"SIGURNO je da će svatko tko igra ovu igru jednom biti gadno oštećen. Poanta je znati kad treba stati, a primjećujem da to uspije i razumije možda jedan od tisuću boraca." Godina je 1908., a autor ove mudre izreke je čovjek koji je rođen kao Stanisław Kiecal. Ima tek 22 godine i na tronu je do kojeg vodi put kojim su samo rijetki koračali. Boksački prvak svijeta živio je divlje, tukao se nasilno i privlačio je mase. Samo dvije godine nakon ove izjave brutalno je ubijen.
Bila je to najmorbidnija moguća potvrda da ispunjenje proročanstva o povlačenju na vrijeme, koje su propovijedale tisuće njegovih kolega kasnije, nije izuzeto od brutalne stvarnosti. Neki detalji njegove životne priče vrlo vjerojatno su preuveličani ili iskrivljeni, ali najbolje priče su ionako one koje ne možemo sa stopostotnom sigurnošću potvrditi kao potpuno precizne i točne.
Stanislav Kiecal će puno godina kasnije postati poznat pod imenom pod kojim je i pokopan - Stanley Ketchel. Na tu promjenu se odlučio jer, a vrlo dobro su mu to objasnili menadžeri, nitko ne želi da boksački prvak bude tip čije ime ne može izgovoriti nijedan pravi Amerikanac.
Rođen je 1886. godine u Grand Rapidsu, klasičnom radničkom gradiću u Michiganu. Njegovi roditelji bili su imigranti iz središnje Poljske, a Stanley je od malena bio dijete koje je privlačilo nevolju i tražilo ju. Stalno je izbivao iz škole, danonoćno se tukao na ulici, a skupa sa svojim kompanjonima vodio je Westside bandu koja je ugnjetavala lokalno stanovništvo, krala i dijelila pravdu šakama.
Možda nije politički korektno reći da je netko imao sve preduvjete da postane problematičan, ali u ovom tekstu ću si dozvoliti taj luksuz. Ketchela je majka rodila kad joj je bilo samo 13 godina, a njegov otac bio je old school struja koja nije vidjela ništa loše u tome da njegov sin očvrsne na ulici. Na kraju krajeva, u Ameriku su pobjegli da bi on imao i takvu vrstu slobode.
"Tata me često tukao jer sam se loše ponašao. Ali sam primijetio da nije zapravo ljut na mene, nego je ponosan. Sat vremena nakon što bi me istukao bi mi tutnuo deset centi u džep da nitko ne skuži", pričao je godinama kasnije Ketchel.
No, koliko god se netko volio tući, dobivanje batina besplatno nije dugoročno isplativo i zanimljivo nikome. Stanleyju je bilo 12 godina kad je s najboljim prijateljem Tommyjem skovao plan kako će ispuniti svoje snove. Pobjegli su od kuće i ukrcali se na vlak za bolje sutra. Ideja je bila jednostavna - postati bandit poput Jesseja Jamesa, švercati oružje i uživati sve blagodati Divljeg zapada.
Nije imao nikog oko sebe tko bi mu rekao da kauboji više ne piju moonshine rakijetinu nakon koje bjesomučno pucaju po Indijancima nego su postali mirni i dosadni farmeri koji žele živjeti u miru. No, to ga nije spriječilo da s prijateljem krene u avanturu života.
Stigli su do Detroita gdje su posudili dva dolara od Tommyjeve sestre koji su im trebali priskrbiti daljnji put na zapad. Tim putem su i krenuli, no Amerikanci su u svom ratu protiv švercanja po vagonima ulagali velika sredstva u policajce i redarstvenike koji su stalno vršili racije.
U jednoj takvoj Tommy je uhićen, dok je Ketchel uspio pobjeći i nastavio je svoj put. On ga je odveo do Chicaga. Tamo ga je zapazio Socker Flanagan, vlasnik lokalne dvorane. Vidio ga je kako prebija četiri godine starijeg i puno većeg klinca koji ga je nazvao "prljavom skitnicom".
