UNATOČ tome što sam smatra da je u posljednjih šest godina na klupi reprezentacije donio samo dobre odluke, izbornik Zlatko Dalić je u "slučaju Livaja" neupitno pogriješio. On je svejedno najuspješniji izbornik u povijesti hrvatske reprezentacije, čak i među najuspješnijim izbornicima u povijesti nogometa, ali to ne znači da je svetac i da je nepogrešiv. Kao što nije ni Marko Livaja, ali isto tako nije ni problematični degenerik kako ga se rado oslikava u medijskom prostoru.
Ne treba biti veliki detektiv za utvrditi kako je odnos Livaje i reprezentacije kao kolektiva nepovratno narušen nakon incidenta na lipanjskom treningu kada ga je u statusu hrvatskog reprezentativca s tribine vrijeđao neki čovjek koji sebe naziva navijačem, a Livaja na to vrijeđanje reagirao popevši se na ogradu.
Livaja je drugi dan napustio kamp reprezentacije slično kao što je nekada napravio donedavni izbornik U-21 reprezentacije i od tada se o tom događaju u medijskom prostoru uvijek priča kao o incidentu na treningu, iako se daleko veći incident i razlog Livajinog odlaska dogodio u sljedeća 24 sata nakon treninga. Livaja nije otišao jer ga je netko vrijeđao nego zato što izbornik i Savez nisu istinski stali iza njega.
Dalićev izostanak reakcije je samo prva pogreška u nizu
Umjesto toga, izbornik je relativizirao događaj bizarno spominjući na presici dječaka kojeg je pogodila lopta kao valjda razlog tog incidenta. To nije imalo veze s istinom što se kasnije i potvrdilo. Izbornik zna da je već tu pogriješio, jer je inteligentan i uspješan čovjek pa sigurno može prepoznati vlastite pogreške s vremenskim odmakom. Mlaka PR reakcija Saveza je samo dolila ulje na vatru.
Prva pogreška se dogodila na samom treningu. Livaja je bio vrijeđan barem deset minuta prije nego se popeo na ogradu a da apsolutno nitko nije reagirao na to. I tu dolazimo do najvećeg problema ako se želi objektivno sagledati situacija, a to je činjenica da je Livaja polarizirajuća ličnost i to po regionalnom ključu. On je zaštitni znak Hajduka i kao takav jedna od rijetkih zvijezda u našoj državi te zbog toga izaziva snažne emocionalne reakcije i onih koji ga obožavaju i onih koji ga ne vole.
Marginalni dio onih koji ga ne vole bi rekao da je zaslužio vrijeđanje iz tko zna kojeg razloga. Nešto veći broj onih koji ga ne vole bi rekao da nitko ne zaslužuje vrijeđanje, ali da bi se kao reprezentativac trebao znati ponašati te istrpjeti uvrede šutke kao valjda nekakvu žrtvu za nacionalni dres i domovinu. Najveći dio onih koji ga ne vole bi rekao da Livaja nije nužno bio u krivu u toj situaciji, ali da je sam kriv zbog incidentne prošlosti u odnosu s navijačima drugih klubova.
Samo što nam za nabrojati Livajine incidente u domaćoj ligi ne trebaju ni prsti jedne ruke. Pjevanje pjesme o tome kako mrzi Dinamo na ramenima navijača zajedno s novopečenim članom stručnog stožera reprezentacije i pjevanje o batinama, frezama i traktorima nakon osvojenog kupa u zagrljaju novopečenog člana stožera reprezentacije.
To su Livajini grijesi u skoro tri godine od kada je došao u Hajduk. Ako je nekome incident slavljenje golova pred suparničkim navijačima, možda je nogomet pregrub sport za njega. To vrijedi i kad isto na Poljudu napravi igrač koji je Livaju zamijenio na prošlom popisu reprezentacije ili kapetan Dinama na Rujevici.
Ono što se na treningu trebalo dogoditi je da je isti trebao biti prekinut, a osoba koja je vrijeđala trebala je biti udaljena s tribine. Nitko nije reagirao, a prvi je trebao izbornik. Nakon Livajine reakcije odmah na terenu su mu podršku pružili Mateo Kovačić i jedan član stručnog stožera, a nekad igrač koji je u krugu navijača pjevao o svom bivšem suigraču kao o "svinji debeloj za koju oprosta nema".
