OVOG petka u Indexovu sportskom Intervjuu tjedna gost nije sportaš, trener, ni čovjek koji je ikad bio dio neke profesionalne momčadi, ali već 30 godina radi sa sportašima na najvišoj razini. Rođeni Njujorčanin, ali podrijetlom i srcem Dalmatinac i Hrvat, Pete Radovich jedan je od najuspješnijih sportskih televizijskih producenata na svijetu, koji je za svoj rad zaslužio čak 41 nagradu Emmy.
Kreativni direktor sportskog programa američke televizijske postaje CBS redovito je zadužen za produkciju najvećeg američkog sportskog događaja Super Bowla, pa je tako bilo i ove godine, ali u Hrvatskoj je postao hit tek nakon što je na Twitteru sa stadiona objavio fotografiju u Hajdukovoj majici s likom Miše Kovača, koja je postala viralna.
Privatno, velik je navijač Hajduka, KK Zadra, hrvatskih reprezentacija i sportaša, kao i njujorških profesionalnih momčadi poput Knicksa, koje je nedavno pojačao Bojan Bogdanović. Dijete je hrvatskih imigranata u SAD, odrastao je u skromnim uvjetima i zato je njegov današnji uspjeh istinski primjer američkog sna.
U Hrvatsku se vraća svakog ljeta pronaći svoj mir, ali bio je redovit gost i panelist na rovinjskom Weekend Media Festivalu, a od 2022. i suosnivač Sunset Sports Media Festivala u Zadru, na koji je u prva dva izdanja dovodio brojne svjetske zvijezde.
Snimio je dokumentarni film o hrvatskoj vaterpolskoj reprezentaciji, a nada se da će i o nogometnoj kad bude prilike, između ostalog jer je baš ona najbolja hrvatska sportska priča koja bi u filmskom obliku mogla proći u Americi.
U intervjuu za Index, koji je nakratko prekinuo poziv njegovog suradnika Thierryja Henryja, Radovich je govorio o svom nevjerojatnom putu od "izgubljenog dječaka" do čovjeka kojem Michael Jordan priprema piće i priznao da se ponekad osjeća kao prevarant te se pita kako je dospio u takvo društvo, iako je potpuno svjestan da je sve uspjehe zaslužio napornim radom.
Iako ste jedan od najuspješnijih Hrvata u svijetu, iako imate projekte u Hrvatskoj, šira hrvatska javnost za vas je čula tek nakon slike s majicom na Mišu sa Super Bowla. Otkud ideja, kakve su bile tamo reakcije na majicu i što kažete na reakcije iz Hrvatske?
Ja sam rođen u Americi, ali moji su iz Dalmacije, pa svima kažem da sam Amerikanac na papiru, ali u srcu i glavi sam Dalmatinac i Hrvat. Stalno slušam našu glazbu, a Mišo mi je jedan od najdražih. Prije godinu i pol imao je veliki koncert u Splitu, a moji najbolji prijatelji iz djetinjstva, Pajo, Alen i Dragan, kupili su karte za sve nas. I poslali su mi unaprijed majicu da imam za koncert.
Planirao sam ići s njima, doći u Hrvatsku samo radi koncerta, ali u zadnji čas mi se nešto dogodilo s poslom i nažalost nisam mogao ići. Slali su mi slike i videa za vrijeme koncerta i baš mi je smetalo što nisam tamo. Ali onda sam se sjetio da im mogu vratiti taj moment, pa ako ja nisam mogao biti s Mišom na koncertu, on može biti sa mnom u Americi. Tako da je to bila interna šala među nama.
Slikao sam se radi njih i njima odmah poslao, tek kasnije sam je bezveze stavio na Twitter, a reakcije su mi bile toliko smiješne da još ne mogu vjerovati. Ali to je Mišo, da sam imao majicu s bilo kim drugim, ne bi bila ista reakcija.
