Gol Juventusa obično prati oduševljenje i proslava na stadionu Allianz. Ovo su čudna vremena u Torinu, piše goal.com.
Nakon što je postigao prelijep gol iz slobodnog udarca kojim je Juventus poveo protiv Brescie (na kraju je pobijedio 2:0), Paulo Dybala više je razmišljao o istjerivanju pravde, nego o proslavi svoje majstorije. Nakon uobičajene maske gladijatora pri proslavi gola, Dybala je desnom rukom imitirao zvižduk, a potom je pokazao u pravcu navijača.
Poruka je bila jasna: dosta više sa zviždanjem!
Juventus se nalazi na čelu Serie A, nadomak finala Coopa Italia i veliki je favoriti za prolazak u četvrtfinale Lige prvaka. Zašto onda navijači zvižde svojim nogometašima?
Jednostavan odgovor bio bi da Juve ne igra dobro. Međutim, situacija je malo složenija od toga. Na kraju krajeva, ovo je klub koji je dugo živio pod mantrom Giampiera Bonipertija: "Pobjeda nije važna: ona je jedino što se računa." Međutim, ova poruka više ne vrijedi u Torinu. Barem ne za sve.
Slično kao vlasnik Chelseaja Roman Abramovič 12 mjeseci prije njega, predsjednik Juventusa Andrea Agnelli angažirao je prošlog ljeta jer više nije želio samo pobjeđivati - želio je pobjeđivati sa stilom. U Napoliju, Sarri je napravio momčad koja je bila možda i najljepša za gledanje u cijeloj Europi i to s relativno malim budžetom. To ga je učinilo miljenikom zaljubljenika u nogomet, a ujedno i jednim od najtraženijih trenera.
Agnelli je vidio dovoljno da postane uvjeren kako je Sarri čovjek koji bi mogao naslijediti daleko pragmatičnijeg Massimiliana Allegrija. To, međutim, nikada nije laka tranzicija. Sarri je želio puno igrača; bilo je potrebno vremena da se njegov plan provede. Taktika igranja na posjed lopte zahtijeva visoko postavljenu zadnju liniju, 90-minutni presing i brzi protok lopte; problemi u prilagođavanju bili su neizbježni.
Guardiola, što ćeš napraviti?
Međutim, osnovni razlog za nezadovoljstvo u Torinu je taj što i nakon sedam mjeseci, igrači ne da nisu u stanju provesti Sarrijeve zamisli, već izgledaju kao da ih i dalje i ne razumiju. Zbog toga i nije neko iznenađenje što su isti oni novinari koji su se ljetos nadali da bi Pep Guardiola mogao doći u Torino, danas jako uzbuđeni zbog događaja u Cityju.
"City je izbačen! Što ćeš ti napraviti, Pep?" pitala je Gazzetta dello Sport prošlog petka.
Također je objavljeno da je Agnelli nezadovoljan Juventusovim nastupima, iako se govori da Guardiola namjerava ostati na „Etihadu“ i nakon ljeta, Sarri je nesumnjivo čovjek pod sve većim pritiskom. On je priznao nakon Juventusovog sretnog remija u Coopa Italia protiv Milana prošlog tjedna da njegova ekipa stagnira. Međutim, moglo bi se bez problema konstatirati da ona zapravo ide unatrag.
Nakon ohrabrujućeg početka sezone u svim natjecanjima, Juve je od 7. prosinca izgubio četiri puta - od toga dva puta od Lacija. Opet, i to bi bilo prihvatljivo - posebno imajući u vidu da je Old Lady i dalje na dobrom putu prema trofejima, kada bi navijači vidjeli neke naznake bolje igre svojih nogometaša, i razumijevanje onoga što Sarri želi implementirati. Umjesto toga, Juventusova igra je predvidiva i bolno spora. Ovo je momčad koja još uvijek traga za svojim identitetom, tako da nije iznenađujuće što toliko igrača djeluje nesigurno u sebe.
Pjanić kao ogledalo momčadi
Ovog je tjedna nekadašnji predsjednik kluba Giovanni Cobollija Gigli usporedio Miralema Pjanića s mozzarellom zbog svoje mekanosti. Ovo sigurno neće pridonijeti samopouzdanju bosanskog nogometaša. Ipak, ovaj je playmaker možda i paradigma Juventusovog posrtanja pod vodstvom Sarrija.
U početku se uspijevao snaći u ulozi koju ima Jorginho, ali sada je potpuno izgubio samopouzdanje, baš kao i cijela Juventusova momčad koji se oslanja na ubitačnu završnicu Cristiana Ronalda. Ovo je nesumnjivo momčad koja se specijalizirala za demonstriranje individualne kvalitete, a ne za pokazivanje timske igre.
To je vjerojatno i najvažniji problem u Juventusu jer raste sumnja da je primarni problem igrača Old Lady - mentalni. Ključevi Juventusovih uspjeha u prethodnih osam godina bili su timski duh i požrtvovanje. U momčadima Antonija Contea i Allegrija bilo je puno talenata, ali pokretalo ih je njihovo zajedništvo. Sarrijeva ekipa to još uvijek ne posjeduje. Povratak Giorgija Chiellinija nesumnjivo će pomoći u tom pogledu. Jedno je imati svog kapetana kao navijača sa strane, a sasvim drugo imati ga na terenu.
Sarri mora reagirati
Uoči utakmice s Lyonom, kao i pred dvoboj s Interom, Sarri je navodno odlučio odustati od formacije 4-3-1-2 - prije svega zbog nedostatka funkcionalnog playmakera, i vratit će se na 4-3-3, s tim da će Ronaldu biti priključeni Juan Cuadrado i Dybala.
Sarri je, na kraju krajeva, navijačima pokazao prst dok je bio trener Napolija, prije utakmice s Juventusom u travnju 2018. U Torinu, izgleda, sjećanje opstaje, dok strpljenja sve više nedostaje. I očito da pobjeda više nije jedino što se računa. Pozitivni rezultati ne mogu nadoknaditi negativnu atmosferu, što je i Ernesto Valverde saznao u Barceloni.
Ukratko, Sarri je pozvaniji, mnogo više od Dybale, zvižduke pretvoriti u usklike, što je prije moguće.