POSLJEDNJIH 12 godina Bundesligu su obilježila tri igrača čija uloga na terenu se zove raumdeuter (tumač prostora). To su Thomas Müller, Roberto Firmino i Andrej Kramarić. U najvećoj mjeri, logično, to je sam izumitelj te pozicije - Thomas Müller. Druga dvojica djelomično, u većoj ili manjoj mjeri, ali svaki na svoj način su redefinirali neke napadačke pozicije i pogotovo role.
Otkako je Thomas Müller 2011. godine u intervjuu za Süddeutsche Zeitung prvi put nazvao svoju rolu u Bayernu imenom raumdeuter ili tumač prostora, do dan danas brojne su verzije ili pojašnjenja te uloge na terenu. No Müllerova konstitucija, naizgled nezgrapno i šlampavo držanje na terenu, mnoge su nagnali na to da tu poziciju ili rolu olako svedu pod “ima sreće da se nađe uvijek na pravom mjestu”.
Igrao je na svim pozicijama od centra prema protivničkom golu
Također, dio javnosti tumača prostora mjeri isključivo po Mülleru i smatra da jedino on to može igrati, što bi bilo pogrešno. On jest najposebniji primjer, ali Firmino i Kramarić su dobrim dijelom bundesligaške karijere imali jako puno karakteristika raumdeutera, a pogotovo Kramarić jer je igrao najviše različitih pozicija na kojima mu je tumačenje prostora donosilo prednost.
Taj poseban osjećaj za prostor, shvaćanje i viđenje igre prije nego će se nešto dogoditi, odnosno predviđanje razvoja situacije do 3 poteza unaprijed, neočekivani golovi, umijeće igranja i proigravanja suigrača između linija, karakteristike su i Kramarićeve bundesligaške ostavštine.
Otkako je debitirao u siječnju 2016. godine za klub iz Sinsheima igrao je kao klasični napadač, drugi napadač, lijevo krilo, desno krilo, ofenzivni vezni, lažna devetka, lutajuća desetka, lažna desetka, u veznom redu... Zapravo, bilo bi lakše reći da nije bio vratar, igrao stopera i pokrivao bočne obrambene pozicije. Gotovo sve ostalo, u manjoj ili većoj mjeri, u nekom trenutku jeste igrao.
Šest trenera, jedina konstanta Kramarić
Nije zanemarivo ni to da je od njegovog debija pa do danas kroz Hoffenheimovu svlačionicu prošlo šest trenera. Počeo je kratko s Huubom Stevensom, nastavio s Julianom Nagelsmannom, potom Alfredom Schreuderom, Sebastianom Hoeneßom, Andreom Breitenreiterom i odnedavno Pellegrinom Materazzom.
Unatoč relativno velikom broju trenera pod kojima je igrao, Kramarić niti jednom nije izgubio bitnost u toj momčadi. Naprotiv, cijelo vrijeme je bio ako ne glavni, onda jedan od najvažnijih nogometaša čiji osjetan doprinos iz utakmice u utakmicu nosio je Hoffenheim kroz sve ove sezone. Ako ima onih koji se dojmom ne mogu složiti, onda čiste brojke to dovoljno potvrđuju.
Na stranu aktualni dio sezone jer premalen je uzorak da bismo se uzbuđivali. Ni zbog nedavnog meča protiv Freiburga kojeg je odgledao s klupe ne treba dizati prašinu. Takvo što se rijetko kada događalo, ako je u potpunosti zdrav. No, ovdje valja napomenuti i razvoj situacije na terenu u spomenutoj utakmici i crveni karton koji je dobio njegov suigrač.
Uzevši samo Bundesligu, odigrao je 215 utakmica i postigao 95 golova uz 46 asistencija. Ako računamo po odigranim minutama kojih je skupio do sada, 16.220, to znači da je svakih 115 minuta izborio gol svojoj momčadi. Svaki od trenera koji su ga vodili donosili su nešto novo ili su mijenjali u hodu, ništa potpuno radikalno, ali svejedno Kramarićev doprinos nije izostao.
Nepravedno podcijenjen
Zašto je onda Kramarić svekolikoj javnosti uvijek ostao nedorečen i nedokazan? Rekli bismo nikada u potpunosti priznat i cijenjen. Odgovor se krije djelomično u tome što se njegovu karijeru ocjenjuje kroz prizmu reprezentativnih nastupa, a gdje ga se, opet, pogrešno klasificiralo kao klasičnu devetku koja ima zadatak da samo postiže golove.
Niti jedan sustav reprezentacije u Kramarićevoj eri nije bio, niti će ikada biti, prilagođen njemu da bi se moglo iscrpiti maksimum od potencijala koji posjeduje. Jednostavno je hrvatska reprezentacija na drugim mjestima potentna u tolikoj mjeri da nije imalo smisla to zanemariti da bi se Kramariću prilagodio sustav.
Zbog toga nikada nije imao šansu svoje brutalne klupske brojke prenijeti u reprezentaciju. To nije razlog zbog kojega bi se trebalo umanjivati njegovu vrijednost i bilo bi nepravedno zbog toga dodavati ikakvu mrlju.
Vjerojatno bi se blaže na to sve gledalo da je iz Hoffenheima ostvario transfer u klub više razine i u takvom klubu potvrdio klasu. Upita nije nedostajalo, zagrijan je bio i Bayern, ali noseći iskustvo Leicestera, Kramarić je ostao u Hoffenheimu.