Ali najsmješnije je to što nisam ni skužio da je ta majica s pijace, pa su me ljudi u komentarima pitali zašto nosim 'falšu'. A još bolje je što su to skužili i iz Hajduka, pa su od Borisa, s kojim sam radio na Sunset Media Festivalu, tražili adresu i poslali su mi prave, tako da sad imam baš originalne Hajdukove majice s Mišom.
CV vam je impresivan i krcat, uključuje 41 Emmy, pa možda najbolje da se sami predstavite hrvatskoj publici, što biste istaknuli kao najvažnije o sebi, kako poslovno, tako i po pitanju porijekla i povezanosti s Hrvatskom.
Svima kažem da sam dobio na lutriji u životu jer volim sve što radim. Većina ljudi koje poznajem, kad idu na posao, idu na posao. Kad ja idem na posao, meni je to radost. Imao sam puno sreće u karijeri da sam već nakon nekoliko godina mogao uvijek birati što da radim.
Mislim da je to dio formule uspjeha, da to baš obožavaš. Ponekad kasno navečer na laptopu tražim glazbu ili pišem tekst i uopće ne shvatim da radim. Iako radim, uopće nemam dojam da radim nego činim nešto što bih inače činio iz zadovoljstva. Tako da ne mogu vjerovati da dobivam plaću i nagrade za nešto što mi čini radost u životu.
Vi ste kreativni direktor CBS Sportsa, zvuči dosta fancy i dosta važno. Objasnite nam što je vaš posao. I što ste konkretno radili na Super Bowlu?
Odgovoran sam za naš imidž i to mi je najdosadniji dio posla, za glazbenu temu na kojoj sam radio s glazbenicima, za izgled grafike rezultata u prijenosu, kojeg je fonta, boje i veličine, odgovoran sam za sve vizuale i zvuk.
To je obično čitava dužnost kreativnog direktora, ali ja radim puno više od toga. Recimo, kad imamo velik event, a mi smo kuća poznata po velikim eventima poput Super Bowla, golferskog Mastersa ili košarkaškog NCAA turnira, ja sam odgovoran za najgledaniji dio programa, špice, kratke dokumentarne priče, reklame...
Recimo, YouTube je za Super Bowl kupio reklamu u trajanju minute za više od 12 milijuna dolara. Dio dogovora sa CBS-om je da je mi produciramo za njih. Dakle, dva tjedna unaprijed su me nazvali i rekli da moram to napraviti za njih. Kad god treba producirati nešto žestoko, gledano, visokog profila, uvijek zovu mene, a ja sam spreman za taj izazov, koliko god mi to stavlja pritisak.
Vaš život je savršen primjer američkog sna - dijete imigranata koje je krenulo ni od čega, a došli ste na sam vrh svoje branše. Kako ste došli do tog posla, što ste radili prije?
Opet priča o dobitku na lutriji. Nisam bio baš najbolji student, otišao sam s fakulteta nakon godinu dana i radio kao dostavljač, pa mi je to dosadilo i vratio sam se na faks, a onda mi je nakon godinu dana opet to dosadilo. Bio sam izgubljen. Nisam imao nikakve veze preko obitelji. Majka mi je bila čistačica, koja je kasnije napredovala do uprave, a otac radnik.
Kad sam se vratio u školu treći put, skužio me košarkaški trener jer sam visok, imam 196 cm, i pitao me igram li košarku. Rekao sam mu da sam novi ovdje, ali da igram, a on me pozvao da sutradan dođem na trening pa da vidimo mogu li igrati za školu. I tada sam prvi put dobio smjer. Dotad sam bio izgubljen kao pojedinac. Ali čim sam ušao u tim, dobio sam volju i za učenjem jer ne možeš igrati ako ne polažeš ispite. Tako da me košarka na neki način spasila.
Na jednom turniru sreo sam prijatelja, pitao me kako mi je na faksu, rekao sam mu da moram odraditi staž internista, što je jako teško pronaći, a on je slučajno poznavao nekog u NBC Sportsu i rekao da može nazvati u moje ime. Ja sam studirao marketing, a to je bila produkcija, ali nije mi smetalo jer se radilo o sportu.
