TAMO gdje prestaje logika, počinje Bosna. Ta istina Ive Andrića nekako se provukla kroz naš razgovor s Ivicom Osimom. Sasvim sigurno i zbog načina na koji jedan od najvećih nogometnih umova s ovih prostora, ma kako mi te prostore zvali, govori o našim navikama. I "logici". Nemoguće je s Osimom razgovarati o nogometu, a da se ne dotaknete politike. To će i sam priznati kada ga pitate podsjeća li ga ova Bosna danas, rastrgana i izgubljena među kantonima i entitetima, na neka prošla vremena s početka devedesetih. Imao je sličnu ulogu, onda kao izbornik zemlje u nestajanju, a danas kao predsjednik Komiteta za normalizaciju nogometa u zemlji koja se trudi da opstane. Ne čudi što se veliki dio svoje nogometne karijere osjećao kao političar, jer je to zapravo i bio. Osjećate to i na vlastitoj koži već nakon jednog razgovora, s obzirom da moć uvjeravanja koju posjeduje.
"Ispada da je sve politika, ali i ove moje riječi su politika. Ne želim bježati od tih stvari", naći će Osim volju za raspravu nakon sulude svakodnevne jurnjave, koju smo i mi doživjeli pokušavajući ga privesti na razgovor.
Za tako nešto trebate najprije proći radar gospođe Osim, Asime.
"Nju mi je nogomet donio. Da je nema, mnogi bi zaboravili da sam imao moždani udar. Danas je dobro, hvala na pitanju. Pobjegao sam grobaru s lopate"
Sin Amar trener je Željezničara, on je taj koji dovođenjem sponzora financira klub.
"Bori se kao lav, ne znam što mu je bilo", kaže otac koji ne propušta gotovo nijednu utakmicu.
Asima je, pak, ta koja slaže dnevni raspored. Od jutarnjeg rastezanja, fizikalne terapije, sastanaka s legendama Željezničara koji traže neka svoja prava, preko Uefinih mitinga i obaveza u Komitetu za normalizaciju koji, ako netko nije upoznat, vlada Fudbalskim savezom BiH.
Tako će biti do kraja 2012. godine, kada Komitetu ističe Fifin mandat za glancanje unutrašnjeg uređenja saveza, koje je izgledalo jednako kao i uređenje Federacije BiH. Tu ljudi ne znaju ni tko su predsjednici zemlje, a kamoli da su znali imena predsjednika saveza. Fifa u svom Statutu nije dopuštala takvo djelovanje i suspendirala je reprezentaciju i klubove BiH. Ivica Osim prihvatio se teškog posla skidanja suspenzije. Razgovarao je s Miloradom Dodikom, "jer je on jedini koji nešto odlučuje u ovoj zemlji", uvjerio Fifu i Uefu da se stvari mogu "normalizirati". Odakle neponovljivoj legendi koja je Želju uvela u polufinale Kupa Uefa, a reprezentaciju Jugoslavije u četvrtfinale SP-a, snage i volje da nakon briljantne karijere ponovo proživljava sankcije, baš kao prije dvadeset godina, kada je onoj krnjoj, umjetnoj momčadi Jugoslavije zabranjen nastup za Europskom prvenstvu.
U Splitu su već '86.ljudi navijali za Tursku, a protiv Jugoslavije
Problemi su, jasno, počeli puno prije 1992. godine, kada je Jugoslavija protiv Nizozemske u Amsterdamu odigrala svoju posljednju utakmicu. U sjećanju je ipak više ostala uvertira za SP 1990. godine s Nizozemcima u Maksimiru, kada su Boysi izvidžali jugo-himnu i mahali zastavama Nizozemske, koje su zbog rasporeda boja i "prebrisane" zvijezde imale jednu sasvim drugu konotaciju.