I nije pogriješio, to mu je donijelo status legende kluba i jako uspješnog nogometaša u jednoj od najboljih liga. Osjetniji pad se dogodio prošle sezone, a i to je slobodna procjena šire javnosti koju je Kramarić navikao na iznadprosječne igre. Zapravo, u 32 utakmice Bundeslige postigao je 6 golova i podijelio 10 asistencija, što će reći da je svaku drugu utakmicu osigurao gol svom timu.
Klub gubi konce i treba nove ideje
A tek sve ono što brojke ne mogu u potpunosti dočarati, koliko znači za svoju momčad u izgradnji igre, posebno u posljednjoj trećini. Vjerojatno je i on sam negdje usput shvatio da bi se dosta toga moralo poklopiti kako bi prešao u klub više klase. Bio je to rizik kojeg nije želio prihvatiti iako i on, a i mi, vrlo dobro znamo da pripada samom vrhu u Bundesligi.
Ove sezone Hoffenheim je u potpunosti podbacio. Čak 14 utakmica bez pobjede strovalilo ih je u neočekivanu borbu za opstanak. Andre Breitenreiter platio je otkazom takav niz, a na njegovo mjesto je zasjeo Pellegrino Matarazzo i upornim mijenjanjem prvih 11 iz utakmice u utakmicu pokušao donijeti promjenu. Tek u posljednjem kolu mu je to i uspjelo protiv Herthe, direktnog konkurenta.
Teško je svima zamisliti Hoffenheim u borbi za goli život uz igrački kadar kakav posjeduju u odnosu na, recimo, Schalke, Bochum, Stuttgart, Herthu, Bremen ili Köln. Nije lako otkriti ni točan razlog zbog kojega su se našli tu gdje jesu. Klub je godinama bio sklon oscilacijama i povremenim crnim serijama, rezultatskim krizama (prošle sezone imali su 9 utakmica bez pobjede), ali su se uvijek uspijevali spasiti.
Od njihove debitantske sezone 2008/09. u Bundesligi klub je to koji je bio konstanta u implementaciji noviteta, poboljšanja, pa čak i eksperimenata. Kada su ga otvorili 2010. godine, njihov trening-centar bio je daleko najmoderniji u Njemačkoj. Na klupi su imali progresivne i napredne trenere koji su iskakali iz standardiziranih normi.
Njihov mecena Dietmar Hopp sa svojim softverskim koncernom SAP donosio je konstantnu nadogradnju i na tom području, osim financijske podrške. Nedavno je odlučio klub vratiti modelu 50 + 1, ali će i dalje, dakako, voditi glavnu riječ kao glavni investitor sve ove godine.
Na prekretnici?
Javnost bruji o mogućem ispadanju u “cvajtu”, ponovno nakon 2016. kada ih je Nagelsmann spasio. Nakon njega su lutali s trenerima, a nisu bili niti strpljivi, posebno s mladim Sebastianom Hoeneßom. Godinama se osula i nevjerojatna vojska talentiranih trenera i radnika u mlađim kategorijama. Veliki broj mladih igrača preoteli su im konkurenti i jednostavno Hoffenheim polako gubi tlo pod nogama.
I dalje je to klub koji ima roster za najmanje sredinu tablice, ali ovo što im se trenutno događa su posljednji znakovi da su nužno potrebni zaokret i promjena. To će morati svakako u narednom periodu riješiti ljudi u uredima jer uz resurse koje imaju na raspolaganju, ovo se ne bi smjelo događati.
Andrej Kramarić i Hoffenheim godinama su bili odličan spoj. On je imao slobodu da tumači prostor i najbolje iskoristi svoje napadačke instinkte, kako mu volja, a uzvraćao je golovima i asistencijama te svim onim potezima koje statistika niti ne može vjerno dočarati.
Samo je jedan izlaz iz teške situacije
Nažalost, ako nekim slučajem ne uspije projekt opstanak, vjerujem da će se naći na prekretnici. Iako ima ugovor do 30. lipnja 2025., koji je mislio do kraja ispuniti, bolno je zamisliti Kramu da igra drugoligaški nogomet. A s druge strane, kao legenda kluba stavit će mu se teret očekivanja da taj klub vodi ka povratku među elitu. Mučni su to scenariji.
Stoga preostaje nam jedino nadati se da je Pellegrino Matarazzo završio sa svojim pokušajima da suludim rotacijama probudi momčad i da je shvatio da izlaz iz ove situacije ima jedino u Kramariću, ako mu dopusti određenu slobodu uz osnovne zadatke koje mora ispuniti u njegovom sistemu.
Svaki trener je do sada imao nekoliko takvih osnovnih zadaća za hrvatskog reprezentativca koje je morao u nekoj mjeri ispunjavati. Ali je imao i slobodu da svojim neobičnim talentom i vještinama podari drugu dimenziju momčadi koju niti jedan trener u Hoffenheimu ne može nadomjestiti sistemom i taktikom.
Zato bi itekako imalo smisla osloniti se na nešto što je provjereno godinama funkcioniralo jer ne želite legendu kluba staviti u neugodnu situaciju da se sljedećeg ljeta, umjesto odmora na Jadranu, mora kupati u nimalo laganim odlukama.
Dajte mu ozračje u kojemu će privesti ovu sezonu mirno u sigurnu zonu jer je davno odabrao vući maleni klub, što je iznimno teško, a odgovorno tvrdim da je mogao igrati za puno veće.