Odmah na prvom intervjuu osjetio sam se tako živim, znao sam da je to to. Primili su me kao internista zbog tog prijatelja, a dogovor je bio da dolazim samo dva dana tjedno, ali ja sam dolazio svaki dan. Pitali bi me što radim tu, a ja bih rekao da sam ovdje ako nešto trebaju. Shvatio sam da su mi se odškrinula vrata i da sam jednom nogom ušao, a to je najteži korak.
Dolazio sam tako svaki dan, i nakon mjesec, dva, počeli su mi davali projekte prije nego što bi ih ponudili onima koji su dobivali plaću jer su skužili da je to to, da sam sve pohvatao. Nakon nekoliko mjeseci su me zvali za Olimpijske igre u Atlanti, što mi je bila prva plaćena gaža, i čim je to završilo, ponudili su mi stalni posao.
Tako da nikad zapravo u životu nisam ispunio CV, odmah sam s fakulteta dobio posao u NBC-ju, a kasnije prešao na CBS. I to je dio te lutrije o kojoj pričam. Bio sam na pravome mjestu u pravo vrijeme. Da me trener nije vidio na hodniku i da nisam igrao košarku, ne bih bio na tom turniru i ne bih vidio tog prijatelja koji me poslao u NBC. Život bi mi bio sasvim drukčiji da se neke od tih stvari nisu dogodile. Ja nisam ovo tražio, nisam znao ni da to postoji, slučajno sam došao ovdje.
Radili ste dokumentarac o hrvatskim vaterpolistima, prilog o zaleđu Luke Modrića, kako je to bilo?
Uvijek mi je radost kad mogu spojiti posao s Hrvatskom, to mi je vrh. Bio sam na Weekend Media Festivalu i tamo su me stalno tražili za što god, nudili mi projekte. Zato me organizatori ne gnjave baš puno, samo kad procijene da se isplati. Tako smo jedne večeri bili na piću, a glavni PR mi je spomenuo da su me tražili iz vaterpola, Ratko Rudić, pa im je rekao da ništa.
Čekaj, što? Ratko Rudić me tražio, a niste me htjeli gnjaviti, pa jeste li ludi? Sutradan sam bio na sastanku s njima i objasnili su mi kako su osvojili u Londonu zlatnu medalju i nitko ih ne šljivi pet posto, pa su me pitali bih li im mogao pomoći. Odmah sam rekao - da! Ja sam rođen za ovo. I tako je krenulo.
Sreća da mi je ovaj uopće rekao jer me prvo nisu htjeli "gnjaviti" vaterpolom, a na kraju mi je bilo baš drago. Nije bilo lako, ali američki i balkanski mentalitet ponekad se slože idealno. I Ratko i dečki bili su super, samo mi je s medijske strane bio poziv na buđenje kad sam vidio kako stvari funkcioniraju u Hrvatskoj u odnosu na Ameriku. Ali raditi s našim sportašima uvijek je super.
Prije nekoliko godina u Zadru ste pokrenuli Sunset Sports Media Festival, na kojem su već gostovale brojne bivše sportske zvijezde i ljudi iz sportskih medija. Otkud ideja, koliko ste zadovoljni dosadašnjim izdanjima, kakvi su planovi za dalje i možete li nam otkriti neke od gostiju koji dolaze ove godine?
Počeo sam dolaziti na Weekend Media Festival u Rovinju skoro svake godine, to mi je kao hrvatski Las Vegas, dođem, opustim se i uživam. Često idem na sportske konferencije po Americi i svijetu i posvuda je to isti copy/paste, dosadno, bez duše. Rekao sam im da naprave sportski festival i da bi bio hit.
Nisam planirao sudjelovati u tome, ali njima se upalila žarulja, pa su me nakon par mjeseci nazvali i rekli: "Ajmo krenut' s tim." I za manje od godinu dana otkad je ideja pala, napravili smo prvi festival. To je bilo wow i bio sam vrlo zadovoljan za prvu godinu. Imali smo Petera Schmeichela, MVP-jeve Super Bowla Raya Lewisa i Juliana Edelmana, pa Kate Abdo, jednu od najpoznatijih sportskih voditeljica na svijetu...