"Sjetit ću se ja i svoje prve utakmice 1986. godine u Splitu protiv Turske, kada je više ljudi navijalo za Turke, nego za nas"
Rekli ste da ste se već tada osjećali izbornikom zemlje koja nestaje. Zamjerali su vam, kao prvom izborniku Jugoslavije iz BiH, način odabira igrača, a vi ste odgovorili da nikada niste htjeli biti veći Jugosloven od Jugoslovena. Je li vam ostavka 1992. godine, 23. svibnja u Beogradu, bila najteži trenutak u karijeri?
"Bilo je elegantno. Jedva sam čekao da izađem vani, bilo mi je malo vruće", doza ironije uvijek je prisutna u njegovim riječima.
Njegovo Sarajevo već je mjesec dana bilo pod opsadom, a on je bio u ulozi izbornika "neke" Jugoslavije.
"Ne postoji ništa teže. Možda samo moj odlazak u Grčku, u Panathinaikos (1992. god, op.a). Svaki put kada sam dizao slušalicu, osjećao sam se kao da sam dizao bombu. Takvo je vrijeme bilo i većina se ljudi tako osjećala"
Jedna od najtalentiranijih generacija nije mogla sazrijeti jer se država raspala
A kako ste se osjećali u ulozi trenera Partizana, prije odlaska u Atenu?
"Ispolitiziralo se i već sam rekao da nema trenera koji u ono vrijeme, pa i danas, ne bi prihvatio poziv Partizana, Dinama, Zvezde, Hajduka... Razlozi su bili sportski. Iz istih razloga sam želio što posljednja reprezentacija Jugoslavije nije otišla na Europsko prvenstvo"
Danas?
"Sada je to druga priča, ne mogu više tako razmišljati. Ono vrijeme bilo je nenormalnije od ovog vremena. Bilo mi je žao talenta. Istina, bila je to jedna od najtalentiranijih reprezentacija. Pričamo u reprezentaciji Jugoslavije. Stvar je u tome da su od te ekipe dugo živjele zemlje koje su izašle iz Jugoslavije; Hrvatska i Slovenija, pa i Srbija. Svi su napravili neki rezultat, plasirali se na velika natjecanja. Svi osim BiH. Igrači Bosne i Hercegovine bježali su u inozemstvo"
Na SP u Italiju vodio je Šukera, Jarnija, Bokšića, a za EP u Švedskoj '92. imao je velike planove. Hrvatska međutim već odavno nije igrala za tu reprezentaciju.
"Država je nestala prije nego je ta momčad dosegla svoj vrhunac. No, nešto nam je ipak ostalo. Pričam o nogometu, makar pričam i o politici. Tako je to"
Kada su sankcije pogodile BiH u travnju 2011. godine, svi su znali da stvari može riješiti samo jedan čovjek. No ponovit ćemo pitanje, odakle mu snaga?
"To nije snaga, već inat. Opasan je to saveznik, no želio sam da probamo nešto, kada su već svi dignuli ruke."
Do kada mislite djelovati?
"Ostat ću sve dok me ne prekinu, na to ne mogu utjecati. Netko će me već zamijeniti, neki i jedva čekaju. Znate, uvijek smetaš kad nešto napraviš. Pokušali smo nedavno sa zabranom gostovanja za navijače i evo, već smetam, guše me sa svih strana, kako bi se i dalje moglo rušiti. Javili su mi se i navijači, oni zbog kojih je mjera uvedena. Ne preostaje nego da im kažete jednu ozbiljnu stvar - nitko ne želi da mu dijete pogine na stadionu. Nije problem skinuti zabranu, to ionako nije za nogomet. No, oni trebaju ozbiljno shvatiti da ako se nešto slično ponovi, nešto slično nacionalizmu i parolama, onda je bolje da očekuju suspenziju"
Kada je riječ o huliganima, ratu ili nogometu, danas i onda, sve se trpa u kalup Balkana.
