HRVATSKA rukometna reprezentacija će idućeg četvrtka u Hannoveru započeti kvalifikacije za ovogodišnje Olimpijske igre u Parizu. Hrvatska je u Skupini 2 s Njemačkom, Austrijom i Alžirom. Plasman na Igre pokušat će izboriti 12 reprezentacija koje će biti podijeljene u tri skupine po četiri momčadi.
Po dvije najbolje reprezentacije iz svake skupine izborit će nastup na Olimpijskim igrama. Hrvatska će prvi susret igrati 14. ožujka protiv Austrije, dva dana kasnije slijedi utakmica s Njemačkom, dok je dvoboj s Alžirom na rasporedu 17. ožujka.
Prošlog tjedna je Hrvatska napokon dobila novog izbornika u rukometu, islandskog trenera Dagura Sigurdssona. Nakon što je Goran Perkovac zbog lošeg rezultata na Euru morao otići, Savez punih mjesec dana nije imao njegovog nasljednika. Izbor islandskog stručnjaka izazvao je proturječne reakcije u rukometnoj javnosti.
Petar Metličić i Goran Šprem su zadovoljni izborom Skandinavca, javnost u anketama također podržava promjenu, no ima i onih, poput zlatnog pivota iz Atlante 1996. Nenada Kljaića, koji smatraju da je izbor stranca uvreda za hrvatsku struku.
Za mišljenje o ovoj, ali i o još nekim drugim rukometnim stvarima, razgovarali smo s Linom Červarom, čovjekom koji je s Hrvatskom bio svjetski i olimpijski prvak.
Puno se različitih mišljenja pojavilo na hrvatskoj rukometnoj sceni nakon izbora Dagura Sigurdssona. Što vi mislite, je li Sigurdsson dobar izbor za Hrvatsku?
Ja sam trener, nisam kikiriki. Ne interesira me tko je i što je rekao. To nije moj stil. Nikad u svojoj karijeri nisam ni u koga upirao prstom. To nije moj stil. Od mene se to i ne očekuje. Ono što mene zanima je da našem rukometu bude bolje. Odmah sam rekao da smatram da je Sigurdsson dobar trener, međutim problem je puno dublji.
Različita mišljenja me ne zanimaju, bitno je ono što ja mislim. Ja sam za pluralizam, a njega kod nas nema. Sad ću malo skrenuti s teme, ali to moram reći kao svjetski i olimpijski prvak jer sam se osjetio isprovociranim. Oproštaj koji je Zagreb priredio Nikoli Karabatiću je krasna gesta i, da ne bi netko pogrešno shvatio, naravno da Nikola svojom karijerom takvo nešto zaslužuje.
Međutim, s puno tuge sam se morao zapitati kad su HRS ili RK Zagreb priredili sličan oproštaj našim zlatnim rukometašima koji su u 18 mjeseci od zadnje ekipe Europe postali svjetski i olimpijski prvaci. I to gdje? U pradomovini Olimpijskih igara. U međuvremenu su Francuzi i Danci osvojili više medalja od nas, to je točno, ali svi oni skupa nisu napravili podvig vrijedan Guinnessove knjige rekorda.
Više od desetljeća je u Hrvatskoj rukomet bio iznad nogometa, a svi vrlo dobro znamo da je nogomet nacionalni sport u gotovo svim zemljama svijeta. Kad smo putovali na SP u Portugal 2003., u nas gotovo nitko nije vjerovao. Bili smo reprezentacija luzera i autsajdera.
Bez nekoliko ljudi koji su nam pomogli da tamo odemo, ne bi se dogodilo ništa. Nažalost, to je prošlo ispod radara, a to je ključno. Naša zlatna generacija posijala je sjeme novog modela rukometne igre. Pogledajmo samo igru naših vanjskih igrača - Lackovića, Balića i Metličića. Pa na krilima Džombe i Kaleba. Sulića na crti.
Ta momčad ni danas nije nadmašena. A onda danas neki zločesti ljudi pričaju svašta. Mada, uvijek to tvrdim, i takve treba čuti jer smatram da bi trebali živjeti u zemlji pluralizma. Ljudi koji su organizirali ovo za Nikolu, morali su se sjetiti da prirede i dostojne oproštaje za Balića, Metličića, Kaleba, Kelentrića, Šolu..., da ih sad ne nabrajam sve.