Drugi je isto bio super s NBA igračima i očekujem da će treći biti još bolji jer se sad već pročulo za nas. Što se tiče imena, treba nam još vremena da potvrdimo neko veliko, ali znam da će biti jače nego ikad.
Imate li u planu još kakve projekte vezane za Hrvatsku?
Ne, ali sam napokon dobio hrvatsko državljanstvo ove godine, za koji dan ću dobiti putovnicu. Ali trenutačno se ne stignem baviti novim projektima jer sam stalno u Londonu zbog Lige prvaka, tražim neki apartman u Zagrebu i u Zadru jer, kad sam već u Europi, skočim preko vikenda do Zagreba, a glupo mi je stalno spavati u hotelu. To mi je sljedeći korak, nekretnina u Zagrebu i Zadru, da se još više približim Hrvatskoj.
Kao Zadranin i Njujorčanin sigurno volite košarku. Prvo, jeste li ispratili Zadrovo osvajanje Kupa?
Kako ne! Imam tu hrvatske programe, kad su velike utakmice, kad Hajduk igra, skoro sve mogu gledati. Pratim i jako sam ponosan kad Zadar i Hajduk nešto uspiju.
Jeste li ikad gledali utakmicu u Jazinama?
Kako ne! Kao dijete sam, kao i svi, gađao igrače dinarima. Sve to pamtim.
Što je veći doživljaj, Jazine ili Madison Square Garden?
Super pitanje! Madison Square Garden je meka košarke, imao sam priliku i igrati na tom parketu dok sam radio u NBC-ju. To su dva različita svijeta, pogotovo vizualno, ali zapravo jako slični jer su srce košarke. Kad si u Jazinama ili Madison Square Gardenu, znaš da je to to, da nema bolje u košarci. Gledao sam milijun utakmica u Hrvatskoj, ali jednostavno nema do Jazina.
Dao bih prednost Jazinama čak i u odnosu na MSG jer je on ipak korporativan, a toga nema u Jazinama. To je čista košarka i čista ljubav. Tako je i u Madisonu, tu su negdje, ali on ipak malo pada zbog korporativnog segmenta.
Knicksi su nakon dugo vremena stvarno dobri, doveli su i Bojana Bogdanovića, još jednog velikog hajdukovca. Kako to komentirate?
Htio sam mu preko Damjana Rudeža, Dina Rađe ili Stojka Vrankovića poručiti da se javi ako mu išta treba, preporuke, što god, tu sam, iako znam da je igrao za Netse pa mu je grad dobro poznat. Jedno vrijeme je i Mario Hezonja tu igrao, tako da Bojan nije prvi, ali jako mi je cool da smo napokon dobri i pogotovo da imamo hrvatskog igrača, možda i najboljeg.
Kad smo kod Hajduka, hoće li ove godine biti prvak?
Mislim da se prerano slavilo, ja sam malo praznovjeran... Ne znam hoće li Perišić igrati, Rijeka je jaka, Dinamo je Dinamo i nikad se ne zna. Ponekad u sportu baš imaš osjećaj za neku ekipu da je ovo njihova godina. Možda odgovaram iz srca, a ne iz glave, ali mislim da će Hajduk napokon biti prvak.
Osvojili ste čak 41 Emmy, o kojim se kategorijama radi i je li vam neki posebno drag?
Ponosan sam na 41 nagradu, ali više mi znači to što su u 17 različitih kategorija, to znači da mogu sve, da nisam "one trick pony". Za dokumentarce, za prijenose uživo, špice, za pisanje, za glazbu, na news story... Da ih imam samo 17 u 17 različitih kategorija, bilo bi mi dovoljno jer nakon nekog vremena prestaneš brojati.
Postoji li neka kategorija u kojoj ste mogli pobijediti, a još niste?
