U SEVILLI su 7. svibnja 1986. za naslov prvaka Europe igrali veliki favorit Barcelona i Steaua. Nikad do tada neki klub iza ''Željezne zavjese'' nije osvojio pokal s ''klempavim ušima'' i mnogi su tvrdili da Rumunji nemaju šanse u srazu s moćnim Kataloncima.
Nakon 120 minuta igre nije bilo pogodaka, a onda je na scenu stupio veliki Helmuth Duckadam. Taj 193 centimetra visoki golman redom je skidao udarce Joseu Ramonu Alexanku, Angelu Pedrazi, Pichiju Alonsu i Marcosu te postigao nešto neviđeno u nogometnoj povijesti, barem na najvišoj razini. Steaua je nakon penala slavila 2:0, a Duckadam nije primio niti jedan gol.
Jedino finale Lige prvaka u povijesti koje se zove po jednom igraču
Bila je to najluđa individualna partija jednog igrača u povijesti elitnog nogometnog natjecanja. Ovo finale se u povijesti nogometa i danas zove Duckadamovo finale. Počast koju je od svih igrača koji su igrali u finalu Kupa ili Lige prvaka zaslužio samo ovaj brkati Rumunj.
‘’Kad sam bio dijete, uvijek sam sanjao da ću igrati veliku utakmicu i postati heroj pomažući svojoj momčadi da se proslavi. No, čak ni tada nisam se usudio sanjati da to baš bude u finalu Kupa prvaka. Penali su bili moja specijalnost. Ostajao sam nakon treninga satima sa suigračima, kladeći se koliko im penala mogu obraniti. Sva ta praksa dobro mi je došla u finalu’’, kazao je Helmuth Duckadam prisjećajući se najveće večeri svog života.
Na pogon obitelji Ceausescu Steaua je iskoristila izbacivanje Engleza i postala europska sila
Idućih nekoliko godina, sve do pada Berlinskog zida i raspada komunizma, Steaua se nametnula kao nova europska sila. Nakon tragedije na Heyselu i izbacivanja engleskih klubova iz eurokupova, u europskom klupskom nogometu nastao je vakuum, a Steaua je bila jedan od klubova koji je najbolje iskoristio novonastalu situaciju. Momčad iza koje je stajala obitelj Ceausescu dvije godine nakon osvajanja naslova prvaka Europe igrala je protiv Benfice polufinale elitnog natjecanja, a godinu potom i finale u kojem je Milan na nizozemski pogon bio prejak (4:0). Ironično, samo nekoliko mjeseci nakon što mu je klub igrao finale Kupa prvaka, na Božić 1989. Nicolae Ceausescu i supruga mu Elena pogubljeni su nakon narodnog puča kojim je svrgnuta obitelj koja je nekim hibridom monarhizma i komunizma desetljećima uništavala Rumunjsku.
Rumunjski nogomet, kako klupski, tako i reprezentativni, do te 1986. nikad nije imao neke zapaženije rezultate. Plasirali su se samo tri puta na svjetska prvenstva (1934., 1938. i 1970.), a na ta tri nastupa nisu napravili baš ništa. Rumunjska je do sredine osamdesetih bila država gimnastike, a nogomet je bio u drugom planu. Sve do 1983. kad je komunistička partija na vlasti shvatila da je nogomet sport koji na najbolji način privlači mase i da će eventualni uspjesi zamaskirati katastrofalnu situaciju u zemlji.
Nakon Drugog svjetskog rata dva kluba iz Bukurešta, Dinamo i Steaua, držali su duopol nad rumunjskim nogometom. Dinamo je bio pod patronatom obavještajne tajne policije, omražene Securitate, i vladao početkom osamdesetih, a u želji da popravi ravnotežu 1983. Ceausescuov sin Valentin uzeo je u svoje ruke Steauu od koje je odlučio napraviti projekt od najvišeg državnog interesa. U tome je uspio i Steaua je šest godina zaredom osvajala naslov državnog prvaka. Od lipnja 1986. do rujna 1989. Steaua nije izgubila 119 domaćih ligaških utakmica, što je u to vrijeme bio svjetski rekord, a do danas u Europi nitko nije imao takav niz.
Cijela država je bila u službi Steaue
U društvu u kojem je vlast strogo branila profesionalizam, igrači Steaue su ipak bili plaćeni. Možda su ti iznosi za današnje prilike bili skromni, no igrači Steaue živjeli su neusporedivo bolje od ostalih Rumunja. Bili su formalno zaposleni u vojsci, a od države su kao nagradu za dobre rezultate dobivali automobile, TV uređaje i videorekordere, u ono vrijeme luksuz o kojem je ostatak Rumunjske mogao samo sanjati.
