HAJDUK je slavio na gostovanju kod Rudeša, posljednjeplasirane momčadi SuperSport HNL-a, rezultatom 0:2. Bila je to utakmica koja je već u prvih pola sata trebala biti riješena u korist Bijelih, ali iznimno loša realizacija i nedostatak sportske sreće odveli su utakmicu u smjeru uobičajenog mučenja za Hajduk. S izuzetkom prošle utakmice protiv Slavena, Hajduk krvari za svaku pobjedu i kad se pogleda kako je odigrala Rijeka par sati ranije, teško je biti optimističan u kontekstu borbe za titulu.
Mogao bi se nakon ovakvog rezultata stvarati narativ da je Hajduk odigrao rutinsku utakmicu i pobijedio šampionski unatoč lošoj realizaciji, ali to bi bilo daleko od istine. Bijeli su, po tko zna koji put, pokazali da olako shvaćaju suparnike u ligi i to je očito neizlječiv problem u svlačionici. Hajduk je stvorio i više nego dovoljno šansi, ali se ponovno doveo u situaciju da drhti u završnici susreta. Samo su Ivan Lučić i spojnica gola spriječili da se Bijeli osramote protiv ekipe koja je po svemu drugoligaška.
Da je Hajduk realizirao barem jednu od niza prilika na samom početku, utakmica bi se odigrala u jednom laganom ritmu i ne bi se imalo što prigovoriti Bijelima. No, bez obzira na to, pristup je bio katastrofalan. Igrači Hajduka konstantno ulaze u utakmice kao da će trajati tri dana pa se ima vremena za lagano pimplanje po lopti, a gol će već nekako doći sam po sebi. Nedostaje im žurnosti u igri i, ruku na srce, ne izgledaju kao da se bore za naslov prvaka koji klub nije dotaknuo gotovo 20 godina.
Spuštanje Livaje do centra je sada nepotrebno
Prošle su točno tri godine otkako je Marko Livaja došao u Hajduk. Nema potrebe podsjećati koliki je to zaokret napravio u ambicijama kluba, a danas je on opet bio čovjek odluke. Ništa neobično, ali je dramatično da se Livaja mora žuriti s oporavkom nakon ozljede i da je pri tome igrač koji na terenu najviše želi. Na stranu gol koji je zabio, Livaja je bio praktično jedini igrač Bijelih koji je osjećao hitnost.
Ušao je u nekoliko vrlo opasnih duela za svoje zdravlje, trsio se, pritiskao suparnike i oduzeo nekoliko lopti u zadnjoj trećini. Radio je to dok je mogao i razumljivo je da je fizički padao kako se utakmica bližila kraju, ali to je sve obrnuto od onoga kako bi trebalo biti. Ekipa bi trebala raditi za njega, a razina nonšalancije koju su pokazivali bila je zapanjujuća. Posebno u oči upada poigravanje zadnje linije u određenim trenucima, kao da su na nekom terminu, a samo je nekvaliteta protivnika ostavila Bijele nekažnjenima.
Uz Livaju istaknuo se Josip Brekalo, koji je nakon tri utakmice u Hajduku već dokazao da je nesumnjivo pojačanje i igrač koji kvalitetom odskače od ostatka lige. On je moćno oružje Hajduka u svim fazama igre, posebno u tranziciji ili polutranziciji. Kada primi loptu u zadnjoj trećini, u prvom koraku napravi prednost pred suparničkim igračem i razigra na krilo ili u dubinu iza zadnje linije obrane.
Upravo zbog te njegove kvalitete, spuštanje Livaje do centra da bi nešto razigrao potpuno je nepotrebno. Za Hajduk je sada puno korisnije da kapetan Bijelih bude čisti napadač ili se povremeno izvuče na krilnu poziciju. Hajduk sada ima dva genijalna igrača za standarde SHNL-a, a na treneru Mislavu Karoglanu je da ih uklopi tako da momčad ima najveću korist. Ako se Livaja spušta nisko, nastaje gužva jer Brekalo jednostavno nema naviku napadati prostor kao što to Livaja može.