Bio bi to minimum poštovanja za te momke koji su Hrvatskoj pružili toliko zadovoljstva i sreće. Baš bih volio čuti što o tome misli krovna kuća hrvatskog sporta HOO, odnosno Zlatko Mateša. Daj, Zlatko, reci što ti kažeš na to. Ili Klub olimpijaca. Još jednom ponavljam, ovo što se u Areni priredilo Karabatiću je krasna stvar, ali pitam se bi li Francuzi isto napravili Baliću u Parizu. Mislim da prije ne bi nego da bi.
Vidim da vas je to prilično razočaralo?
Naravno da sam tužan. Zlobnici će i danas reći da smo morali još više medalja osvojiti. To je čisto licemjerje koje je za cilj imalo obezvrijediti i momčad i mene kao trenera. Neki mediji su stalno pisali da smo pokradeni u finalima 2008., 2009, 2010. i 2020. A onda nas isti ti kritizirali što smo bili drugi i tvrdili su da je neuspjeh biti drugi.
Pa zaboga, nismo svi u Hrvatskoj baš toliko bedasti da ne znamo da je 1+1=2. Druga stvar koja me posebno ljuti su pravila. Rukomet s ovim pravilima ne može biti perjanica dvoranskog sporta. Pravila danas otvaraju prostor za brojne manipulacije i nepravde.
Kako mogu subjektivna mišljenja sudaca, amatera, odlučivati što je istina, a što nije. Nerijetko smo svjedoci brojnih slučajeva sportske nepravde koja se kose s olimpijskom poveljom. Sjećate se da su danski suci priznali da su nam ukrali pobjedu na SP 2019. i tako nas zaustavili na putu za polufinale?
Mislite na susret s Njemačkom?
Tako je. Poznavajući sustav rada u IHF-u i EHF-u, koji odavno nisu promijenili pravila i prilagodili ih, često smo svjedoci brojnih sportskih nepravdi. Na to sam više puta, uzaludno, upozoravao rukometnu organizaciju. Svi sudionici u rukometu moraju imati jednaku šansu i da pravila rukometne igre moraju biti jasna i poštena.
Na koja pravila konkretno mislite?
U prvom redu na vrijeme kad je lopta u posjedu ekipe koja napada. Molim vas, neka mi netko objasni, tko je to nekog suca amatera ovlastio da procijeni koliko ja mogu imati loptu u posjedu? Otkud njemu to znanje, otkud njemu ta kompetentnost? Uvedimo 24 sekunde i svi imaju iste uvjete.
Znao sam štopati vrijeme i suci nekad dignu ruku i nakon 12-13 sekundi. Drugo, da bi cirkus bio veći, nitko nije obučio kamermane da oni ne mogu vidjeti brzi centar. Znači, radi nesposobnih kamermana, gledatelji na TV-u ne mogu vidjeti brzi centar. Kamera se kasno uključuje, ne prati igru.
Olimpijska povelja jasno kaže da svi moraju imati jednaku šansu. U rukometu to ne postoji. Kad su Amerikanci došli u Kairo na SP, bili su oduševljeni rukometom, ali su rekli da jednostavno ne mogu razumjeti pravila. Zatim probijanje. U istoj akciji sudac može suditi sedmerac, običan faul, faul u napadu...
O svemu opet odlučuje sudac isključivo na temelju subjektivnosti. Pa gdje toga ima? Taj sudac je amater, može biti vodoinstalater ili tko zna što drugo. I zbog čega bi mu trebali vjerovati. Vidimo da svaki dan sin ubije oca, sin ne vjeruje ocu, prijatelj prijatelju, nitko nikome ne vjeruje, a mi bismo, eto, trebali vjerovati sucu jer je on tako procijenio da mora biti.
I to čovjeku koji se za život bavi tko zna kojim poslom, a u rukometu je jer su mu možda dobre dnevnice. Je li vama to djeluje normalno ili nenormalno? Moram još nešto reći pa da završimo ovu temu. Titulu prvaka svijeta u Portugalu smo osvojili 2. veljače 2003.