Flanagan mu je organizirao prve amaterske mečeve u životu i dao mu je rukavice te mu sugerirao promjenu imena pod kojim je poznat i danas. No, nomadski instinkt tjerao je Ketchela dalje i nije se dugo zadržao u Vjetrovitom gradu.
Idućih 18 mjeseci proveo je po klupama i vagonima tražeći ni sam ne zna što. Radio je kao farmer u Južnoj Dakoti, u Winnipegu je bio asistent kovaču sve dok se nije saznalo da je lagao da ima ikakvog iskustva u tome, a u Wyomingu je tovario trupce i prenosio ih nizvodno do pilane u kojoj su se obrađivali.
Svoje najstrašnije iskustvo na tom putovanju donijelo mu je vrlo bliski dejt sa smrću s kojeg je, srećom, na vrijeme pobjegao. Švercao se u stočnom vagonu, ali nije znao da će na jednoj međustanici nekoliko vagona, uključujući i onaj u kojem je spavao, odvojiti za internacionalni transport prema Kanadi koji je išao svaka dva tjedna.
Jednog jutra se probudio u vagonu, ali je umjesto klasične trešnje i buke vladala potpuna tišina, a on je premro od straha kad je shvatio da je zaključan. Tamo je ostao puna dva dana i noći dok ga jedan lokalni farmer, Edgar Landon, nije čuo i oslobodio.
Landon je uspio provaliti u vagon, a tamo je pronašao dječaka koji je usred dehidracije i umora pao u nesvijest. Odveo ga je kući, a Ketchel se probudio i vidio nešto prvi put u životu. Brižna farmerova majka njegovala ga je, davala mu je vodu i kuhala, a nakon tri dana Ketchel je odlučio da kreće dalje. Na rastanku je obećao Landonima da ih neće zaboraviti.
Iz svoje rodne kuće je ponio samo jednu stvar - pušku kalibra .22 s kojom je naumio loviti ljude i životinje. No, romansa je jedno, a realnost drugo. Prodao ju je za četiri dolara, a točno toliko je iznosila karta za Seattle odakle je uskočio u Northern Pacific do Montane.
Nedugo prije kraja ture izbačen je iz vlaka taman pred Butteom - malim gradićem u Montani koji će u idućim desetljećima postati rudarski centar svijeta.
Tamo je, a kako drugačije nego šakama, došao do zanimanja života. Zaposlio se u salonu pod imenom Copper Queen kao konobar, fizički radnik i čistač sve dok se nije zakačio s glavnim redarom lokala. Silom prilika te večeri je Kraljicu Bakra posjetio i lokalni boksački menadžer Dan "Gluhonijemi" Morgan.
Kada je vidio kako Ketchel savija puno većeg zaštitara, koji je k tome bio i amaterski boksač, najprije je nagovorio šefa saluna da mu dadne posao redara, a onda ga je uzeo pod svoje i počeo mu graditi karijeru. Procjenjuje se da je, prije nego što je debitirao kao profić sa 16 godina, odradio preko 250 amaterskih borbi.
U prvom profesionalnom meču pobijedio je "Kida" Tracyja pod nadimkom "Young Ketchel". Tada se smatralo da si jako mlad boksač ako imaš manje od 22 godine, a kultura šaketanja diljem američkih bircuza značila je da su za novake u sportu dostupni samo nadimci koji pokazuju kako je riječ o početnicima.
Tukao se svugdje. U kinima, kasinima, salunima i na privatnim zabavama. Tko god je platio. U gradu nakrcanom alfa mužjacima koji su od jutra do mraka crnčili u rudnicima, a onda svoj teško stečeni novac trošili na alkohol, laku zabavu i lakše žene, Ketchel je bio svoj na svome.
"Borio se kao gorila. Često je djelovao nezgrapno, kao da je prvi put stavio rukavice na ruke, ali bio je nevjerojatno opak i hrabar. Stalno je išao naprijed i suparnici su pucali pod tim pritiskom", svjedoči jedan od prvih novinskih zapisa o Ketchelu.
Spomenuti meč s Kid Tracyjem je ujedno i jedan od najbolje dokumentiranih u njegovoj karijeri. Kid Tracy nije izgubio nekoliko godina, a nitko nije znao da je iza toga stajao najstariji i najjeftiniji trik na svijetu.
