Kada se govori o najvećim rukometašima svih vremena, ime Ivana Balića uvijek je pri vrhu. Njegova karijera nije bila samo niz osvojenih medalja i individualnih priznanja – bila je redefinicija onoga što rukomet može biti. Njegova vizija, kreativnost i sposobnost improvizacije učinile su ga jedinstvenim igračem, a njegov utjecaj na sport osjeća se i danas.
Njegov stil igre bio je neponovljiv. Dok su mnogi rukometaši gradili karijere na snazi i disciplini, Balić je bio umjetnik u svijetu egzaktnog sporta. Njegove asistencije, često neortodoksne i nepredvidive, zbunjivale su protivnike i oduševljavale publiku. Njegova sposobnost improvizacije bila je nenadmašna – nije postojao šablonski napad kada je on bio na terenu, sve se činilo spontanim, a opet savršeno tempiranim.
Bio je dio hrvatske reprezentacije koja je vladala svjetskim rukometom. S Hrvatskom je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu 2003. godine, a samo godinu dana kasnije stigao je i vrhunac – olimpijsko zlato u Ateni 2004. Bio je vođa momčadi, igrač oko kojeg se sve vrtjelo, majstor asistencija i nezaustavljiv u ključnim trenucima.
Ivano Balić rođen je u Splitu 1. travnja 1979. godine. O svojim sportskim počecima govori: "Moji roditelji Žarko i Stjepanka bili su rukometaši. Već sada možete reći da moj put nije mogao voditi nigdje drugdje osim u sport. Oboje su igrali u Italiji, pa sam ja tamo proveo djetinjstvo, kraj rukometnog igrališta.
Za mene je to bila normalna stvar, okušao sam se u sportu. No, na opće iznenađenje, rukomet nije bio moj prvi izbor. Kad smo se vratili u Split, moj rodni grad, kao i svaki klinac, prvo sam pokušao igrati nogomet u Hajduku. Nakon toga sam se okušao u vaterpolu, a s 13 godina sam se učlanio u lokalni košarkaški klub.
Zašto baš košarka? Mislim da sam dobio motivaciju nakon igranja s drugom djecom na vanjskom terenu u školi. Shvatio sam da nisam tako dobar i htio sam se poboljšati. Ipak, Jugoplastika je imala veliku ulogu. Ekipa s Dinom Rađom i Tonijem Kukočem bila je jedna od najvećih inspiracija svima, a posebno klincima u Splitu. Jugoplastika je bila ekipa iz snova, osvojila je tri uzastopna naslova prvaka Europe. S vremenom je to postala moja ljubav i rado sam išao na trening. Košarka mi je i dalje jedan od najdražih sportova, ali s vremenom ta je ljubav polako počela blijediti."
Nakon nekoliko godina treniranja košarke, prešao je na rukomet, sport u kojem će kasnije postati besmrtan. Balićev talent brzo je postao očit. Njegova inteligencija, nepredvidivost i tehnička savršenost izdvajali su ga od vršnjaka. Bio je igrač koji je vidio rješenja prije drugih, donosio odluke u djeliću sekunde i radio stvari koje su se činile nemogućima.
Njegov profesionalni put započeo je u Splitu, ali pravi proboj doživio je prelaskom u Metković, gdje je igrao za prvu ekipu rukometnog kluba Metković Jambo. Već tada je pokazivao da nije klasičan playmaker – njegov stil igre bio je kombinacija mašte, driblinga, snage i inteligencije. Bio je dirigent igre, ali i izvođač najatraktivnijih poteza. Njegova čudesna igra nije prošla nezapaženo. Ubrzo je postao dio reprezentacije.
Uz navedeno svjetsko i olimpijsko zlato, osvojio je i dvije srebrne medalje na Svjetskim prvenstvima (2005., 2009.), dvije srebrne i jednu brončanu medalju na Europskim prvenstvima (2008., 2010., 2012.) te brončanu olimpijsku medalju (2012.) s reprezentacijom.
Osim reprezentativnih uspjeha, Balić je briljirao i u klupskom rukometu. Igrao je za velike europske klubove, a svoj trag ostavio je u španjolskim Portland San Antoniju, Atletico Madridu i njemačkom Wetzlaru. Dvaput je proglašen najboljim rukometašem svijeta, 2003. i 2006. godine, što ga je učinilo jednim od rijetkih koji su osvojili tu prestižnu nagradu više puta.
Ivan Balić nije bio samo veliki rukometaš – bio je rukometni Mozart, igrač koji je ovaj sport učinio ljepšim i nepredvidljivim. Njegova igra bila je spoj umjetnosti i genijalnosti, a naslijeđe koje je ostavio traje i danas.