Ako je Italija čizma, Lecce se nalazi točno na njezinoj peti. Upravo ovdje, duboko u unutrašnjosti, nekoliko kilometara od baroknog grada, buka Bernabéua i intenzitet Stamford Bridgea djeluju kao da su iz nekog drugog života. Okruženje je rustikalno, mirno i usporeno - potpuna suprotnost frenetičnoj energiji koja je obilježila karijeru Edena Hazarda, piše The Guardian.
Prošlo je gotovo tri godine otkako je prestao igrati, a tišina koja je uslijedila nakon njegova umirovljenja s 32 godine bila je primjetna. Nakon razdoblja obilježenog ozljedama u Real Madridu, koje je prerano završilo jednu blistavu karijeru, Hazard nije tražio pažnju. Okružen vinogradima umjesto obrambenim igračima, zavaljen u naslonjač, djeluje potpuno smireno i zadovoljan životom nakon nogometa.
"Život ide jako brzo", kaže Hazard, naslonjen unatrag. "Posebno u nogometu. Jučer sam imao 19, danas imam 35. Treba uživati, ne samo u nogometu nego u svemu."
Dok se mnogi igrači teško nose s prazninom nakon završetka karijere, Hazard je pronašao mir u jednostavnosti. "Obitelj je ono što ti pomaže", kaže. "Moj život je jednostavan: ostajem kod kuće i uživam u malim stvarima sa suprugom, djecom i braćom. Dok igraš, stalno putuješ, a kad staneš, napokon imaš vremena za njih bez stresa."
I dalje živi u Madridu, ali ne zbog nogometa, nego "zbog obitelji, djece, vremena i hrane". O svojoj svakodnevici govori kroz šalu. "Nikad nisam trenirao u 10 ujutro! Samo sam igrao subotom i to je bilo to", kaže uz osmijeh. "Sad mi je život prilično jednostavan. Otac sam petero djece. Trenutačno sam više taksist nego nogometaš, ali u redu je."
Odmak od igre dao mu je i drukčiju perspektivu o ligama koje su obilježile njegovu karijeru. Rasprava o tome što je jače - Premier liga ili La Liga - vječna je, ali Hazard ima jasan stav.
"Imaju različite stilove igre. Premier liga je fizički zahtjevnija, nikad ne prestaješ trčati. La Liga je tehničkija. U Madridu možeš kontrolirati utakmicu, ali u Premier ligi nema šanse - moraš igrati punom brzinom svih 90 minuta."
Razgovor o Engleskoj neminovno vodi do Joséa Mourinha koji ga je trenirao u Chelseaju. Svatko ima neku priču o Mourinhu, a Hazardova je tipično njegova - spoj briljantnosti i ležernosti koji je nekako uvijek funkcionirao. "Nemam samo jednu, imam ih puno", kaže kroz smijeh. "Sjećam se da sam prve godine, kad je Mourinho došao, otišao u Lille gledati utakmicu i izgubio putovnicu na povratku."
Posljedice su bile trenutne. "Nisam mogao ući u Englesku i propustio sam trening. Vratio sam se oko dva popodne. Kad je trening završio, morao sam mu se ispričati. Bio je to stvarno loš trenutak za mene." Za mnoge bi to bio kraj, ali za Hazarda je bio samo mali zastoj. "Sljedeći tjedan me izbacio iz momčadi i rekao da je to moja krivnja, ali već za vikend sam opet igrao i sve je bilo u redu."
Unatoč povremenim trzavicama, poštovanje prema portugalskom treneru ostalo je veliko. "Puno toga", kaže na pitanje što je naučio od Mourinha. "Njegovu strast prema nogometu, način na koji vjeruje igračima... način na koji smo trenirali s njim bio je nevjerojatan."
Ako je u Chelseaju postao idol navijača, Belgija je bila mjesto gdje je nosio snove cijele nacije. O Svjetskom prvenstvu 2018. govori s posebnim sjajem u očima. "Možda nije smiješno, ali Svjetsko prvenstvo 2018. bilo je nevjerojatno. Imao sam priliku igrati s bratom. Biti kapetan svoje zemlje bilo je nešto posebno."
