NA današnji dan prije 24 godine zagrebačka Croatia s 5:0 je u uzvratu pretkola Lige prvaka demolirala beogradski Partizan. Tekst koji evocira uspomene s te utakmice objavljujemo ponovo osam godina nakon što je izvorno napisan.
UMRO je Partizan? Ne, ali mu je na današnji dan u Maksimiru nakon 0:5 protiv Croatije trebalo umjetno disanje.
Zaslugom Franje Tuđmana, Dinamo jednu od najvećih i najblistavijih pobjeda u 68 godina klupske povijesti - 5:0 protiv Partizana u pretkolu Lige prvaka 1997. - nije ostvario pod svojim pravim imenom, ali bez obzira na to što se klub tada formalno zvao kako se zvao, trijumf Plavih nad Crno-belima ima povijesnu težinu i vrijednost.
Treba podsjećati na ulogu nekadašnjeg predsjednika Jugoslavenskog sportskog društva Partizan u "najkatoličkijem i najhrvatskijem klubu", jer na utakmicu o kojoj pišemo nije bilo dozvoljeno unositi transparente i zastave s Dinamovim grbom!
Tuđman je za trijumf zaslužan kao i igrači
Međutim, mora se napomenuti još nešto, voljeli to Dinamovi navijači priznati ili ne: Ovaj datum ne bi obilježavali da osim Mare, Cvite, Ede i društva, nije bilo i "jednog čovjeka čudnog." On je "prije svakog spavanja mijenjao ime Dinama", ali je zaslugom tog najmoćnijeg klupskog šefa u povijesti i njegovog "reketarenja" državnih firmi, kojim se punio klupski proračun, Croatia tada bila "najjači klub u ovom dijelu Europe".
U ljeto 1997. Soraja i Marijana ne bi mogle biti u istoj kući
Prije 16 godina hrvatske starlete nisu tulumarile po splavovima, kao ni njihove srpske sestre po silikonu u Vodicama, "ratne rane su još uvijek svježe", Hadžić još uvijek ljubuje u Boboti nakon što je ubijao po Vukovaru, deseci tisuća krajišnika još se upoznaju s izbjegličkim životom u Srbiji, kojeg se hrvatski povratnici još uvijek itekako dobro sjećaju. Oružje možda nije više govorilo, ali se još itekako pušilo, pa su sportske muze na ruti nekadašnjeg autoputa Bratstva i jedinstva šutjele.
Zbog toga je prvi poslijeratni susret nogometnih klubova s područja poharane i raspale države bio ne samo utakmica visokog rizika, nego i najiščekivaniji sportski događaj. Otkad je ždrijeb spojio dvije četvrtine Velike četvorke, tog ljeta se (ne samo u sportskim krugovima) nije pričalo o gotovo ničemu drugom. Naravno, ne zato što pobjednik ide na Newcastle u posljednjem pretkolu LP.
Dinamo još u Beogradu propustio razbiti Partizan
Prva utakmica na neuobičajeno neispunjenom nekadašnjem Stadionu JNA, završila je pobjedom Partizana 1:0, ali Vlakov Dinamo bio je neusporedivo bolji. Mark Viduka je dva puta gađao prečku, a Silvio Marić promašio prilike kakve je do tada samo Igor Cvitanović propustio realizirati protiv Steaue. U mnogim zagrebačkim kafićima danas možete vidjeti uokvirene ulaznice za uzvratnu utakmicu. "Dragocjeni komadić papira" ne zauzima počasna mjesta iznad šankova samo zbog grandiozne pobjede, nego zato što je doći do jedne od 40-ak tisuća karata bilo pitanje ogromne potrebe i prestiža. Potpisnik teksta svoju za Istok čuva poput relikvije.
Satima prije utakmice prepuni Maksimir se ljuljao od skakanja, a huk sa stadiona se čuo kilometrima dalje. Prvih pola sata utakmice su najluđih, najveselijih i najdramatičnijih prvih pola sata kojima je taj stadion svjedočio: Silvio Marić zabija prvi gol, a Cvitanović i Viduka nastavljaju golijadu.
Tada na scenu stupa sudac Gilles Vessiere. Sportski tisak je pisao da je Francuz ženidbom za Srpkinju prešao na pravoslavlje i postao takav pravovjernik da je za vrijeme obilaska Zagreba koji mu je priuštio Dinamo, odbio ući u zagrebačku katedralu.
Protiv 11 crno-belih i jednog u crnom najjači Dinamo u povijesti i 40 tisuća navijača
Možda je ovo izmišljotina, ali par minuta poslije nego što su Dinamovi igrači Maksimir bacili u delirij, Vessiere ga baca u očaj - sudi nepostojeći penal. Vukičević puca, Ladić brani, ali se lopta odbija do Partizanovca, koji s manje od deset metara opet tuče, ali Ladić skida i ovo. Tribine su potpuno poludjele, više nego nakon vodećeg gola i kao što su isticali svi Dinamovi igrači: "Nakon tih Ladićevih obrana i delirija navijača, znali smo da je Partizan gotov."
I ne samo da je bio gotov, Grobari su bili "pokopani" već do poluvremena. Glavna "lopata" bila je ona Edina Mujčina, koji je sudjelovao u akcijama za četiri gola. Marić još jednim golom odvodi Dinamo na 4:0, dok su Partizanovci bili potpuno preplašeni. Zbog superiornog Dinama, ali i atmosfere kakva se na stadionu osjetila svega nekoliko puta otkad je sagrađen. U drugom dijelu Cvitanović njegovim drugim golom postavlja konačan rezultat. Stadion više ne navija, nego su ruga torpediranim gostima: "Našem" čovjeku na golu Partizana, Ivici Kralju, skandira se "Ivica ustaša!", a Tuđman u loži steže pesnice kao dvije godine ranije na kninskoj tvrđavi.