NINO GALOVIĆ sinoć je na Poljudu golom u sudačkoj nadoknadi srušio Hajduk (3:2) i vratio Rijeku u borbu za kvalifikacije za Ligu prvaka. Riječani u zadnjem kolu moraju pobijediti Istru i nadati se remiju Osijeka i Lokomotive koji s istim brojem bodova (62) u Gradskom vrtu ulaze u direktni okršaj za drugo mjesto.
Na Rijeku u tom okršaju nitko nije ozbiljno računao, ali s tri pobjede u nizu vratila se u igru. Burno su slavili pobjednički pogodak 28-godišnjeg Galovića, stopera koji je u Rijeku stigao u siječnju iz japanskog kluba Saga Tosu, u kojem je svlačionicu dijelio s Fernandom Torresom.
Rođeni Bračanin je dijete RNK-a Split, skupio je preko 100 utakmica za klub s Parka mladeži, a prije odlaska u inozemstvo igrao je i za Slaven Belupo. Od 2016. godine prošao je put od izraelskog Ashdoda, preko bjeloruskog Dinama iz Minska i Japana natrag do HNL-a.
U Rijeku je došao nakon odlaska Darija Župarića i Roberta Punčeca, a u klubu su brzo prepoznali njegove liderske osobine.
Galović je sinoć zabio drugi pogodak u sezoni, ali zakucavanje u mrežu Hajduka posebno će pamtiti.
Nazvali smo ga nakon prospavane noći da čujemo njegove dojmove o pobjedi na Poljudu i krizi kroz koju je Rijeka prošla prije povratka u borbu za Ligu prvaka.
Kakav je osjećaj zabiti Hajduku u Jadranskom derbiju u dresu Rijeke s obzirom na to da si iz Dalmacije, odnosno s otoka Brača?
Gušt je zabiti pobjednički gol, pogotovo izravnom konkurentu za Europu i najvećem rivalu, a još k tome u posljednjim minutama. Svakog igrača takav gol mora činiti sretnim. Zamislite kakav je to osjećaj kad zabiješ izravnom konkurentu u prvenstvu, jakoj ekipi poput Hajduka. Ne trebam posebno napominjati da sam stoper koji zabija jednom u pedeset ili sto utakmica. Presretan sam, naravno. Osjećaj je odličan!
Nije te sprječavalo što si nekada nosio dresove splitskih klubova, neko vrijeme Hajdukov, a potom i crveni dres RNK-a Split?
Ma, ne. U Hajduku sam nastupio svega nekoliko puta i to kao klinac. Zapravo sam prve profesionalne nastupe imao u RNK Split gdje sam se igrački afirmirao. Tamo sam proveo kadetske i juniorske godine, a kasnije pet godina nastupao kao član seniora. Riječ je o čistom profesionalizmu, bez neke zle krvi. Moja ekipa je pobijedila, a ja kao stoper koji zabijem gol jednom u sto utakmica moram proslaviti takav gol.
Mnogima nije bilo jasno tvoje slavlje, odnosno način na koji si proslavio pobjednički zgoditak. Najvjerniji navijači Rijeke znat će na što si aludirao, ali objasni nam što je značila grimasa koju si napravio u slavlju?
Odmah ću reći, slavlje nije bilo ni na koji način povezano s Hajdukom niti je bilo upućeno navijačima Hajduka. To je interna fora unutar ekipe. Stvar je u tome da je Momčilo Raspopović svoj jedini pogodak ove sezone postigao protiv Hajduka, baš na Poljudu. Bilo je to u prosincu ove godine kad je Rijeka pobijedila 4:0. Proslavio ga je na sličan način, a ja sam ga samo htio zafrkavati da ne zna proslaviti gol kako spada. Glupost, zafrkancija i ništa više od toga.
Rijeka je pobjedama protiv Dinama i Hajduka, a između toga protiv Intera iz Zaprešića, sigurno izašla iz krize. Što je presudilo u tome?
