NA DANAŠNJI dan, 16. rujna 1993. godine, prilikom ronjenja na Korčuli smrtno je stradao Rok Petrovič, legendarni slovenski skijaš i jedna od najvećih sportskih zvijezda u Jugoslaviji osamdesetih godina.
S 19 godina osvojio je Mali kristalni globus u slalomu i postao prva osoba s prostora bivše Jugoslavije kojoj je to uspjelo. Bio je sasvim neobičan sportaš, osebujan tip, boem koji nije skijao radi pobjede, nego radi savršene vožnje, koju bi smatrao svojevrsnim umjetničkim djelom.
Druga ljubav, nakon skijanja, bilo mu je ronjenje. Svakog se ljeta vraćao na Korčulu, otok svojih predaka, a ondje je i nesretno okončao svoj životni put sa samo 27 godina.
Bio je poznat po svojim filozofskim stavovima, a sa skijanjem je završio već s 23 godine te se posvetio studiranju. U suradnji s Yugopapirom, povodom 28. obljetnice njegove smrti donosimo Petrovičev intervju s Raškom Kovačevićem za časopis Mladost iz 1987., u kojem je govorio kako mu novac samo stvara probleme i općenito je otkrio dio svog neobičnog karaktera, kako kroz razgovor tako i kroz interakciju s fanovima koji su mu tijekom intervjua prilazili.
KAKO JE moguće biti boem s godišnjom zaradom od pola milijarde? Zašto Rok Petrovič, najbolji prošlogodišnji slalomaš sveta, misli da je i ove sezone bio u formi jednakoj onoj iz prošle? Zašto je tražio od jedne klinke da mu izrecitira tri strofe bilo koje pjesme ako želi za uspomenu njegov startni broj? Zato što misli da je Maria Walliser jedna nadobudna i prazna ženska. Eto...
Bilo je na Jahorini i Bjelašnici zaista uzbudljivo: Bojan Križaj se uspio oduprijeti legendarnom Stenmarku, Zurbriggen je opet pokazao da je valjda i najkompletniji alpski skijaš svih vremena, Schneiderova i Walliserova vodile su žestoku borbu da bi na kraju ispalo kako se ni u stotinkama ne razlikuju, a sve je začinila ćudljiva Bjelašnica povećavajući do krajnjih granica ionako veliku napetost.
Mateja Svet nije mogla na stazu, a Katri Zajc je bilo najljepše. Bila je s Rokom, u istom hotelu, u istoj sobi, i to nakon nekoliko sušnih mjeseci. Kako je Roku bilo, nije sasvim izvjesno ni uz dojam da je sve ovosezonske neuspjehe, a poslije prošlogodišnjih velikih uspjeha, prihvatio kao normalnu stvar. Uostalom, to nam je i sam rekao, vidno se trudeći da pokaže kako sve konce svoje karijere drži baš u svojim rukama.
Njegova popularnost je velika, iako ovom prilikom nije bio akter ičeg u sportskom smislu značajnog, gdje god je mrdnuo bio je okružen ili lovcima na autograme ili novinarima. Klinci ga obožavaju, a on im uzvraća za sportske asove ne baš svojstvenom neposrednošću.
Za vrijeme intervjua koji je zaista vođen na krovu zgrade Ski centra na Bjelašnici bili smo okruženi mamama i njihovim kćerima, čije jakne je Rok neprestano krasio svojim očito izvježbanim autogramom.
"Oduvijek me je fascinirao Picassov potpis, gotovo da je slika sam po sebi."
Jedna petnaestogodišnjakinja uporno je tražila Rokov startni broj, ali je i on zauzvrat tražio da mu izrecitira barem tri strofe bilo koje pjesme. Djevojčica nije znala čak ni Krvavu bajku i ostala je bez suvenira, a Rok je dobio još jedan dokaz za svoju tvrdnju:
"Lijepa knjiga, slika, poezija, glazba kao da nemaju mjesta u životima mladih. To je tragično saznanje..."
Jedan momak ga je diskretno pitao zašto ne mazne onu Walliserovu, a Rok mu odgovori kako je ona jedno prepotentno praznoglavo čeljade. I još:
"Naše su i pametnije i zgodnije..."