Trebalo se to na neki način obilježiti jer 20 godina nije malo. Umjesto tog datuma nekome je palo na pamet da se to obilježili 22. prosinca prošle godine. No, ono što me zanima je dopis koji je poslan od nekog činovnika u HRS koji je bio bez potpisa predsjednika, potpredsjednika, bez ikakvog pečata.
Takve papire su poslali igračima, ali kod mene nisu prepustili ništa slučaju. Upravo na dan kad smo postali prvaci svijeta, 2. veljače 2023. na stan moje kćerke su poslali odluku o prekidu suradnje. Ne meni na moju adresu, nego na adresu moje kćerke. Da su bili barem malo inteligenti, ne bi to poslali baš na taj datum.
I to nešto govori da mene nisu zaboravili. Nisu prepustili ništa slučaju, a ja barem mislim da to nije bilo u redu. Uostalom, na tu proslavu su bila pozvano 22 igrača. Došlo ih je troje. Pametnom dosta. Reprezentaciju Hrvatske sam vodio 12 godina. Punih 12 godina maksimalne odanosti i posvećenosti.
Vodio sam je na 14 velikih natjecanja i osvojio dva zlata, nekoliko srebra i polufinala. Ono što su ti dečki napravili 2003. i 2004. ravno je Čudu na ledu, kad su Amerikanci u hokeju pobijedili nepobjedivu momčad SSSR-a. Neka netko obuče moje trenerske papuče koje sam nosio 50 godina i neka osmisli sve što sam osmislio ja svojom vizijom i idejama.
U karijeri sam prošao puno predivnih trenutaka, ali i puno nepravdi. Tko to postigne, neka mi se onda javi i neka mi docira. Napisao sam tri knjige, jednu na stranom jeziku, imam 73 godine, a mlađi sam od Svetislava Pešića i Gregga Popovicha, koji i dalje rade čudesne stvari. Danas smatram da sam bolji trener nego što sam bio jučer.
Znatiželjan sam, učim, svaki dan radim na sebi i educiram se. Naravno da ne mogu zaustaviti biološki sat, ali svaki dan mi je važan. Na svaku medalju koju sam osvojio sam ponosan i ne bih je dao nikome, čak i onda kad sam griješio. To sam ja i užasno bi bilo da to negiram.
Malo smo se udaljili od teme, pa da vas sad pitam što mislite o izboru Dagura Sigurdssona i koliko njegov dolazak može utjecati na budućnost hrvatskog rukometa?
Sigurdsson je dobar trener. Pustimo sad naša klasična hrvatska napuhavanja. Majstori smo za od miša stvoriti slona, a od slona miša. Trener je jedan težak posao. Na temelju svake iduće utakmice trener polaže račune o tome koliko vrijedi ili ne vrijedi.
Ali, što je s onima koji sjede u kancelarijama i koji misle da odlučuju o svemu? Kad oni polažu račune i kad oni pokazuju rezultate svog rada? Čelnici Saveza u svim državama bi trebali biti ljudi koji se brinu za sport. Oni bi trebali isporučiti račun za sve što su napravili, odnosno za sve ono što nisu napravili.
Koliko su dvorana sagradili, postoji li Rukometni dom, kakve su uvjete omogućili... Dagura Sigurdssona zaista poštujem i ne bih želio ništa više o njemu pričati, ali mogu reći samo da sam bio sretan kad sam vidio koliko će ga Savez plaćati. Zašto? Zato što je sad očito prilika da mi vrate sva dugovanja.
Duguje mi se 240 tisuća maraka za dvije sezone i to stoji u ugovoru koji imam. Čuo sam da su sve dugove prema igračima i trenerima isplatili. Pitam se, a zašto ja još nisam ništa dobio? Ako se ima toliki novac za stranog trenera, onda očekujem svaki dan da me netko pozove i da mi vrati taj novac. Tko mi duguje? Zna se tko.
Ne dobijem li, morat ću pitati Matešu kako da dođem do svog novca. Ili Nacionalno vijeće ili Klub olimpijaca, ako se nisu uspavali pa su otišli na godišnji odmor. Na koncu, obratit ću se i resornom ministarstvu da ono odluči što je s tim novcem. Ako na temelju svega što sam napravio za hrvatski rukomet nisam zaslužio da mi se barem isplati ono što mi pripada, onda zaista ne znam o kakvom kriteriju mi pričamo.