"Ne bih ih odmah proglasio huliganima. Oni se žele identificirati kroz te pjesme ili parole. To je isto kao i s državama, svi žele da na nekoga sliče, ili da nekoga glume. Lakša je identifikacija kroz nogomet, nego ona državna. Lako je obući dres Hajduka ili Manchestera. Obično se uvijek uspoređujete s onim boljim. Vremena su takva da ljudi traže sebe, ali to ponekad loše završi"
Uspjeh ne odgovara svima. Vaša je reprezentacija ispred države i to političarima smeta
S mjesta prvog čovjeka nogometa u BiH, koji su vam danas ciljevi?
"Postavili smo neke ciljeve, smatramo da je liga preglomazna. Previše klubova, premalo dobrih igrača. Tereni su katastrofa, tu nema nogometa. Tu moliš Boga da uopće uštopaš loptu. To je ključni problem. Cilj bi bio i da BIH ode na veliko natjecanje, da ulovimo nešto novca pa da financijski možemo pomoći klubovima. Cilj je da pobjegnemo od korupcije da ljudi počnu gledati i vjerovati u nogomet koji gledaju. Hoćemo li uspjeti, teško je to reći. Dok nam netko puše u leđa, drugi su već u kontri. Kažem iskreno što mislim, ne odgovara uvijek svima da nešto uspije"
Kako gledate na situaciju u Hrvatskoj?
"Puno toga se dogodilo Hrvatskoj. Samo, ne vidim razlog zbog kojeg uništavate ono dobro što imate. A imate momčad koja pobjeđuje. Takva momčad se ne mijenja. Vlatko Marković, Slaven Bilić i ta ekipa zaslužili su povjerenje građana i nogometno povjerenje. To što tu i tamo naprave neki kiks, ne može se pripisati neznanju. No, mi smo u tome prvaci svijeta. Zaista ne vidim razlog zašto ih se tjera, izuzev činjenica da trećoj strani uvijek smeta kada stvari funkcioniraju dobro. Hrvati nemaju potrebe da sami sebi otežavaju stvari"
Ne možemo pobjeći od korupcije, to također ima veze s povjerenjem.
"Volio bih vidjeti nekoga tko nema problema s korupcijom. Treba nam neka Sablja, ali ona dolazi kad ubiješ premijera, a to ne želimo. To su ekstremi, za to nema potrebe. Treba reagirati na vrijeme, no mi bježimo od svega i mnoge stvari pripisujemo mentalitetu"
Kako doživljavate Slavena Bilića kao izbornika?
"Doživljavam ga sasvim normalno, od toga kako je odgojen pa do načina na koji predstavlja Hrvatsku. Izgleda onako kako treba izgledati jedan izbornik. Školovan je, o nogometu je učio i u Engleskoj i to pokušava implementirati u Hrvatsku. Jasno da nekome uvijek smeta, no pitanje je ruše li njega, ili pokušavaju srušiti nekog drugog"
S Mamićem sam našao zajednički jezik. On ima pravo da kaže neke stvari
Glavnu riječ vodi Zdravko Mamić.
"Upoznao sam ga i našli smo zajednički jezik, no to ne znači da želim ovdje uvesti nejgove mjere. S druge strane, on je čovjek koji se stopostotno angažira. Nije lako živjeti nogomet i plaćati Dinamo, to nije jeftin klub. Zato mu treba dati i pravo da kaže neke stvari koje se mnogima ne sviđaju. Mi ne znamo čuti ono što nam se ne sviđa. Često nismo imali hrabrosti da kažemo ono što mislimo. Trebat će vremena da postanemo normalni. Imali smo jednu od najboljih liga u Europi, koja je bila na putu da postane prava profi liga, ne u Ligi petice, već u Ligi dvice, što se kaže. To pokazuje i plasman reprezentacija koje su nastale iz Jugoslavije. Šteta što klubovi često ne mogu vratiti uloženo kroz rezultat"
Nisam siguran da Šuker ili Boban u ovim godinama mogu biti predsjednici saveza
Šuker je bio vaš igrač, smatrate li da bi danas mogao biti predsjednik Saveza? On ili Boban?