Da je izbornik zaustavio trening i time svima dao do znanja da se ne događa ništa normalno te onda poručio (kao nekima u prošlosti) da je reprezentacija svetinja i da ti ljudi (kao neki u prošlosti) nisu navijači reprezentacije, ništa se ne bi dogodilo dalje. Stvar bi bila riješena.
Neki su u medijskom prostoru išli tako daleko u analizi Livajine reakcije i govorili da se on trebao bez obzira na izbornika obratiti zaštitarima i zamoliti da se makne problematične gledatelje. Svi znamo da bi tada narativ bio da je Livaja potjerao s treninga nevinog oca s djetetom. To što je ta osoba imala kamenje u džepu bi bilo irelevantno.
Ne postoji prihvatljiva reakcija Livaje
Livaja u tom trenutku nije nikako mogao pobijediti. Ako reagira kako je reagirao, onda je nedostojan dresa nacionalne vrste. Ako potjera gledatelje putem zaštitara, onda je mimoza koja tjera djecu s treninga. Ako šuti i trenira, onda je dozvolio da ga netko vrijeđa pa je kukavica. Za one koji ga ne vole, Livaja ne može napraviti ispravnu stvar u toj situaciji jer tako nešto za te osobe ne postoji.
Oni koji Livaju ne vole će reći da je indikativno da mu baš nitko nije stao u obranu te da zato trening nije ni zaustavljen. Time se sugerira da se kolektiv reprezentacije slaže s time da se njihovog suigrača vrijeđa na treningu jer ga nitko ne podnosi, a zapravo je puno realnije da su svi ostali zamrznuti ne znajući kako reagirati u situaciji koja praktično nema presedana izuzev 15 godina starog vrijeđanja reprezentativca koji je nešto kasnije suspendiran na deset utakmica zbog ustaških pokliča u dresu reprezentacije i još malo kasnije bio izbornik U19 reprezentacije. Ako Livaju zaista u reprezentaciji nitko ne voli, zašto ga onda izbornik uopće zove? On je dobar igrač, ali nije ključan da bi izbornik trpio nestašluke ako misli da ih je bilo.
Ljudi ponekad kolektivno ne znaju reagirati kada se događa nešto toliko nepredviđeno, a vrijeđanje reprezentativca na treningu je sve samo ne predviđena situacija. Izbornik se tu nije snašao, ali ga se može razumjeti kao što se može razumjeti nekog trenera koji se posvađa sa sucem u žaru utakmice. Ako s takvim ponašanjem nastavlja i nakon utakmice, onda ga se ne može razumjeti kao što se ni Dalića ne može razumjeti za njegove postupke nakon treninga.
Umjesto da je nakon incidenta odmah oštro osudio ponašanje gledatelja i stao u obranu svog igrača, on je odlučio ići stazom politike smirivanja tenzija na sebi svojstven način. Nije očekivao da će Livaju pogoditi njegov nedostatak reakcije nego se više brinuo o tome da ne uvrijedi slučajno nekoga drugoga stajući Livaji u zaštitu. Ostaje samo nejasno koga se bojao uvrijediti kada će svatko normalan osuditi ponašanje gledatelja na tom nesretnom treningu.
Igra gluhog telefona
U tom trenutku kreću dvije verzije priče o kobnom vikendu. U jednoj verziji izbornik je pričao s Livajom i on mu je potvrdio da ostaje u reprezentaciji. U toj verziji se Livaju kasnije vidjelo u misterioznom telefonskom razgovoru nakon kojeg je on donio odluku da ipak odlazi iz reprezentacije. Ostaje nejasno zašto je izbornik uopće pričao s Livajom o odlasku ili ostanku ako se prema njegovog izjavi pred novinarima nije dogodilo ništa strašno.
U drugoj verziji Livaja i izbornik su također razgovarali, ali ne o njegovom igranju ili neigranju nego o ponosu i žrtvovanju za dobro reprezentacije. Livaja nije osjetio nikakvu podršku, reakcija ostalih aktera je isto bila mlaka i više se nije osjećao ugodno nego kao crna ovca Obitelji.
