao da dođu u Španjolsku, ali moja bivša žena to nije htjela jer želi ostati u Izraelu. Ona je Židovka i osjeća se sigurno u Izraelu. Srećom, u dobrim sam odnosima s njom, u stalnom smo kontaktu preko FaceTimea. Svaki dan mogu vidjeti Benjamina barem tako i pitati što radi. Prednost je što je jako mlad i ne zna što se dešava, ali to ne mijenja činjenicu da je jako teško. Tako želim opet držati Benjamina u rukama. To ovisi samo o tome kada ćemo moći letjeti u Izrael ponovo. Želim biti sa sinom, posebno u ovoj situaciji, ali najvažnija stvar je da su njih dvoje na sigurnom. Oni su u Tel Avivu i nadam se da će biti dobro."
"Musliman sam, ali ne mogu mrziti nikoga. Neprihvatljivo je ono što rade i Izraelci i Palestinci"
Medunjanin ne želi zauzimati stranu u tom sukobu: "Nekada mi ljudi govore: 'Ti si musliman, trebao bi mrziti Izrael', ali ja nisam tako naučen. Ono što obje strane rade je neprihvatljivo. I sam sam iskusio rat i to nikome ne želim. Mržnja neće ništa riješiti. Igrao sam nogomet s igračima iz Srbije i Hrvatske, kao i s mnogim Židovima. To mi je prelijepo. I da, možete postaviti nešto na Instagramu poput 'Free Gaza', ali što dobivate s tim i kome pomažete? Nikome. To ništa ne može riješiti. I jedni i drugi trebaju pogaziti ponos. Pogledajte fotografije i iz Gaze i Izraela. To je užasno, nevina djeca stalno umiru i to se zato mora zaustaviti. U ovakvoj situaciji postoje samo gubitnici."