Naime, Tracyjev menadžer nudio je bogatstvo svakom borcu koji izdrži s njegovim štićenikom deset rundi. Fora je bila u tome da se Tracy tukao uvijek u istoj dvorani i istom ringu. S jedne strane tog ringa stajao je zastor iza kojeg je stajao njegov menadžer.
Tracyjev posao bio je dovući suparnika do konopaca na koje se naslanja taj zastor, a Tracyjev menadžer bi s druge strane svom snagom opalio protivnika s punom vrećom pijeska u glavu. Gledatelji ne bi ništa mogli vidjeti, a Tracyjevi protivnici padali su kao pijani Rusi poslije pravoslavnog Božića.
Ketchel je na vrijeme saznao od dobrog prijatelja za njihov plan i obrnuo je uloge. Kada je došao do konopaca, zagrlio je Tracyja i zamijenio mjesta s njim. Tracyjev menadžer je po uhodanom običaju svom snagom zamahnuo i opalio siluetu po glavi a da nije ni znao da je to njegov borac. Ketchel je išetao iz dvorane s pobjedom i sto eura u džepu.
U prvih deset profesionalnih borbi skupio je osam pobjeda, a sve su došle prekidom. Glas o nasilnom mladiću koji sa svima želi ići u ring počeo se širiti. Na njegovim mečevima bilo je sve više publike, a oko njega je, prvenstveno izvan ringa, bilo sve više izazova.
Butte je iz malenog gradića zahvaljujući svojim resursima i stalnim otvaranjem novih poslova brzo doživio metamorfozu i postao je jedan od najvažnijih i najprometnijih gradova američkog Zapada. To je donijelo veliku financijsku moć gradu u ono vrijeme, a Ketchel je kao jedan od najboljih eksponata jako profitirao.
Kako nijedna prava priča o boksaču nije potpuna ako mu je nasilje jedini porok, tako je Ketchel već s 18 godina postao glavni posjetitelj gradskih bordela. Ako se nije tukao u ringu, pio je i tukao se izvan njega.
Kupio je pištolj koji je nosio svud sa sobom i baš nikad nije jeo prije nego pištolj položi sebi preko nogu. Obožavao je njime plašiti ljude. Stvari su izmaknule kontroli kada je jednom prigodom zapucao kroz vrata ljutit jer ga je jedan mladi asistent probudio iz popodnevnog drijemeža.
Nesretni mladić je pogođen u nogu. Brzo mu je pružena pomoć, a slučaj čak nije ni završio na sudu. Ketchel je jako volio sve što je opasno, pa tako i brze automobile. Vozio je brzo, a živio još brže.
Pomalo nostradamovski je tada rekao o sebi: "Zabavit ću se koliko god mogu prije nego što naplatim sve račune, ali moram požuriti jer nemam još puno vremena na ovom svijetu." Isječci iz starih novinskih članaka govore da je do svojeg 20. rođendana slupao barem dva auta, od čega jednog iz oklade.
Moć i slava pratili su njegove boksačke uspjehe, a oni su bili sve veći. Ring ga je opisao kao borca "koji se zna tući, ali ne i boksati". "On nikad nije formalno trenirao boks. Ima široki gard, slabo se brani, ali ima razornu moć u obje ruke i neiscrpan izvor energije. To normalni ljudi ne rade", pisali su.
Ketchel nije birao protivnike. Jednom prigodom je, na putu od Los Angelesa do New Yorka, odlučio usput stati na jedan boksački turnir u Coloradu u gradiću koji je bio oblijepljen reklamama o tom eventu. U jednoj večeri je nokautirao šest protivnika, spremio novac u džep i nastavio vožnju prema Gradu koji nikad ne spava.
Montana je uskoro postala premala za njegove ambicije. Sve je češće boksao i obitavao u Kaliforniji, a tromeč s Joeom Thomasom, tada najvećim američkim boksačkim prospektom, promijenio mu je život. Prvi njihov meč proglašen je remijem, dok je u drugom slavio nokautom u 32. od 45 rundi.