Poslije smo ušli u gepek jednog kombija, među skije, i tako sišli u Sarajevo, budući da bolje mjesto i pored svih Rokovih nastojanja nismo mogli naći. Tu, u gepeku, nastao je drugi dio intervjua. A priča je, da ne duljim, izgledala ovako:
Znao sam da će danas biti slabo. Nikada ne mogu dobro voziti veleslalom dan poslije slaloma...
Zato što slalom traži više koncentracije "u jednu točku", pa je u tom smislu naporniji, troši se više psihičke energije.
Nije, jer ga ove godine zapravo volim barem jednako kao i veleslalom.
Je l' ti to ozbiljno? Točno je da je slalom ove sezone stagnirao, prošle se to događalo s veleslalomom. To su jednostavno neki normalni ciklusi. Teško je da sve ide naprijed a i rijetko se pojavljuju takvi skijaši koji su kadri donijeti nešto novo, da povuku ostale.
U istoj sam formi kao prošle, čak sam u nekim trenucima vozio i bolje nego prošle sezone, ali, na žalost, često takve vožnje nisam završavao. Recimo, svojom najboljom vožnjom u karijeri smatram drugu slalomsku vožnju na ovogodišnjem prvenstvu države. Uostalom, moja forma je svake godine, u određeno doba, približno jednaka prethodnoj, naravno povećana za onoliko postotaka koliko iskustvo kao takvo u formi sudjeluje.
Ima.
Ne, ne zanima me to... Deset godina se natječem i ako toliko iskustvo potvrđuje ovo što sam rekao, onda je to tako. Ne mora mi to nitko računati.
Nema mistifikacija. Možda se takvim čini moj pokušaj da neke stvari objasnim neuobičajenim načinima, da uvedem u igru svestraniji pristup kad su u pitanju razgovori o skijanju, formi, filozofiji sporta općenito.
Nije. Nema u mom slučaju trener mnogo udjela...
Znam da vrhunskom sportašu trener ne može mnogo pomoći.
Jesam. Kad god sam druge slušao i radio po njihovom, pri čemu sam imao otpor prema tim idejama, loše sam prolazio. Naravno da se može i od drugih učiti, ali to je pitanje razgovora, dogovora. Moram biti uvjeren u logiku ideje koja mi se sugerira. Drugačije ne valja...
Nema praznovjerja. Jedino vjerujem u ono što ti donosi iskustvo.
Te trke padaju, mahom, u vrijeme kada moja forma nije najbolja. Rekao sam ti već da svake godine približno u isto vrijeme moja forma postaje problematična.
Ne...
U ovoj sezoni najveću nagradu dobio sam od Stenmarka. Pred Svjetsko prvenstvo u Crans-Montani, na istoj stazi smo trenirali Šveđani, Austrijanci, Nijemci i ja. Kada su ga oni poslije jedne trening vožnje pitali kako im ide, je li zadovoljan, odgovorio im je: "Nije loše, ali nitko ne vozi tako kao Rok".
Što se ostalog tiče, najveće nagrade su mi vlastite dobre, savršene vožnje te osjećaj koji one izazivaju.
Ne mislim da je važno završiti utrku... Dobro, treba je završiti, znam, sve drugo je polovično. Tako se misli, to je logika sportskog nadmetanja. Meni osobno mnogo je lakše ako sam savršeno vozio pola utrke i izletio sa staze...
Savršenstvo ima prednost...
Apsolutno sam protiv takve vožnje. Tada gotovo sve prepuštaš trenutnoj sreći.
Često riskiram manje od ostalih.
Prvo, ne znam što to u vožnji znači. Trudim se savršeno voziti. Sve ostalo su novinske fame... Novinari uopće ne razumiju skijanje. I općenito, malo ljudi poznaje dobro ovaj sport, mnogo manje nego što izgleda. Čak se ne snalaze najbolje ni neki treneri. Zbog toga se i događa da se eksplozivnost prekrsti u agresivnost.
Istina je. Vrlo je bitno da sam ove sezone mnogo naučio i proširio osnovu za daljnji napredak.
Htio sam objasniti, čak sam nešto i pisao povodom brige zbog mojih neuspjeha, da se sportska forma mora promatrati iz različitih perspektiva. Pogrešno bi bilo reći, a govorilo se, da je jedan od glavnih razloga to što su mi negdje na početku sezone ukrali skije. To jeste značajno zato što ne postoje dva ista para skija i što biranje opreme uzima mnogo vremena, a i naporno je.