Belgija je tada završila treća, rezultat koji neke i dalje progoni, ali Hazarda ispunjava ponosom. "To je potpuno zadovoljstvo. Osjećali smo da je Belgija tih godina bila nevjerojatna. Iako nismo osvojili naslov, ljudi danas kažu da smo bili bolja momčad od Francuske", kaže pa zastane. "To me čini ponosnim - ne zbog pobjede, nego zbog onoga što smo stvorili zajedno."
I dalje prati reprezentaciju - "izbornik mi je prijatelj" - i povremeno odlazi u Belgiju na odmor, iako mu više odgovara madridsko vrijeme. A kada bi, u šali, zamijenio ulogu "taksista" političkom funkcijom, imao bi jasan program.
"Djeca danas vole PlayStation i YouTube. Moje pravilo broj jedan bilo bi: idite van, igrajte na ulici, igrajte nogomet i uživajte s prijateljima. Možda bez škole petkom - samo od ponedjeljka do četvrtka, a onda cijeli vikend nogomet."
Kad se osvrne na karijeru, kao najbolju utakmicu izdvaja četvrtfinale SP-a 2018. protiv Brazila. A najdraži gol? "Možda onaj protiv Tottenhama", kaže, misleći na pogodak za 2:2 u završnici slavne utakmice 2016. Taj je gol praktički okončao Tottenhamove snove o naslovu i otvorio put Leicesteru Claudija Ranierija.
S Real Madridom je 2022. osvojio Ligu prvaka. "To je sjajan osjećaj, jer igraš za navijače i trofeje. Liga prvaka je jedan od najvećih trofeja koje možeš osvojiti. Iako nisam puno igrao, samo biti dio kluba koji toliko pobjeđuje i igrati s takvim igračima bilo je nevjerojatno."
Ipak, naslov prvaka Engleske, koji je s Chelseajem osvojio dvaput, stavlja na istu razinu. "Osvojiti Premier ligu je jako teško, baš kao i Ligu prvaka ili Svjetsko prvenstvo. Posebna je jer toliko klubova može do naslova."
Na pitanje tko je najpodcjenjeniji suigrač s kojim je igrao, ne oklijeva: "Uvijek sam mislio da je Mousa Dembélé bio jedan od najboljih veznjaka svoje generacije. Ljudi nisu puno pričali o njemu jer nije zabijao golove, ali navijači u Premier ligi znaju da je bio vrhunski igrač."
A zašto je danas u Lecceu? Veza vodi do starog prijatelja. "Počelo je s Willianom, mojim bivšim suigračem iz Chelseaja. Rekao mi je: 'Molim te, pridruži nam se.'"
"Nama" je u ovom slučaju domaćin Fabio Cordella, sportski direktor koji je odlučio stvoriti vlastitu "momčad" - ne na terenu, nego u vinogradu. Okupio je legende poput Ronaldinha, Andrija Ševčenka, Ivana Zamorana i Gianluigija Buffona kako bi zajedno stvarali vlastite etikete vina. Hazard je najnovija zvijezda u toj neobičnoj postavi.
Priznaje da tijekom karijere nije bio veliki ljubitelj vina, ali vidi poveznicu između vina i nogometa. "Pomalo je kao nogomet - nije stvar u jednoj utakmici, nego u karijeri od 10 ili 15 godina." A podsjeća li njegovo vino na njega samog? "Da, naravno", kaže uz osmijeh. "Ovo vino je elegantno, baš kao i ja."
Hazard nema potrebu da ga pamte kao legendu. "Samo kao dobrog igrača i dobrog, zabavnog čovjeka. Ne treba mi ništa više." Danas ima drukčiju sliku budućnosti. "Boca vina i obitelj", kaže. "Vidim se kao sretan djed sa sijedom kosom, okružen djecom. To je život kakav želim."