Prije trećeg meča, najvećeg u karijeri, tražio je novac unaprijed. Promotor mu je uslišao želju, a Ketchel je otišao u kladionicu i sav novac stavio na sebe. "Kod mene je uvijek sve ili ništa. Nikad u životu nisam igrao na sigurno. Uostalom, na redu sam da pobijedim, to je sigurno. Nema borca u mojoj kategoriji kojeg ne mogu srediti unutar četrdeset i pet rundi."
I uspio je. Odboksali su 20 brutalnih rundi nakon kojih je slavio na bodove, a sudac Billy Roche je to prozvao "najboljom borbom koju je ikad vidio". Sa samo 19 godina je iza sebe imao 37 pobjeda, tri poraza i isto toliko remija, a posljednji trijumf protiv Thomasa donio mu je i naslov prvaka svijeta u srednjoj kategoriji.
Zanimljivije od onog što je radio u ringu tih godina je bilo pratiti njegov karakter. Poznati boksački autor Hype Igoe glavni je kroničar Ketchelove karijere i života. Kada su ga pitali kakav je on zapravo čovjek, odgovorio je: "Nemoguće je odgovoriti na to pitanje. Živio je kao da sutra nema i nikad niste znali što očekivati od njega."
Ketchelu nije bilo strano završiti u zatvoru na par dana zbog izazivanja nereda u javnosti i tučnjava. Protivnike je u ringu prebijao, a kada mu to ne bi donosilo uspjeha, grizao ih je, kopao im oči i pljuvao.
S druge strane, puno puta je pokazao i svoju humanu stranu. Obitelji Landon, istoj onoj kojoj je poručio da ih neće zaboraviti, jednom je prilikom poslao limuzinu krcatu poklonima da se oduži za sve što su mu dali.
Jednom prigodom, pisao je Igoe, Ketchel je u ringu prebijao nesretnika koji nije pružao nikakav otpor. U jednom trenutku Ketchel je primijetio da suparnik plače. U klinču su počeli razgovarati i Ketchel ga je pitao udara li prejako.
"Ne, plačem jer dobivam deset dolara za svaku rundu koju odradim. Nema šanse da stignem do desete runde, a svojem sinu sam obećao kupiti violinu koja košta sto dolara." Ketchel je povukao kočnicu. Pobijedio je meč, ali drugi dan je njegov suparnik došao kući s dva poklona. Zaradu od borbe, sto dolara, i dalje je imao u džepu, a sinu je poklonio violinu od 200 dolara koju je Ketchel kupio.
Iako je službeno osvojio titulu prvaka svijeta protiv Thomasa, bilo je mnogo onih koji su mu tu titulu osporavali. Ako vas danas buni tko je točno prvak po kojoj asocijaciji, prije sto i kusur godina je sve bilo još puno luđe.
Ketchel je pobijedio Sullivane, opake braću blizance, a nakon toga mu je čak i kalifornijska scena priznala da je prvak svijeta. Posebno upečatljive mečeve imao je protiv Billyja Papkea, vrlo tvrdog i opakog borca. Ketchel je već nosio nadimak Michigan Assasin, a The Illinois Thunderbolt mu je poručio da je on jedini pravi prvak svijeta.
Ketchel ga je pobijedio u prvom meču u lipnju 1908. godine. Nakon toga je pobijedio u još dva meča, a već u srpnju je organiziran revanš protiv Papkea. Tamo je, a da nije pretjerano kriv za to, pretrpio najgore batine u životu. Na početku meča, kada je uobičajeno da borci dođu u centar ringa i rukuju se, Ketchel je pružio ruku.
Papke je iskoristio taj trenutak i opalio mu nekoliko "sucker punch" krošeja u glavu. Vidno uzdrmanom Ketchelu predstojilo je dvanaest najgorih i najdužih rundi u životu. Papke je slavio tehničkim nokautom. "Čovjek koji je izašao iz ringa nije bio Ketchel. Nismo ga mogli prepoznati", pisali su kalifornijski mediji koji su nazvali borbu najgorim prebijanjem u ringu ikad.