Dugo su to bile kamera i pisanje. Za kameru nagradu ne dobivam ja nego direktor fotografije, ali to smo dobili prije par godina, a nedavno sam dobio i za pisanje za teaser s Johnom Malkovichem. Donedavno su bile te dvije kategorije koje su mi baš smetale jer sam bio nominiran više puta, ali sad, iskreno, nema više ništa.
Nekad mi je to bilo pogonsko gorivo, da dobijem Emmyja, pa što više njih, ali sad više radim za svoj gušt. Ako dobijem Emmyja, super, a ako ne, nema veze, glavno da sam ja zadovoljan. I ako završim s 41, to mi je skroz u redu.
Što je onda sljedeća ambicija, Oscar?
Zadnje dvije, tri godine sam o tome razmišljao, ali to mi sad više nije želja nego cilj. Napraviti igrani film. Znam da mogu jer sam kratke filmove dosad i pisao i režirao i producirao i dobivao nagrade. Prije 3-4 godine sam počeo dobivati scenarije iz Hollywooda, primio sam ih desetak, ali niti jedan nije bio ni približno dobar da ga se prihvatim.
Tako da mi je netko rekao da moram napisati svoj, ali problem je u tome što nemam vremena. Imam priču, to je broj jedan, prvi korak, samo trebam uhvatiti vremena da je napišem. Radi se o Hrvatskoj, to je američko-hrvatska priča i to nije više pitanje hoću li nego kad ću.
Može li se Amerikancima prodati neka hrvatska sportska priča kao igrani film? Modrić, Janica, Stipe Miočić? Hrvatski košarkaški Dream Team iz 1992.?
Mislim da može, ali je teška konkurencija. Mi u Hrvatskoj znamo za hrvatske priče, ali u Americi je svaka priča američka priča, i južnoafrička i brazilska i talijanska, sve su to tamo američke priče jer Amerika je svijet.
Osim toga, američki mentalitet je strogo američki, pa ako jezik nije engleski, tu se jako, jako teško probiti jer tu nitko ne čita titlove kao u Hrvatskoj, to ovdje ne prolazi. Ovdje je jako teško, ali rekao bih, ako bi bilo koja priča ovdje uspjela, ako moram odabrati samo jednu, to bi bila naša nogometna reprezentacija, sto posto. To je Cinderella story kakve Amerikanci vole, koja ima izazove, to je jedina priča za koju mislim da bi ovdje uspjela.
Kroz karijeru ste radili s mnogim velikim celebrityjima. Tko vas je najviše dojmio?
Michael Jordan. Uvijek kažem, možda mi se 2-3 puta dogodilo da upoznam čovjeka i imam dojam kao da to nije realno, želiš ga dotaknuti da se uvjeriš da je stvaran. Zatim Barack Obama na igralištu pred 70.000 ljudi, u vrijeme dok je bio predsjednik. Njih dvojica iznad svih.
Kad se sjetim otkud sam došao, kako sam bio izgubljen, s jedne strane sve je to wow i ne mogu vjerovati da se dogodilo, a s druge strane sam zaslužio. Imam sindrom prevaranta (imposter sindrom) kad mi se takve stvari događaju. Ponekad imam osjećaj da ne pripadam tom svijetu, u koji sam se ušuljao na mala vrata i onda se nadam da me nitko neće skužiti.
Glupo je tako se osjećati, ali još imam taj sindrom. Ponekad sam bahat, presiguran u sebe, a opet kad sam s Jordanom, osjećam se kao "imposter". Teško mi je to objasniti. S druge strane, kad sam s Thierryjem Henryjem, s kojim radim emisiju o Ligi prvaka, on je u karijeri sve ostvario, ali i ja sam, pa on nema nikakvu prednost ako se svađamo o nečemu.
Otac mi je s otoka Kaprije pokraj Šibenika, mama iz Neviđana na Pašmanu. Kao dijete spavao sam na istom kauču sa sestrom i išao u gradsku školu jer je bila najjeftinija. Bio sam izgubljen, a završio sam ovdje. Ponekad imam osjećaj kao da ne bi trebalo biti tako.