‘’Valentin je zapravo odigrao veliku ulogu u našem uspjehu i osvajanju naslova prvaka Europe. Sve nas je odveo u planine na naš zimski trening-kamp. Do proljeća smo bili čvrsti poput bikova. Pomogao nam je da kod kuće treniramo pod reflektorima, što bi obično bilo nemoguće zbog ograničenja potrošnje električne energije koju je uspostavio komunistički režim. Na temelju svojih sjećanja na tu sezonu mogao bih napisati desetak knjiga. Domaća utakmica protiv Lahtija je posebna priča. Rumunjsku je tada pogodila strašna poplava. Cijela država je bila pod vodom, a u jednom trenutku voda na našem stadionu je bila visoka preko dva metra. Ipak, odigrali smo utakmicu. Kako? Rumunjska vojska je dobila naređenje da s nekoliko helikoptera suši teren’’, pričao je Duckadam.
Steaua je dolazila do cilja terorom, kriminalom, korupcijom i otmicama
Valentin Ceausescu znao je da može raditi što hoće i ponašao se kao nogometni diktator. Cilj je bio jasan - pretvoriti Steauu u europski moćnu momčad, a načini kojima se stizalo do tog cilja bili su nevažni.
Navijači su dolazili na utakmice znajući da su vjerojatno namještene, a država je čak određivala i novinare koji smiju izvještavati o utakmicama. Suci su, naravno, bili korumpirani.
"Protivnici Steaue i ostalih momčadi koje je podupirao Ceausescuov režim sa strahom su ulazili u svaku utakmicu plašeći se odmazde ako slučajno pobijede", kazao je Constantin Firanescu, rumunjski novinarski veteran.
U lipnju 1988. finale kupa igrali su gradski rivali Dinamo i Steaua. U samom finišu utakmice napadač Steaue Gavrila Balint postigao je gol iz čistog zaleđa. Ofsajd je bio toliko očit da je čak i sudac morao poništiti gol, no Valentin Ceausescu naredio je svojim igračima da se pokupe s terena i pehar je pripao Dinamu. No, slavlje momčadi koju je tada vodio slavni Mircea Lucescu trajalo je samo nekoliko sati. Obitelj Ceausescu ekspresno je sazvala sastanak Središnjeg odbora rumunjske komunističke partije, koji je pehar dodijelio Steaui.
Slučaj "otmice" najboljeg rumunjskog igrača svih vremena Gheorghea Hagija možda najslikovitije ilustrira stvarnu prirodu rumunjskog nogometa pod komunističkom diktaturom.
Kao prvak Europe Steaua je za trofej Europskog superkupa igrala protiv osvajača Kupa pobjednika kupova, Dinama iz Kijeva. Valentin Ceausescu je od Sportul Studentesca posudio Hagija kako bi za susret s Ukrajincima pojačao momčad. Utakmica je završila 1:0 za Steauu, jedini gol je zabio baš Hagi, koji je odmah nakon proslave još jednog naslova trajno prebačen u redove prvaka. Naravno, Sportul se tu ništa nije pitalo.
"Ukrali su nam Hagija i nisu nam zauzvrat dali ništa. Godinama se borimo sa Steauom oko tog slučaja. Bila je to čista krađa. Tražio sam odštetu na sudu, ali Steaua, podržana od nogometnog saveza, nikad nam nije odgovorila", govorio je Mac Popescu, predsjednik Sportul Studentesca.
U Bukureštu je Valentin Ceausescu složio sjajnu momčad
Premda se uspjesi Steaue u osamdesetim godinama prošlog stoljeća bez sumnje kose sa sportskom etikom, pa čak i sa zakonima, nitko ne može osporiti činjenicu da je obitelj Ceausescu stvorila fantastičnu momčad konkurentnu europskim velikanima.
Na vratima je bio Duckadam, obranom je zapovijedao Miodrag Belodedici, moderni libero, koji je svoju klasu dokazao i pet godina kasnije kad je s Crvenom zvezdom uzeo Kup prvaka, a Laszlo Boloni dirigirao je veznim redom. Za golove su bili zaduženi Victor Piturca i Marius Lacatus. Oni su bili osovina momčadi, a dolaskom Hagija ekipa je postala još i jača.
Ipak, koliko god momčad Emericha Jemeija bila dobra, nitko nije očekivao da može doći do naslova prvaka Europe. Čak ni sami igrači.
"Nisam ni sanjao da bi moglo biti moguće da Steaua iz Bukurešta podigne Europski kup. Tko je to mogao očekivati? U prethodnih šest pokušaja ispadali smo odmah u prvom kolu. Zaista nismo imali velika očekivanja. Samo smo željeli ugoditi onima koji su nas plaćali i podržavali - državi. Ali nikad nismo mislili da je moguće da postanemo prvaci Europe. Kad smo se plasirali u četvrtfinale u svlačionicu je ušao Valentin Ceausescu i rekao je da idemo do kraja. Šutjeli smo dok nije izašao, a onda smo se svi počeli smijati. Zvučalo je nemoguće", priča Duckadam.
Treba reći da je Steaua imala i puno sreće sa ždrijebom. U prvom kolu je izbacila danski Vejle, u drugom mađarski Honved, a u trećem finski Lahti. Prvi ozbiljan rival ju je čekao tek u polufinalu, tada moćni Anderlecht čuvenog Enza Scifa. Prvu utakmicu u Belgiji dobio je Anderlecht 1:0, a u uzvratu je Steaua pregazila rivala i s velikih 3:0 plasirala se u senzacionalno finale, gdje ju je čekala Barcelona predvođena Berndom Schusterom i Steveom Archibaldom.