Ovog puta je Ketchel uzeo čak tri mjeseca da se oporavi i ušao je treći put u ring s Papkeom. Tukao ga je 11 rundi, ali je u njegovom pristupu isijavala osveta. Svaki put kad je bio blizu nokauta, pustio bi Papkea da dođe sebi kako bi ga još malo mogao tući. U 11. rundi ga je poslao na pod, a Gromovnika iz Illinoisa su iznijeli s nogama naprijed iz ringa.
Tom pobjedom je Ubojica postao prvi prvak u povijesti koji je uspio vratiti izgubljenu titulu. Nakon što je pobijedio u idućih pet mečeva, uključujući dvije borbe s Irskom senzacijom Philadeplhia Jackom O'Brienom te četvrti nastavak sage s Papkeom, više mu nikog nisu imali dati jer je potamanio sve ljude koji su iole nalik njemu što se veličine tijela tiče. Tada se rodila luda ideja.
Tih godina je teškom divizijom harao Jack Johnson, prvi, a po mnogima i najveći crni prvak u povijesti. Ketchel je dobro znao Johnsona jer su imali zajednički hobi da svoj krvlju zarađeni novac potroše što je brže moguće, uglavnom u noćnim izletima po kuplerajima diljem zemlje.
Amerika nije mogla podnijeti činjenicu da je crnac prvak svijeta. Kada više nisu mogli u teškoj diviziji naći čovjeka koji će parirati Johnsonu, izlaz su vidjeli u skoro dvadeset kilograma lakšem Ketchelu. Dogovoren je meč u Mission Street Areni u kalifornijskoj Colmi, ali uz džentlmenski dogovor.
Borci su tada bili plaćeni ne samo za meč ili pobjedu, nego i za trajanje borbe. Kako su se te borbe snimale i onda kasnije prikazivale u kinima, jasno je bilo da će rijetko tko dati novac za mečeve koji traju minutu. Zbog toga je borcima bilo u interesu da borba što dulje potraje.
"Prvih desetak rundi je bilo smiješno za gledati. Johnson se poigravao s Ketchelom. Crni borac bio je tehnički puno bolji. Ketchel je navikao dominirati snagom udarca i silinom, ali protiv puno većeg Johnsona više nije imao tu prednost", pisao je New York Post.
No, u dvanaestoj rundi se dogodilo nešto šokantno. Vidno umorni i iznervirani Ketchel je bacio fintu ljevicom i desnicom je pogodio Johnsona u špic brade. Crni prvak je zateturao, a onda i pao. Sudac mu je odbrojavao, a on je uspio doći k sebi.
Ketchel je jurnuo po završetak, ali borba je potrajala još ravno pet sekundi. Johnson je bacio brzu kombinaciju, pomalo divlju za svoje tehničke standarde i borba je bila gotova. Ketchel je gotovo beživotno ležao na podu, a tisuće razočaranih bijelaca u publici ljutito su bacali šešire na pod.
"Ne mogu vjerovati da ljudi pričaju kako je borba bila namještena. Pa nekoliko Stanleyevih zubi je ostalo u Johnsonovim rukavicama. Nismo ništa namjestili, ali smo imali određeni dogovor", rekao je Ketchelov menadžer Britt nakon meča i potvrdio teoriju o prolongiranju borbe.
Ketchel je nakon toga povezao još dva poraza. Do 1910. godine je odradio još tri meča i pobijedio brutalnim nokautima u sva tri. Onda je kao 24-godišnjak odlučio napraviti pauzu, povući se i izolirati na farmu kako bi se spremio na revanš protiv Johnsona i bijeloj Americi vratio ponos.
Preselio se na ranč u Missouriju kod poznatog bogataša i bonvivana R.P. Dickersona. "Ovo je sada moj novi dom i imam sve što mi treba", pisao je Ketchel u pismu prijatelju u ranu jesen 1910. godine. Dane je provodio uživajući na farmi vrlo ekscentričnog vlasnika, a jedan od najvećih hobija bila mu je šetnja mladunčadi lavova koje je Dickerson držao na posjedu.