Uopće ne znam zašto se priča o krizi. Mi smo do koronapauze igrali super, pa čak i odličan nogomet. Kasnije smo pali, mogu reći da je pauza utjecala lošije na nas, ali opet - ne mogu reći da smo baš bili loši. Da se razumijemo, griješili jesmo, ali nedostajalo nam i je sportske sreće. Od malobrojnih udaraca na naš gol svaki je završio u mreži, a mi smo stvarali puno šansi koje nismo realizirali. U tim trenucima nervoza se uvuče u ekipu i to se osjeti. Ne događa se to zbog trenera ili pojedinaca, jednostavno je stvar psihe na razini cijele momčadi. Dok ne dođe neka pobjeda, takve stvari ne prolaze. Nama su trebale tri utakmice, odnosno nanizali smo tri poraza i onda smo pobijedili Dinamo i krenulo je.
U prvoj krizi nakon dolaska trenera Simona Rožmana iz kluba su potjerana četvorica igrača, a ovoga puta dojam je da je ekipa čvrsto stala iza trenera i zajedničkim snagama pronašla put do dobrog rezultata. Kako to komentiraš?
Rožman je odličan trener, nema tu nikakvog govora. Jednostavno nekada presude detalji, nijanse. Da smo mi samo jednu od tih lošijih utakmica okrenuli u svoju korist, sve bi bilo drugačije. Sve se brzo mijenja i treba se prilagođavati na to. Uz lošu sreću, pogodile su nas i ozljede, pa kartoni, pa česte rotacije uslijed svega toga. Sve je to razdrmalo ekipu, izostao je kontinuitet i to se sve osjeti. Međutim, ono što je najbitnije - razgovarali smo. Trener je puno pričao s nama, i mi smo kao ekipa komunicirali o svemu. Zajedno smo tražili rješenje i drago mi je da smo se brzo izvukli iz svega toga.
Rožman kao mladi trener svoj autoritet mora graditi na terenu, kroz taktiku i što više pobjeda. Vjerojatno nikada nisi imao tako mladog trenera, kako gledaš na tu činjenicu?
O Rožmanu stvarno imam samo riječi hvale. I prije nego sam stigao u Rijeku, raspitao sam se o treneru, razgovarao sam sa šest, sedam ljudi. Nitko mi ni slova lošega nije rekao o njemu. Štoviše, svi su mi rekli da je odličan, preporodili smo se uz njega. Sada mogu samo potvrditi sve što su mi rekli ranije. Trener je ipak trener, samim time što je na višoj poziciji od tebe, što ti je šef, trebaš ga poštivati. Rožman super vodi Rijeku i mogu reći da je to veliki plus za nas.
Kolo prije kraja imate šansu biti drugi, ali nije sve u vašim rukama. Konačan plasman ovisit će o rezultatu u Gradskom vrtu, što očekujete?
Nije sve u našim rukama, slažem se. Moramo pobijediti Istru 1961 kod kuće i očekivati remi u Gradskom vrtu. Moramo se nadati najboljem, nema tu puno priče. Međutim, moram naglasiti da je liga čudna, zanimljiva i teška. Nema više laganih i unaprijed dobivenih utakmica kao prije nekoliko godina kad sam igrao u HNL-u. Neću reći da smo tada 100 posto računali na bodove, ali osjećaj je bio drugačiji. Sada kada igraš protiv bilo koga, svi su tu negdje. Svaka utakmica je vrlo zahtjevna. Uzmimo za primjer Inter iz Zaprešića koji je na dnu ljestvice, a nama uopće nije bilo lako igrati protiv njih. Dinamo, Lokomotiva i Hajduk također su se mučili protiv njih. Nije lako.
Hoće li sezona za Rijeku biti uspješna ako ne budete drugi, a osvojite Kup?
Teško mi je reći, nije ovo Rijeka od prije nekoliko godina. Uzmite u obzir da je ove sezone u prvoj momčadi ipak jako puno mladih igrača, kao nikad u proteklih nekoliko sezona, od Pandura, Lepinjice, Smolčića, Brauta... Naravno da se nećemo zadovoljiti s manjim stvarima, pogotovo ako imamo šansu za više. Ali, da - ako budemo treći, imat ćemo neku gorčinu, žal za propuštenim.
Ti kao stariji član momčadi daješ vjetar u leđa mlađim igračima, klincima. Koliko znači imati ekipu koja je miks iskustva i mladosti?
Moram priznati da ni to nije kako je nekad bilo. Ja sam u njihovim godinama gledao starije drugačije. Danas ih ne doživljavamo kao klince. Svi su profesionalni, super su, rade. To su školovani dečki, prošli su dobru školu nogometa i imaju kućni odgoj. Doživljavam ih kao jednake sebi i to stvarno mislim. Čak bih išao toliko daleko i rekao da im ne znači puno to što sam iskusniji i stariji. Taj jaz je sve manji i manji, ponajviše zbog njihovog profesionalizma i zalaganja.