Pričalo se da sam izgubio samopouzdanje, da sam pokušavao usred sezone promijeniti način vožnje u veleslalomu... Dobro, sve to je imalo izvjesnog utjecaja, ali ništa pojedinačno nije presudilo.
I to je osnova onog što želim reći: pitanje forme, uspjeha, neuspjeha nikad nije jednostavno i nikad se ne može objasniti samo ovim ili onim razlogom, ne može se objasniti ni s tri ili pet razloga. Ima ih, usput, najmanje deset i pogrešno je izdvajati bilo koji kao presudan ili značajniji od ostalih.
Kad sam rekao da ću na kraju sezone sve reći, mislio sam ne na neke senzacionalne stvari nego naprosto na činjenicu da i meni treba vremena da pohvatam sve konce, da promislim, povežem činjenice. Mislim da sam ovladao tim razlozima, ali bilo bi previše dosadno da sada razglabamo o svakom posebno. Jedino želim da se shvati nužnost višedimenzionalnog razmišljanja. To je sve...
I ne želim to. Zapravo želim u mjeri koja mi se čini logičnom i prihvatljivom. Ostalo prepuštam intuiciji.
Mislio sam i sam tako. Pa sam je provjeravao više puta. Išao sam protiv nje. I uvijek, ali uvijek sam lošije prolazio. Osim toga, nijednom me nije prevarila. Problem je u tome što se ona ne javlja uvijek.
Moraš se čuvati velikih osobnih želja jer ona najviše utječe na intuiciju; ona bi objektivizirala i one psihičke prostore koji se tome jednostavno ne daju. Podlegneš li takvoj želji, ambiciji, izgubiš svaki unutrašnji osjećaj. Zato moraš stalno biti u nekom "nultom stanju" da bi se intuicija uopće mogla pojaviti.
Ne bih ja pričao o sebi. Možda samo, ponekad mi se učini da sam prevelik boem za ovako ozbiljan posao kakav je vrhunsko skijanje.
Ima sličnosti. U oba slučaja si u nekom stanju koje bi se, približno, moglo opisati kao da ti nije ni do čega. Ali sličan osjećaj se javlja i kada napraviš lošu vožnju, što i mene čudi...
Možeš biti i prvi i peti s lošom vožnjom. Svašta se može dogoditi, pa i ne razmišljam o tome.
Mogu ja razmišljati i u toj dimenziji, ali nemam potrebe. Znam što sam napravio, znam što nisam. I to se vidi i po rezultatu. Trudim se dobro, savršeno voziti - na to mislim. Vrijeme koje postigneš rezultat je onoga što se događa na stazi. Meni vrijeme kao takvo ne znači puno. Mogu biti i prvi poslije nekog zgodnog spleta okolnosti, ali nikad me to ne raduje. Raduje me savršena vožnja zato što znam da je to onda kreacija kojoj težim. Ako sam poslije takve vožnje prvi, a obično jesam, onda je sve na svome mjestu.
Uopće nisam. Znamo kako je u istočnim zemljama: dobar si - sređen si za čitav život. Na Zapadu, dok traješ, zaradiš dovoljno. Doduše, poslije te brzo zaborave, ali to i nije tako važno. Ovdje dok traješ ne možeš dovoljno zaraditi, a poslije te ionako brzo zaborave.
Osjećam neke natruhe u tom smislu. Ali ne mislim da sport, profesionalni, vrhunski, dehumanizira sam po sebi. Dehumanizacija u sportu je rezultat opće dehumanizacije. Danas ljudi sve manje čitaju, gotovo se uopće ne bave lijepim umjetnostima, ne znaju prepoznati ljepotu, interesi su im sasvim pomaknuti prema nekom užasnom prakticizmu.
Možda bi se moglo reći da je to moj način borbe za očuvanje ljepote u sportu.
I da i ne... Da, jer obrazovanje pomaže da kompleksnije sagledaš i sport kojim se baviš i svoje mjesto u njemu, što može poboljšati ukupan rezultat.