Otišao je prvenstveno zbog sebe, a to je li trebao reagirati drugačije, može ostati pitanje kojem se objektivno može pristupiti samo ako sebe pokušate zamisliti u sličnoj situaciji. Teško da bi se netko osjećao ugodno u situaciji gdje vas na imaginarnom radnom mjestu netko vrijeđa deset minuta kroz prozor, nitko od radnog kolektiva ne reagira i onda vas još proglase problematičnim kad zatvorite taj prozor.
U krajnjoj liniji, njegov odlazak je slavodobitno popraćen kod polovice populacije jer ga tamo ionako ne žele ili misle da igračkom kvalitetom tamo ne pripada, a kod druge polovice potpuno neželjeno dobio je status mučenika dok se njemu samo ne da igrati tamo gdje se ne osjeća dobro i prihvaćeno. Tko god misli da bi Hajduk ili vlasnici kluba nagovarali Livaju da ode iz reprezentacije, ne razumije ni život ni nogomet.
Hajduku apsolutno odgovara zbog renomea kluba da Livaja igra za Hrvatsku, a svaki navijač Hajduka isto želi, pogotovo nakon što su osjetili ipak nešto posebniju emociju kada je Livaja zabio protiv Kanade. Kao što je navijači Dinama osjete kada Brazilu zabije Bruno Petković, koji je jedan od rijetkih koji je rekao da Livaju razumije i da bi vjerojatno sam reagirao slično u toj situaciji.
Na sljedećem popisu reprezentacije Livaje nije bilo, a izbornik je to objasnio time da ne želi potencijalne probleme na istom stadionu gdje se dogodio trening incident. Ta izjava je katastrofalna jer se izbornik posredno svrstao na stranu onih koji su njegovog igrača vrijeđali. Ako izbornik misli da je igrač sam kriv što su ga vrijeđali, onda je to jasno trebao reći, a ne se skrivati iza izjave koja zvuči prilično ludo svakome tko sa strane promatra.
U ovom tekstu Rijeka nije ni spomenuta jer je istinski nebitno gdje se incident dogodio. Oni koji cijeli jedan grad proglašavaju idiotima su jednako nerealni i štetni kao i oni koji se pretvaraju da se tamo ništa nije dogodilo. Fiksacija dijela navijača Livajom je nevjerojatna uzevši u obzir da za nju ne postoje normalni razlozi, ali većina ljudi događaje kao na treningu osuđuje i gadi im se što se stvara slika da se ti individualci predstavljaju kao slika cijelog jednog grada i regije. Ni Rijeka ni Split nisu "gradovi slučajevi" i takvi narativi su duboko nepošteni i štetni.
Nejasno je kome se izbornik dodvoravao tom odlukom, a još manje je jasno zašto se bojao incidenata kada skoro nitko u gradu Rijeci nije mogao normalno kupiti ulaznicu, kao što ni građani Osijeka sada nisu mogli kupiti ulaznicu za utakmicu protiv Turske.
Ekstremno je mali broj osoba koje su u slobodnoj prodaji uhvatile ulaznicu tako da se na stadionu ne nalazi nitko tko nije poslovni partner Saveza, pripadnik obitelji i prijatelja igrača ili član jedne od navijačkih udruga s kojima HNS surađuje i omogućuje im pretprodaju prije ostatka populacije. To uključuje i one koji su mahali spornom zastavom na utakmici protiv Latvije.
I sada ponovno imamo dvije verzije priče. U jednoj se Livaja ne javlja izborniku na telefon još od lipnja, a u drugoj ga izbornik nije ni zvao. Koja god verzija bila točna, izbornik je potvrdio da oni nisu razgovarali i Livaja nije znao da neće biti na popisu. Tako je za neuvjerljive razloge svog odsustva saznao iz medija kao i svi ostali. Tu je bilo svima u njegovom krugu jasno da povratka u reprezentaciju neće biti i da je ta priča za Livaju završena. Dojam je da ga ni Dalić tamo ne želi, da mu je postao teret, ali bi ipak politički volio da je u selekciji.
Dalić je prvo političar, a onda trener
To je osnovni Dalićev krimen i zato je u krivu kako god postavimo stvari. Ako mu Livaja treba kao igrač, onda je morao stati u njegovu zaštitu, a kada to nije učinio, onda je minimum bio da s njim naknadno razgovara. Ako ćemo se prisloniti razmišljanju da Livaja uopće ne pripada u reprezentaciju, onda je Dalić nevjerojatno licemjeran.
