OBIČNIM smrtnicima koji se ne prezivaju Srebrić ili Marković nikako nisu jasni ciljevi, motivi i svrha sudjelovanja na spektakularnom promašaju zvanog Carlsberg Cup koji će se krajem mjeseca održati na najdaljem mogućem istoku.
Trodnevnu ekskurziju u Hong Kong izbornik Kranjčar pravda kao poligon za testiranje "potencijala" za EP 2008. Doista lijepo, jer izbornik nam demonstrira dalekovidnost dostojnu dalekoističnih mudraca, pa kad smo već tamo, neka je Cico pri posjetu nekom od budističkih hramova i obnovi. Ili ipak bolje da ne pokušava, jer za tri dana ne stigne kušati ni
najpoznatije lokalne destilirane specijalitete.
Zovu li se samo ti potencijali poletarac Mamić, ili pak "limač" Vugrinec? Svakako je vrijedno podariti i koju minutu neprovjerenom mladcu Tokiću.
Selektor se ipak ne pokušava dalje zavaravati i sam priznaje kako turnir pada u nezgodnom trenutku i naglašava kako se, osim našim, na uzaludno truckanje put Azije ne ide ni vodećim danskim, pa čak ni korejskim zvijezdama. Pitanje je onda kako kani za cijela tri dana i čak dvije utakmice iskušati rečene potencijale; možda protiv pomlađene Južne Koreje, ili protiv "uvijek neugodnog" Hong Konga, koji ozbiljno prijeti postati regionalna nogometna sila.
Da je o iskušavanju potencijala riječ, na put se moglo povesti mlade lavove za nagradu zbog ispadanja od SiCG. Ovako ćemo gristi nokte iščekivajući vijesti jesu li Benko i Vukman cimeri, tko je bolji u Playstationu; Ješe ili Bartulović. Beskrajno ćemo se veseliti čitajući da nam u dalekom Hong Kongu kontinentalni reprezentativci vrijeme krate belotom, a južnjački briškulom i ostale reporterske trivije i pizdarijice, bez kojih prosječnom navijaču ta tri dana ne bi bila zamisliva.
Nije svako zlo za zlo; zbog kroničnog nedostatka naših "poštenih gastarbajterskih duša", kako ih zove presidente Vlatko, na ovom bi izletu službeni jezik reprezentacije konačno mogao postati hrvatski, a za pjesmu će se već pobrinuti stare Bečlije sa purgerskim štihom i mediteranskim poslodavcima; nerazdvojni otac i sin, koji će u trenucima kada maligani prorade, čak i tamo daleko zapjevati "Dalmaaatinac sam".
Naravno da je zarada temeljni pokretač odluke da se na put krene, ali mogao je onda slatkorječivi i čestitanju skloni glavni tajnik natovariti pun Boeing kockastih dresova i liferovati ih povoljno obožavateljim na drugom kraju zemaljske kugle. Konto saveza bio bi pun ko brod, podijelilo bi se štogod prospekata o turističkim divotama Hrvatske, a presidente bi na sljedećem gostovanju kod voditelja koji su u školi bili oslobođeni tjelesnog, sa nogom na koljenu i čarapom koja izdajnički proviri na gležnju, govorio kako nas i u Aziji "maksimalno uvažavaju".
Zvonko Alač