U Rijeku si stigao u siječnju. Klub s Rujevice te doveo kao zamjenu za Darija Župarića, u tebi su vidjeli novu lidersku figuru momčadi. Kako si doživio momčad Rijeke kada si stigao, je li im doista nedostajao lider?
> Suprotstavio se navijačima Dinama na Maksimiru, a sad dolazi postati vođa Rijeke
Nezahvalno mi je govoriti o tome jesam li lider ili ne. To ostavljam trenerima i struci. Kad sam stigao u Rijeku, odmah sam vidio više igrača koji se ističu kao lideri, ali to su sve jednostavno predobri momci. Ne mogu niti za jednoga reći da će prijeći granicu, napraviti skandal i kako se kaže, potući se za dobrobit ekipe. Svi se držimo zajedno, sve rješavamo kroz razgovor i mislim da nam možda nedostaje taj jedan mangup, karakter koji će povisiti glas, lagano opsovati, da održi ekipu gladnom i budnom u trenucima kada koncentracija popusti.
Ti se činiš kao najbolji kandidat za tu ulogu. Dovoljno je podsjetiti da si kao kapetan RNK-a Split u sezoni 2014./2015. stao u obranu svojih igrača protiv navijača Dinama usred Maksimira. Nisu li to karakteristike lidera?
Istina, rijetki to pamte i zafrkavaju me zbog toga. Takva sam osoba, takav karakter. Nikad neću dopustiti nekome da ide na moje ljude, na moju ekipu. Jednostavno sam takav.
Bio si kapetan u svim klubovima u kojima si igrao. Biti kapetan u stranom klubu je velika stvar. Kako gledaš na to?
Mislim da je stvar u dobroj razini igre u kontinuitetu, tako dođe i samopouzdanje. U Rijeci sam tek praktički šest, sedam mjeseci, oduzmite od toga koronakrizu, pa malu ozljedu na početku, pa i jedan crveni karton. Rošade su me malo poremetile, izgubio sam kontinuitet i mislim da bih imao više samopouzdanja i prije se nametnuo da sam uhvatio kontinuitet. Stoper sam koji dosta priča dok igra, upozoravam suigrače, vičem kada treba izaći van, kada netko nekoga treba preuzeti i slično. Tako sam igrao i u Bjelorusiji kada sam nosio dres Dinama iz Minska i valjda se to treneru svidjelo pa mi je dao kapetansku vrpcu. To čak nije bio ni trener koji me nije doveo, ali zavolio me iz nekog razloga. Javlja mi se i dan-danas.
Fernando Torres je neizbježna tema kada je u pitanju Nino Galović. Dijelili ste svlačionicu u japanskom Sagan Tosuu. Što nam možeš reći o njemu?
Ovo vam je Fernando Torres: dan prije utakmice, lagani trening, neko zagrijavanje, ništa specijalno. Fernando Torres uklizava s dvije noge, ide sto posto, laktari se na uigravanju prekida, ide sto posto bez obzira na to što nije ozbiljna utakmica nego trening. Tu sam zapravo vidio zašto je to što je, na svakom treningu, na svakoj utakmici i svake sekunde on je davao maksimum. Kad sam tek stigao u klub, mislim si, dolazit ću ranije na treninge kako bih pokazao treneru i ekipi da sam ozbiljan i da imam namjeru raditi. Tako jedan dan dođem u teretanu sat, dva ranije i imam što vidjeti - Fernando Torres mokar kao pas, ruka kao trokrilni ormar, radi na spravama, znoj se cijedi s njega. Znači, bio je u teretani prije mene koji sam planirao doći ranije. Još sam se pitao jesam li pogriješio vrijeme, ništa mi nije bilo jasno. Zateknem ga u punom radu, a on meni dobacuje: "Hey, Nino, hello!", a ja njemu, što ću, uzvratim isto, ha-ha. Dosta smo se družili kad bismo putovali na utakmice. Japanci slabo pričaju engleski pa smo se mi s tog govornog područja više družili. Naravno, ja sam više njega ispitivao nego on mene. Malo sam ga tlačio i pilao, a što ću drugo.