Ne, jer obrazovan sportaš može vidjeti bolje sve manipulacije, može vidjeti gomilu svakojakih nehumanih i nepoštenih interesa čijim ciljevima je i njegov rezultat podređen. Može vidjeti da je sport kojim se bavi, da je njegov dobar rezultat instrument čak i politike i može reći: dosta je, neću više...
Hoću... Možda zato što nisam sve dobro spoznao i što moje iskustvo ne zahtijeva radikalan rasplet, hoću jer mislim da radost koju mi donosi savršena vožnja te radost koju ona donosi i drugima, za sada odnosi prevagu.
Mislim da hoću.
Sudeći po onima koje znam te po onome što saznajem preko njih, slovenska omladina, a vjerujem da to vrijedi i za omladinu u cjelini, nema jasnih i pravih motiva. Mnogim mladima u Sloveniji jedini cilj predstavlja novac, potom zabava. Ta jednostranost u motivu morala bi zabrinuti sve kojima je do daljeg izgrađivanja jedne zaista samoupravne socijalističke Jugoslavije.
Pragmatizam, ispunjen nekim površnim hedonizmom ne može biti recept za prevladavanje prilika u kojima se nalazimo. Dodamo li tome ono što sam već rekao, da se sve manje čita i obrazuje, da se znanje gotovo i ne cijeni - eto sjajnog načina da svi zajedno odemo k vragu.
...
Budući da smo razgovarali u prisutnosti Rokovih obožavatelja, počela su pljuštati i pitanja sa strane.
Stiglo je ovo:
"A jesi li ti učio?"
Rok: "Ja i sada učim."
"Sada učiš zato što nisi učio kad si bio mlađi."
Rok: "Nije istina. Često sam bio najbolji đak. I u posljednjoj godini gimnazije bio sam odličan."
"Sada studiraš?"
Rok: "Ne."
"Zašto?"
Rok: "Pa recimo to ovako: bojkotiram naša sveučilišta."
"Hoćeš li možda u Cambridge?"
Rok: "I to je moguće."
...
Da, isključuje se, ali kamo sreće da je to jedino što se kod nas isključuje, a ipak gotovo ravnopravno funkcionira. Dobro, meni je taj novac, i priče u vezi s njim, veliki problem. Znam da sam u nekakvom stroju, da sam htio-ne htio i u biznisu, znam da to što primam novac podrazumijeva i onu vrstu obaveza koje mi smetaju. Postoji opasnost i od prljanja te neke moje sportske filozofije... Muči me sve to... Čini mi se da sam za sada našao neku ravnotežu... Ne znam kakva je cijena tih kompromisa. Hajdemo o tome razgovarati za par godina...
Zaista ne vjerujem u to.
Da...
To je zato što vrednovanje drugih kvaliteta u životu rapidno opada.
Hoću, parapsihologiju.
Nema, ali imat će. U Engleskoj, koliko znam, već postoji jedna škola za parapsihologiju koja ima rang fakulteta.
Mislim da je ona sada najpotrebnija čovjekovom duhu jer je psihologija nekako stala. Ne znam kuda će dalje.
Da, ali istovremeno mogu reći da "ključevi psihičke magije", ma koliko to mnogima čudno izgledalo, mogu osvijetliti primjenu čudesnih snaga ljudskog duha. Psihički zakoni stariji su od bilo koje religije ili filozofije. Ostali su potpuno neizmijenjeni tijekom razvoja ljudskog društva, ali su izvanredno primjenjivi na većinu životnih problema. Osim toga, moramo znati da su naše vanjske okolnosti odraz unutrašnjeg stanja i da samo promjenom unutrašnjeg stanja možemo izmijeniti vanjske okolnosti. Obratno nije moguće...
Mogu samo reći da imam široku osnovu, u svakom smislu, i da mi to može pomoći u sljedećoj natjecateljskoj sezoni. Drugo je pitanje hoću li neka svoja znanja uspjeti transformirati i u kvalitetno skijanje.
Mislim da jesi. Lijepo je kada si prvi, ali je ljepše saznanje da si napravio nešto vrhunsko, savršeno... I nisam u tome nikakav egoist... Ne bih htio da moje vožnje budu samo moje. Ako mogu time razveseliti još neke ljude, onda je to najviše što ja u svom sportskom životu mogu učiniti.