Osjećam priličnu dozu sarkazma u ovom odgovoru?
Nikakav sarkazam nije u pitanju. To je istina. Imam ugovor i očekujem da mi se to isplati.
Hrvatsku reprezentaciju za 10 dana čeka kvalifikacijski turnir u Njemačkoj za Igre. Sigurdsson nema puno vremena. Što očekujete da će Hrvatska napraviti u Hannoveru?
Nije sporno da ćemo se plasirati u Pariz. Nimalo u to ne sumnjam. Nakon toga će Sigurdsson biti u odličnoj poziciji. Imat će više od 40 dana za pripreme i to je dovoljno vremena da stvori sustav kakav želi. Moramo gledati samo pozitivno. A onda ćemo u Parizu vidjeti što i kako.
S obzirom na uvjete i mogućnosti koje ima, sve manje od medalje se po meni ne bi trebalo računati kao dobar rezultat. E sad, kako će to utjecati na razvoj rukometa kod nas, ne znam. S kadetima, generacijom 2004. smo bili treći na svijetu, a puno toga sam napravio u sklopu priprema.
Žao mi je jako što su me u međuvremenu maknuli i nisam imao priliku i dalje s njima raditi jer sam uvjeren da smo mogli biti i prvaci svijeta. U toj ekipi nije bilo igrača Zagreba i Nexea, sve su to bili dečki iz manjih sredina. Uoči prvenstva smo bili 20. po kvaliteti, a uzeli smo medalju. To je bilo čudo.
Da me se ostavilo da s njima radim, siguran sam da smo mogli biti prvi. Jednako tako mi je krivo da se prekinuo jedan niz radionica koje sam vodio s mladim trenerima. Tražili smo naš, izvorni hrvatski stil igre jer je svaka kopija uvijek slabija od originala.
Svaka čast skandinavskim trenerima koje nam nameću, uvijek smo imali svoj, prepoznatljiv stil i u rukometu, vaterpolu i u košarci i baš smo mi slali trenere koji su učili ostatak Europe. Nisam nacionalist, daleko od toga, prije mislim da ovo što pričam spada u neku duhovnu dimenziju.
Od stranih trenera možemo uzeti neke stvari koje su dobre, ali učiti ne. Trebamo vjerovati našim trenerima, moramo držati do svoje djece i svog rukometa i na tome trebamo raditi. Stvarajmo trenere koji će pratiti moderne trenere, dajmo našoj djeci povjerenje. Nikolić iz Zagreba je najbolji primjer.
Nitko me ne može uvjeriti da su vjerovali u njega. Nema šanse da je itko u Zagrebu vjerovao da može nešto napraviti, a vidjeli ste što se dogodilo. Siguran sam da imamo još puno mladih trenera koji nisu nikad dobili šansu, a jednako bi bili uspješni. Čast nogometu, ali kolektivni sport nam je u opadanju. Moramo se okrenuti našim trenerima, našoj djeci, našoj školi jer inače budućnosti nema.
Kažete da trebamo više vjerovati domaćim trenerima. U nedavnom intervjuu za Index je Petar Metličić rekao da smatra da smo gotovo sve naše trenere prebrzo potrošili i da nažalost nemamo više hrvatskih stručnjaka u jakim europskim klubovima.
Ne treba mene nitko učiti o tome što je kad nas dobro, a što nije. Jako sam dobro svjestan toga o čemu pričate. Slažem se da puno toga ne valja, a znate li zašto? Jer kod nas osobni stav nekog pojedinca odlučuje o svemu, a to je sasvim pogrešno. Osobni stav svakog pojedinca, pri tome mislim i na sebe, ne može i ne smije odlučivati o pravdi, istini i vrijednosti.
Najveći problem što nam je u Hrvatskoj tako kako jest je to što se ne poštuje pluralizam. Puna su nam usta pluralizma, a njega nema kod nas ni u tragovima. Kad vidim da se kroz razne ankete ljudima nameću neka imena, najmanje što mogu reći je da mi dođe da se smijem. Nema onoga tko mi može prodavati neke štoseve. Moram biti toliko obrazovan i informiran da mogu misliti svojom glavom.