Ljudi mi kažu da sam poznat kao vrlo siguran, skoro arogantan tip i to mi bude smiješno jer se često osjećam skroz drukčije. Kad se priča o najboljim sportskim producentima na svijetu, naljutim se ako ja nisam u razgovoru, ali kad mi ljudi to kažu, nasmijem se jer ne znaju kako se ponekad osjećam.
Kakva je uopće priča s Jordanom, kako ste ga upoznali?
To je bilo za Super Bowl, htjeli smo napraviti špicu u kojoj najbolji iz svih sportova govore o Super Bowlu. Imali smo Pelea, Rogera Federera, Serenu Williams, neke igrače bejzbola, htjeli smo imati sve najbolje. Javio sam se Charlotte Hornetsima, pristali su, ali unaprijed su nam rekli da ne tražimo autogram ili selfie. Mislim, nisam ni namjeravao, ali nikad prije me nitko nije na to upozorio.
Sve je trajalo 15 minuta i bio je pravi profesionalac. Radio sam s mnogo zvijezda, Johnom Malkovichem, Tomom Cruiseom, Jay Z-jem, ali Jordan je iznad svih. Taj osjećaj kad je ušao i dao mi ruku bio je nezaboravan.
Ali sad dok pričam o tome, sjetio sam se nečeg što nikad prije nisam javno ispričao. Jedne sam noći bio na piću s njim. Nismo puno razgovarali, ali bili smo u istom društvu, za istim stolom. Uvijek kad govorim o tome, kažem da sam se mogao i zapaliti, nitko ne bi primijetio jer su svi gledali u njega.
Kako ste dospjeli u to društvo?
Warrent Sapp, bivši igrač footballa koji je radio sa mnom, godinu dana je pričao kako je dobar s Jordanom, a ja mu nisam vjerovao. Jednog dana bili smo u Tampa Bayu i pokazao mi je poruku: "We're in Aqua, come join us, MJ." Pitao sam je li to taj MJ, ali i dalje mu nisam vjerovao.
Ispred kluba milijun ljudi, ne može se proći, svi gledaju prema VIP odjeljku. Tjelohranitelji su nas dočekali i rastvorili nam put. Odveli su nas direktno kod njih, a Warrent je uletio i izgrlio se s Jordanom kao da su najbolji prijatelji na svijetu i predstavio me: "Ovo je moj šef Pete." Jordan mi je rekao: "What's up, Pete" i pitao me što pijem. Rekao sam votka juice, a on mi je napravio piće.
Za stolom Jordan, Sapp, bivša bejzbolska zvijezda Derek Jeter, bivši NBA igrač Charles Oakley, a ja držim čašu, gledam ih i ne vjerujem. Ma mogao bih napisati knjigu o takvim situacijama, ponekad se osjećam kao Forrest Gump, stalno mi se nešto događa.
Sad su vam obaveze usmjerene na Ligu prvaka. O čemu se točno radi?
Vodim emisiju Champions League koja je vrlo popularna u cijelom svijetu. To je emisija koju radimo iz Londona za američko tržište i užasno smo jaki. Dolazili su nam Guardiola, Maldini i govorili nam da samo najbolja emisija o Ligi prvaka, svi žele biti u njoj i viralni smo skoro svaki tjedan na društvenim mrežama, posebno na Tik Toku.
Ali sad sam u poziciji da mogu birati što radim. Traže me da radim film o bivšim megazvijezdama, zovu me lige i veliki klubovi kao savjetnika. Malo mi je to sve ponekad previše. Zato volim preko ljeta doći s obitelji u Zadar, gdje imam potpuni mir. Trebam taj balans i bez njega ne bih mogao sve izdržati. Kad radiš ono što voliš, daješ sve od sebe, a kad daješ sve od sebe, to košta. Sad ću za nekoliko tjedana doma, malo u Zagreb i u Zadar, treba mi taj balans između Amerike i Hrvatske.