Osim njih dvojice, treba istaknuti i Anthonyja Kalika koji se opet pokazao u dobrom svjetlu, iako je realno trebao zabiti šansu koju mu je Livaja servirao na pladnju. Kalik je najveći pobjednik Karoglanovog mandata, vrlo je zahvalan igrač i svojim igrama izgurao je iz prve postave Laszla Kleinheislera koji je trebao biti siguran prvotimac po dolasku iz Panathinaikosa. Kalik je to i zaslužio svojim predstavama, u to nema sumnje.
Odjidja-Ofoe ne smije dobiti minutu na terenu
Gol Livaje donio je određeno olakšanje nakon propuštenih prilika u prvom poluvremenu, ali kada govorimo o lošem pristupu, to je najbolje vidljivo baš nakon vodstva. Hajduk nije ni približno bio opasan kao u prvom dijelu utakmice, a u zadnjih 15 minuta pogubio je sve konce svoje igre. Da, zabio je gol nakon što se Rudeš kompletno otvorio, ali reakcije cijele momčadi bile su izrazito zabrinjavajuće.
Nije problem što je Rudeš nešto uspio napraviti, nego je problem što je to uspio samo zato što je Hajduk sam kumovao tome. Umjesto da Bijeli stanu na loptu i čuvaju posjed protiv inferiornog protivnika, oni su stalno davali domaćinima novu priliku za napad. Rudeš je izlazio u visoki pritisak i stvarno je komično da Hajduk protiv toga nije imao rješenja, nego je opet napucavao duge lopte i oslanjao se na to da će Livaja zadržati svaku.
Kad bi to i uspio, odluke u završnici bile su toliko brzoplete da se lopta nepotrebno gubila, a utakmica se pretvorila u čistu divljinu u kojoj je Rudeš dobio svoje dvije situacije koje je čekao. Prva je rezultirala vjerojatno teškom ozljedom Mihaela Žapera, a kod druge je sreća ipak bila na strani Bijelih pa je udarac Vinka Petkovića završio na spojnici umjesto u golu. I da ne zaboravimo spomenuti HNS, kojem je "obitelj" svetinja, ali ih očito nije briga na kakvom se terenu igra prvoligaški nogomet. Ozljede koljena su njima, valjda, uobičajen sastavni dio igre.
Osvrnimo se još posebno na kratku rolu Vadisa Odjidja-Ofoea, koji je ušao u samoj završnici utakmice umjesto ozlijeđenog Žapera. Na terenu izgleda sramotno, pretrčavaju ga kao da ne postoji, a Karoglan mu do kraja sezone ne treba dati ni minutu. Hajduk ima nekoliko veterana po godinama, ali samo Odjidja-Ofoe tako i igra. Njegova karijera bila je vrhunska, ali Hajduku ne može pomoći osim savjetom iskusnog igrača.
Pobjeda u ovoj utakmici nije dovoljna
Možda će netko reći da sam prekritičan jer je ipak upisana potpuno zaslužena pobjeda, ali ako je letvica očekivanja postavljena toliko nisko da bi se navijači trebali zadovoljiti pobjedom protiv ekipe koja ima četiri boda uz teško mučenje u završnici utakmice, onda se Hajduku crno piše u nastavku sezone. Ova razina igre nije šampionska i vjerojatno su toga i sami svjesni.
Protivnika poput Rudeša mora se pregaziti i demonstrirati moć, a to Bijeli nisu napravili. Da, lakše je ispravljati greške nakon pobjede, ali ne igra se treće kolo, nego smo zagazili u zadnju trećinu prvenstva gdje prostora za pogreške više nema. Hajduk izgleda kao da se tek uhodava, a igrači ne pokazuju da su svjesni toga da njihov glavni konkurent nije Dinamo, koji se muči u prvenstvu, nego Rijeka koja gazi sve pred sobom.
Na kraju dana, upisana su tri boda i nade u naslov prvaka ostaju žive. Do kraja prvenstva pristup i žurnost moraju biti na razini u svakoj utakmici, počevši od sljedeće protiv Varaždina, inače će pred prvim ozbiljnijim protivnikom Hajduk pokleknuti i prosuti sve dobro što klub radi u zadnje tri godine. Ako je nekome od igrača borba za vrh pretežak teret pa paničare protiv Rudeša u završnici utakmice, onda igraju za krivi klub. Hajduk i dalje ima povijesnu šansu za titulu, ali nitko mu je neće pokloniti, nego se ona mora krvavo zaraditi na terenu.