"Bili su igrači, to svakako. Kao i Robi Prosinečki, hrabar dečko. No, situacija je takva da mnogi ljudi danas žive od popularnosti. Kada vas netko tapše cijeli život po leđima, onda mislite da sve znate. To je čista manipulacija, to nema veze s ničim. Teško je od Šukera i Bobana očekivati da mogu u ovim godinama zrelo gledati na neke stvari"
Tko onda može prodrmati stvari?
"Tu ne treba ništa drmati. Hrvatska je vrlo uspješna i stalno prisutna. Ne treba tražit krivca jer ste stalno na velikim natjecanjima, i to kao jedina zemlja iz regije. Vaša reprezentacija je ispred države i to političarima smeta"
U nogometnom smislu, može li par dojmova o hrvatskim reprezentativcima?
"Tu ću vas morati razočarati. Nije ugodno pričati o intimnim stvarima, a za mene je to čista intima. Kada je riječ o pojedincima, ljudi su tašti. Ljudi koji su uspjeli transferirati igrače s obih prostora, to su veliki umjetnici. Mamiću svaka čast što se toga tiče. Novinari se bore kao lavovi da neke stvari drugačije predstave. Vi, baš kao i mi često pretjerujete u procjeni igračkih vrijednosti. Ne lete ti igrači po zraku, oni su normalni ljudi, pa čak i bolji igrači od nekih koji su puno skuplji. Mi zaista zaslužujemo pažnju, imamo toliko talentiranih i priznatih igrača koliko nema ni Brazil, kada gledate prema teritoriju. Ne treba pretjerivati i od igrača očekivati previše. Ti igrači ponekad moraju dva puta pročitati članak u novinama da provjere jesu li to zaista oni, govori li taj novinar uopće o njima. No, mi smo ostali isti u živciranju i u slavlju. Nemamo mjere"
Barcelona sto godina trenira onako kako danas igra. To je borba za neovisnost i zato im nema ravnih
Barcelona je najbolja momčad svih vremena i za vas?
"Nema dileme. Postavili su tako visoke standarde je ih je teško dostići. Lako je otići u Barcelonu i platiti da gledaš njihov trening, ali to je samo imitacija. Pitanje je može li se to uopće imitirati. Barcelona je u svom segmentima igre i taktike postigla vrhunac. To se ne može kupiti. Ne može se kupiti grad Barcelona koji je stotinama godina bori za neovisnost, oni žive s tim. Ne ide preko noći, oni sto godina treniraju onako kako danas igraju. Je li Guardioli upala sjekira u med? Pa, sjekira ti može pasti i na glavu... Barcelona je takva kakva jest jer ne odustaje, oni idu putem koji se drugima učinio predugačak. Jedan Mourinho bi to možda i pokvario. Mediji bi ga prisilili da nešto mijenja, a to bi bila katastrofa. Bolje da nitko ne pokušava promijeniti Barcelonu"
Vaša supruga otkrila nam je da ste ovih dana imali isplaniran sastanak s hrvatskim predsjednikom Ivom Josipovićem.
"Trebali smo se naći preko ekipe koja organizira Igre mladih. Nazvali su Josipovića da vide kako će reagirati kad se mene spomene. Ne mogu inzistirati, ali volio bih porazgovarati s čovjekom, uvijek nešto mogu naučiti. Rekao bih mu da nam treba nacionalni stadion u BiH i da nam pomogne, ako bi priča išla u tom smjeru"
A smjer regionalne lige?
"Oni koji govore da je rano, za njih će uvijek biti rano. U tom slučaju nećemo nikada imati šansu da igramo na višoj razini.
Ako već živimo od nogometa i za nogomet, trebali bi pregrmiti neke stvari. Neću reći zaboraviti, ali i to ako treba. Pitanje je uvijek tko će progutati veću knedlu. Valjda će se jednog dana doznati što je istina"