BIO JE to oproštaj. Posljednja utakmica engleske reprezentacije pred domaćom publikom prije Svjetskog prvenstva. Posljednja prilika da se navijačima ulije nada prije puta u SAD, gdje ih 17. lipnja u Dallasu čeka otvaranje protiv Hrvatske. No umjesto optimizma, Wembley je ispratio blijedu i letargičnu momčad koja je porazom 1:0 od Japana ostavila gorak okus u ustima i potvrdila da je daleko od statusa favorita za naslov, piše Daily Mail.
Nije to bio srdačan ispraćaj. Engleska se nije oprostila uz ovacije. Bena Whitea publika je ponovno izviždala, a na terenu se bolno osjetio izostanak Harryja Kanea i Judea Bellinghama. Možda će neki tek sada shvatiti koliko je Bellingham važan za ovu momčad. Igrači su na kraju pokušali s počasnim krugom, ali su odustali na pola puta.
Publika je tijekom utakmice bila tiha, a igrači su djelovali letargično i uplašeno, s nepovezanim dodavanjima i naivnim pogreškama u obrani. Nitko od onih koji su se nadali osigurati mjesto u avionu za Sjevernu Ameriku nije iskoristio priliku, dodaje se u tekstu.
Nekad se činilo da Engleska ima pregršt vrhunskih "desetki", no Cole Palmer, Phil Foden i Morgan Rogers protiv Japana su djelovali potpuno bez forme i samopouzdanja. Iako je Engleska imala veći posjed lopte, Japan je zasluženo slavio.
Dok su tisuće japanskih navijača na Wembleyju slavile, s engleskih tribina čuli su se samo tihi jecaji i zbor razočaranih zvižduka. Barem očekivanja uoči turnira nisu nerealno visoka. Thomasu Tuchelu ponestaje vremena da ovu momčad pretvori u kandidata za naslov.
Pred njemačkim strategom su teške odluke. Foden je sjajan igrač, ali je li pokazao dovoljno da zasluži mjesto u momčadi? Je li Rogers zaista spreman istisnuti Bellinghama iz prvih 11? I što se događa ako se Kane ozlijedi, osim što će nacija briznuti u plač?
Vrijedi podsjetiti da je Engleska i uoči Eura 2024. izgubila posljednju pripremnu utakmicu na Wembleyju, protiv Islanda, pa je svejedno stigla do finala. Vremena za popravak još ima, ali Engleska trenutačno ne izgleda kao momčad za velike stvari.
Još uvijek tapka u mraku, tražeći pobjedničku formulu i samopouzdanje koje im je Tuchel trebao donijeti. Vrijeme za njegovu magiju opasno curi, zaključuje se.