Ako je Dalić smatrao da je Livaja napravio nešto loše i da mu zbog toga ne treba u reprezentaciji, onda je to trebao jasno i glasno reći te time dati do znanja da igrači koji se ponašaju na određeni način nemaju mjesta kod njega. Ali on to ne čini jer dobro zna da su članovi njegovog stožera radili iste ili gore stvari nego Livaja i isto tako jako dobro zna da se protiv njegovog kapetana provodi kazneni postupak zbog laganja na suđenju dugogodišnjem okupatoru hrvatskog nogometa Zdravku Mamiću. Dalić zna da bi bio ekstremno licemjeran da Livaju izbaci zbog neke pjesme koju je pjevao navijačima Šibenika.
On to ne čini i jer se boji reakcije juga Hrvatske gdje je Livaja obožavan kao nitko. Dalić je puno puta isticao da je njegov najveći uspjeh to što je vratio sve navijače i ubio "sve izgubili dabogda" pokret, ali jako dobro zna da je upravo Livaja bio veliki razlog za pomirenje. Dio navijača Hajduka koji se davno ohladio od reprezentacije se vratio toj istoj reprezentaciji jer je u njoj simbol ne samo njihovog kluba nego i simbol nade da su se odnosi u hrvatskom nogometu promijenili i da Split neće ponovno desetljećima čekati utakmicu reprezentacije na Poljudu.
Realno, Livajin odlazak izborniku briše veliki problem jer ga više nitko neće oko toga propitkivati, a trebali bi. Jer ako mu Livaja kao igrač treba, onda je svojim postupcima doveo do toga da je tog igrača izgubio zauvijek, a ako mu ne treba, onda je to još gore jer ga je zvao samo da bi se dodvorio dijelu populacije. Kako god okrenemo, pogriješio je.
Ovo nije priča o reprezentaciji
I vrijeme je da se svi skupa prestanemo pretvarati da je priča o Livajinom odlasku samo priča o reprezentaciji. Ovo je priča o Livaji kao pojavi u hrvatskom nogometu od kada je došao u Hajduk. Za njega se postavljaju standardi ponašanja koji se ne postavljaju za nikoga drugog, važe mu se svaki potez i svaka riječ tražeći razloge zbog kojih bi mogli reći da je degenerik i problematičan.
Njega možete voljeti ili mrziti, ali svi skupa ga dehumaniziraju. Jedni čekaju svaki krivi (pa i ne nužno krivi) korak, a drugi očekuju da sam na svojim leđima odnese Hajduk do titule i rastereti ih godina frustracija.
U povijesti reprezentacije su se događale Funtane, uzvikivanja zabranjenih stvari, koketiranja s njemačkom reprezentacijom itd., ali je nogometna javnost crtu povukla na frezama i traktorima. Ne zvuči logično zato što i nije. Livaja je takav igrač kojeg neki obožavaju, a drugi ne vole ili mrze. To je tako, on nije Kovačić koji protivnika lijepo zamoli da skine prsten s ruke da mu je malo lakše kad ga opali rukom po licu. Ali Livaja prihvaća svoju ulogu kod drugih navijača.
Prihvaća da će suparnici ići žešće na njega jer ih provocira, da će mu navijači pjevati da umre i da će ga pljuvati na društvenim mrežama. To ga hrani, takav je lik jednostavno. I kao takav, savršen je za Hajduk koji je bio na dnu prije nego je došao, a koji se s njim debelo dignuo u skoro tri godine. I u realnosti, to mu je najveći grijeh. Jednostavno je predobar da bi mu ignorirali kvalitetu, a Hajduk nije više klub kojem u HNL-u bodove uzme tko god želi. Nikoga ne bi bilo briga što Livaja pjeva da je prevara od igrača.
Sve bi to trebalo biti nebitno kada igra za reprezentaciju, ali nije. I zbog toga je njegov odlazak bio samo pitanje vremena i situacije koja će to pokrenuti. Livajino otkazivanje reprezentaciji u zadnjem mogućem trenutku je nešto što je mogao i bolje odraditi. On je izborniku figurativno pokazao srednji prst i vratio mu milo za drago, barem u njegovoj glavi. I oni koji ga obožavaju će ga slaviti jer pokazuje čuveni dišpet, a oni koji ga ne vole su dobili još jedan razlog da ga ne vole. Takvima ionako neće biti drag što god napravio, osim valjda da umre.