Najnovija Ketchelova mecena bio je vrlo poseban lik. Za vrijeme Prvog svjetskog rata je htio pokrenuti posebnu pukovniju u američkoj vojsci koja bi se sastojala samo od bivših sportaša. Ideja osnivanja Avengera je propala pa je Dickerson nakon rata osnovao Loyalty League.
Bila je riječ o nečemu između društvenog pokreta, kulta i političke stranke. Cilj im je bio suzbiti svaku naznaku pojave komunizma u SAD-u, djelovati protiv subverzivnih elemenata i dokazivati lojalnost Americi svakog dana. Kada je Ketchel stigao na njegovu farmu, angažirao je pristojan i zgodan mladi par da mu budu na usluzi što god mu trebalo.
Mlada dama zvala se Goldie Smith. Imala je 22 godine i bila je kuhar, a s njom je stigao i njen muž, Walter Herz. Jednog listopadskog jutra, Ketchel je vidio kako Herz udara konja. Zbog toga ga je izvrijeđao i osramotio, a bračni par mu se odlučio osvetiti.
Iduće jutro je Goldie Smith pripremala doručak Ketchelu i posjela ga tako da leđima bude okrenut vratima. Kroz njih je ušao Herz, držeći pušku kalibra 22, istu onakvu kakvu je Ketchel godinama prije prodao kako bi financirao svoje kaubojske maštarije.
Uperio je pušku u Ketchela te mu rekao da se okrene. Kada je ovaj to učinio, Herz ga je upucao. Metak je prošao blizu ramena i probio je Ketchelova pluća koja su se odmah napunila krvlju. Herz je potom uzeo Ketchelov pištolj (sjetit ćete se da nikad nije jeo bez njega) i drškom mu je izlupao lice do neprepoznatljivosti.
Herz je pobjegao, a jedan od čuvara ranča čuo je pucnjavu i potrčao je na mjesto nesreće. Tamo je zatekao Smith i Ketchela. On je tvrdio da ga je bračni par opljačkao, dok je Smith rekla da ju je Ketchel silovao prethodnog dana i da ga je Herz ubio iz osvete.
Dickerson je organizirao specijalni vlak koji bi Ketchela prevezao u bolnicu u Springfieldu, ali je boksač umro prije nego što je vlak stigao. Posljednje riječi su mu bile: "Umoran sam, vodite me majci".
Dickerson je ponudio pet tisuća dolara onom tko ubije Herza. Uskoro je zlikovac uhvaćen i raskrinkana je velika prevara. Njegovo pravo prezime bilo je Dipley i Smith mu uopće nije bila žena nego ljubavnica i cura s kojom je imao bogatu povijest pljački. Smith je s 22 godine iza sebe već imala dvije rastave, a s 13 joj je oduzeto dijete zbog upitnog morala.
Tri mjeseca kasnije oboje su osuđeni na doživotnu kaznu. Smith je odslužila tek sedamnaest mjeseci jer je država prilikom žalbe uvažila njen prigovor da nema nikakvih dokaza da je ona bila sukrivac u ubojstvu, dok je Dipley odgulio 27 godina prije nego je pušten.
Iako se pljačka čini kao najvjerojatnije objašnjenje cijele situacije, sve okolnosti Ketchelove smrti nikad nisu bile razjašnjene. Postoje teorije u kojima Smith i Dipley nisu slučajan par koji se baš htio obogatiti na farmi u Missouriju nego plaćenici mafije koja je Ketchela imala na zubu jer je odbio namjestiti nekoliko svojih mečeva.
Tome možda ide u korist i prvo što je Ketchel rekao kada ga je čuvar našao upucanog: "Izgleda da su me ipak ulovili." Čovjek koji je živio divlje i ludo umro je s 24 godine. Bio je to šok u Americi i čitavom boksačkom svijetu. Godinama kasnije je Mike Tyson rekao: "To je bio najopakiji je*eni gad ikad."
Ketchelov menadžer Wilson Minzler rekao je na sprovodu rečenicu koja je savršeno zaokružila Ketchelov život. Nagnuvši se nad njegov lijes, Minzler je poručio: "Mislim da bi netko trebao brojati do deset. Jer onda će Ketchel vjerojatno ustati."