VEĆ SE nekoliko godina zaziva sustav s trojicom stopera u reprezentaciji, a mora se priznati da je uvijek i postojalo nekoliko razloga za taj potez. Redovito se u kadru hrvatske reprezentacije isticao nedostatak krila, kao i broj prirodnih ‘’desetki’’ koje se puno bolje osjećaju između linija. Jedan od glavnih razloga bio je i Joško Gvardiol, igrač čiji profil nadilazi jednu poziciju.
Riječ je o igraču koji nije klasični bek ni stoper, ali ne zato što je neodređen, već zbog klase kojom pokriva obje uloge. Upravo zato se stvorio zaključak da je njegova najbolja uloga ona hibrida beka i stopera, lijevog stopera u sustavu s trojicom.
Reprezentacija Zlatka Dalića u međuvremenu je prošla kroz više pokušaja implementacije takvog sustava, ali se izbornik najčešće vraćao formacijama s četvoricom u zadnjoj liniji, većinom zbog zone komfora koju si je u njima stvorio.
U utakmici protiv Kolumbije ipak je opet odlučio eksperimentirati s takvom idejom. Hrvatska je istrčala u 3-4-2-1 strukturi, a stopersku liniju činili su Martin Erlić, Marin Pongračić i Luka Vušković, tri kvalitetna igrača, ali ne i profili koji prirodno odgovaraju zahtjevima sustava.
To su tri klasična stopera čije kvalitete dolaze do izražaja u branjenju kaznenog prostora. U formaciji s tri stopera, njihove kvalitete se u potpunosti mogu uklopiti jedino na poziciji centralnog stopera.
Igranje s trojicom u zadnjoj liniji na visokoj razini zahtijeva specifične profile igrača. Bočni stoperi moraju biti hibridi stopera i bekova, istovremeno sposobni braniti kazneni prostor kao stoperi te funkcionirati kao bekovi na širokom prostoru. To podrazumijeva brzinu, agilnost i kvalitetu u izgradnji igre.
Hrvatska to, s ovom trojicom, nema. Na desnoj strani tu ulogu mogu pokriti Josip Stanišić, Josip Šutalo i Ivan Smolčić, bilo to zbog iskustva igranja obje pozicije ili zbog izraženih motoričkih i tehničkih karakteristika na stoperskoj poziciji.
S druge strane, na lijevom stoperu situacija je puno jednostavnija, ali i problematičnija. Jedini igrač koji u potpunosti odgovara tim zahtjevima je Gvardiol. Jedini je lijevonogi stoper u kadru, a uz to posjeduje sve potrebne kvalitete za igranje na širokom prostoru i sudjelovanje u izgradnji napada. Bez njega, Hrvatska nema prirodno rješenje za tu poziciju.
U utakmici protiv Kolumbije tu je ulogu preuzeo Pongračić, što ni po čemu nije idealno dugoročno rješenje. Kao desnonogi stoper ima ograničenije kutove dodavanja na toj strani, a u situacijama kada ostane izoliran na širokom prostoru protiv brzih krila dolaze do izražaja njegove manjkavosti.
Uz to, problem ne ostaje izoliran samo na stoperskoj poziciji, već direktno utječe i na ostatak strukture. Kada na bočnom stoperu igra igrač kojemu pokrivanje širokog prostora nije vrlina, dodatni obrambeni teret pada na bekove. U ovom slučaju to je Ivan Perišič, igrač čija je najveća vrijednost i dalje u napadačkom doprinosu.
U takvoj postavci Perišić je prisiljen igrati znatno opreznije, češće zatvarati stranu nisko i pomagati stoperu u obrambenim situacijama, što ga udaljuje od gola i smanjuje njegov utjecaj u završnici i pritisku. Drugim riječima, nedostatak adekvatnog profila na jednoj poziciji povlači promjene na drugoj, čime cijela ideja gubi dio svoje vrijednosti i prilagodljivosti.
Sustav s trojicom, odnosno petoricom u zadnjoj liniji sam po sebi nosi i određene strukturne probleme. Hrvatska je protiv Kolumbije primila samo jedan pogodak i djelovala solidno kroz većinu utakmice, ali su se problemi jasno vidjeli kroz duže periode igre.
Najveći izazov bila je lakoća s kojom je protivnik držao posjed. Hrvatska je u 5-4-1 strukturi imala pet igrača uključenih u pritisak, dok je Kolumbija redovno imala brojčanu prednost s veznjacima i braničima. Takav odnos snaga prirodno dovodi do situacija u kojima protivnik kontrolira posjed i ritam cijele utakmice.
Jasno, takav pristup ima i svoje prednosti. Blok je uvijek kompaktan, a tri stopera štite kazneni prostor. Pojavit će se situacije u kojima će biti potrebna veća proaktivnost i pritisak na loptu, a te stvari u ovakvom sustavu nisu moguće.
Upravo tu dolazi do izražaja važnost profila koji mogu igrati i beka i stopera, poput Gvardiola. S njim u sustavu, Dalić bi mogao imati fleksibilnost prelaska iz trojke u četvorku, i tako podizati igrača više, u ovom slučaju Perišića, u pritisak i prilagođavati strukturu potrebama tijekom utakmice.
S druge strane, s Pongračićem i Erlićem to nije mogao jer nisu takvi igrači i neće ih ostavljati u jedan na jedan situacijama s driblerima na krilima.
Jedna od alternativa je zadržati ovakav sustav koji je pragmatičan, ali limitiran. Protiv reprezentacija slične razine to znači oslanjanje na defanzivnu stabilnost u bloku, kao i na prihvaćanje perioda bez lopte, nešto što ne odgovara igri Hrvatske pod Dalićem, koja uvijek traži rješenja kroz vlastiti posjed.
Druga alternativa je povratak na sustav s četvoricom u obrani, barem dok Gvardiol nije na raspolaganju. Ni to nije idealno rješenje jer bi poziciju lijevog beka trebao pokriti igrač van kadra ili dešnjak poput Stanišića, no neke stvari u igri bile bi jasnije. Bio bi jedan igrač više u pritisku čime bi kontrola utakmice i nametanje posjeda bili lakši, te bi opasnost od izolacija sporih stopera na širokom prostoru bila manja.
Jedna stvar postaje sve jasnija u svemu ovome - Gvardiol se nameće kao najvažniji igrač na više načina, ne samo po kvaliteti, nego i po tome što nema zamjene koja može raditi ono što on radi. Bez njega, Hrvatska je osuđena na kompromisna rješenja koja mogu funkcionirati, ali u ogromnoj mjeri ograničavaju potencijal reprezentacije da igra na maksimalnoj razini, koja je i dalje može biti jako visoka.