Nikad u životu ni protiv koga nisam upirao prst, a meni, najtrofejnijem treneru na prostoru bivše Jugoslavije se stalno to radilo. Znate zašto? Zato što sam pokušao uvesti nešto novo. Analiziranje, čitanjem, modernim razvojnim programima. Uvijek sam tvrdio da je potpuno pogrešno u bilo kojem klubu po svaku cijenu juriti rezultat.
Bitan mi je samo razvojni put i ono što dolazi. Imao sam ideju da se s djecom još od vrtićke dobi radi. Nebitno hoće li oni biti rukometaši, košarkaši ili nešto treće. To je na njima da odluče. Ono što je na nama je da kod te djece u formativnim godinama razvijemo kritičko razmišljanje.
Moramo ih naučiti moralnim vrijednostima kojima se ne može manipulirati. Pogotovo mi u sportu ne smijemo dozvoliti da nam klinci budu moralno nepismeni. Puno je bolje da je moralno pismen nego da dobro igra. U redu, neka osvojimo medalju. I što onda? Ne gledam na taj način. Mene zanima dugotrajan proces.
U redu, ali zanima me slažete li se sa Špremom da je potrebno vratiti kontinuitet izbornika jer zadnji ste bili vi koji ste u jednom intervali sedam godina bili izbornik?
Šprem je bio vrhunsko lijevo krilo, ali njemu nije mjesto da drži predavanja. Tko je taj tko je smjenjivao trenere? Neko stručno tijelo ili čovjek koji nije stručnjak? Pa niti u jednom normalnoj zemlji to se tako ne radi. Pa i u klubovima stalno mijenjamo trenere.
Ako se istraživački novinari bave mitom i korupcijom, neka onda i istraže tko su ti ljudi koji stalno tjeraju i mijenjaju trenere. Tko su ti velečasni koji kod nas stalno mijenjaju trenere? To je bitno ako želimo naprijed. Ja sam za kompetenciju. Kod nas ima ljudi koji bi bez problema preuzeli nuklearku Krško? Znate zašto?
Zato što će mu sekretarica u par rečenica objasniti kako bi se to trebalo raditi i on će to naučiti. Ne ide to tako. Zašto stalno spominjem pluralizam? Zato što bi on morao vrijediti i kad se smjenjuju treneri. Neka nekoliko kompetentnih ljudi javno razgovara, bez svađanja i povišenih tonova, neka to bude konstruktivna rasprava.
Tada to nešto znači i ima težinu. Ovako... Jedno je kad neko stručno tijelo na temelju argumenata i kompetitivnosti da otkaz treneru, a nešto posve drugo je kad to, eto jer može, odluči samo jedan čovjek. Pod hitno trebamo odvojiti struku od birokracije. Neka me nitko krivo ne shvati, ali ne vjerujem, karikiram, nekom, čast svakoj struci, skladištaru da on odlučuje o strategiji hrvatskog rukometa. Znate o čemu pričam.
Dojma smo da je kod nas i dalje bauk stranog trenera. Šveđani koji su pojam za rukomet za izbornika imaju Norvežanina Glenna Solberga, Nijemcima, koji su također sila, na klupi sjedi Islanđanin Alfred Gislason, a prije njega je bio Sigurdsson. Mađarima je izbornik Španjolac Chema Rodríguez. Zašto se mi bojimo stranca ako je očito da s domaćim trenerima ne možemo do rezultata već jako dugo?
Nemam ja ništa protiv Sigurdssona. Dobro je plaćen i garantira borbu za medalju. I to tako treba biti. Ako mi nemamo takvu kvalitetu, onda nemam ništa protiv da njega uzmu. A naši treneri su nestali jer se ne vjeruje u hrvatsku struku. Pri tome ne mislim na obične navijače, nego na ljude koji su na položajima i koji kroje hrvatski rukomet.
Taoci smo filozofije kad netko tko jako malo zna, umišlja da sve zna. To se zove Dunning-Krugerov efekt. To su ljudi koji ni o čemu ne znaju ništa, a utvaraju si da o svemu imaju mišljenje. Što oni znaju što ja radim i zašto to radim na minutama odmora? Misle da nemam pojma, a pojma nemaju da se ja možda zajebavam. A nažalost, takvim smo ljudima okruženi i oni upravljaju svime. To je najveći problem našeg rukometa.