"Bili smo totalni autsajderi. Igrači Barcelone su smatrali da su na višoj razini od nas i tako su se ponašali. Nisu ni slutili da bi se stvari mogle zakomplicirati. No, kako je sat otkucavao, postajali su sve nervozniji. Noge su im se odsjekle i u produžecima smo bili bolja momčad. Kad je sudac označio kraj produžetaka, pomislio sam: ‘Ovo je moj trenutak’. Nije me bilo briga tko će pucati za moju momčad. Bio sam sto posto fokusiran na svoj posao. Nisam ni gledao penale, samo sam promatrao reakciju publike", kaže Duckadam.
Steaua je imala lagani ždrijeb, a Barca se do finala napatila
Putem do finala Barcelona je imala neusporedivo teži posao od Steaue. U prvom kolu su na račun gola u gostima prošli prašku Spartu, a u drugom na isti način i Porto (momčad koja će iduće sezone osvojiti naslov prvaka Europe). U četvrtfinalu su Katalonci s ukupnih 2:1 izbacili branitelja naslova Juventus, a u polufinalu Barca je napravila jedan od najvećih podviga u povijesti natjecanja i nakon penala je izbacila švedski Göteborg. Šveđani su u prvoj utakmici kod kuće razmontirali Španjolce 3:0, ali na uzvratu na Camp Nouu hat Trickom Pichija Alonsa Barca je izborila penale. Šveđani su u petoj seriji imali i meč-loptu, ali Nilsson je promašio, a odmah iza njega i Mordt. Barca se u finale provukla kroz iglene uši i paradoksalno zvuči podatak da je u finalu dobila nominalno najlakšeg rivala u cijelom europskom pohodu te sezone.
"Kod priprema utakmica pomagala su nam dva naša novinara koji su nabavljali videosnimke naših protivnika preko ljudi koji su radili u stranim veleposlanstvima u Rumunjskoj. Ironično, jedina utakmica Barcelone koju nisam uspio pogledati bilo je njihovo polufinale protiv Göteborga, koje su izborili na penale. To je značilo da nisam znao kako su Angel Pedraza, Pichi Alonso i ostali izvodili jedanaesterce, ali možda se to zapravo pokazalo kao prednost. Vjerojatno su mislili da znam kako su pucali prošli put, a to ih je učinilo nesigurnijima", kazao je čovjek koji je igračima Barcelone ušao u glavu i obranio im sve udarce.
Građani Seville ljubili igrače Steaue na ulicama grada
Steaua je napravila čudo nad čudima i postala je prvak Europe. Igrači su bili u šoku. Nisu znali ni kako treba proslaviti naslov. Primili su pehar, vratili se u hotel i nakon jedne čaše šampanjca otišli su spavati. No, kad su sutradan prošetali ulicama Seville, postali su svjesni što se noć ranije dogodilo.
"Sevilla i Betis veliki su protivnici Barcelone i građani su nas grlili, tražili autograme na novcu ili salvetama, nudili nas pivom i hranom. S obzirom na to da smo došli iz jedne zatvorene komunističke zemlje, nismo mogli vjerovati što se događa", kaže Duckadam koji tog dana nije ni mogao slutiti da mu je utakmica u kojoj je obranio četiri penala i svojoj momčadi donio naslov prvaka Europe bila posljednja na vrhunskoj razini u karijeri.
Junak nacije je preko noći pao na dno i život mu se pretvorio u noćnu moru
Čim su se vratili kući, nastupili su problemi. Vlast je odmah nakon osvajanja naslova prvaka Europe obećala igračima da će svaki od njih dobiti automobil. Najprije je dogovor bio da će to biti rumunjski Moto, zatim su rekli da će biti Dacia, da bi tek nakon dva mjeseca prvaci Europe dobili ARO 4x4, automobil također rumunjske proizvodnje. Međutim, tu nije bio kraj razočaranjima.
"Na kraju smo dobili stare i rabljene ARO 4x4 automobile koje je vojska otpisala. Naš kapetan Stefan Iovan doživio je još veće iznenađenje. Njegov je ARO mehaničar sastavio od nekoliko različitih vozila. Nije bio najsretniji, ali mi ostali smo bili zadovoljni. ARO je bio korisno vozilo za pastire, pa smo ih prodali po pristojnim cijenama", ispričao je Duckadam kojeg su tek čekale prave nevolje.
Junaku nacije život se urušio doslovce preko noći. Najprije je pao u nemilost Partije kad je odbio igrati utakmicu za koju je cijela Rumunjska znala da je namještena. Igralo se posljednje kolo rumunjskog prvenstva, a napadač Steaue bio je u igri za najboljeg strijelca lige. Premda je zabio tri gola u toj utakmici, jedan mladić Sportula na kraju je s 31 golom ipak ponio nagradu. Zvao se Gheorghe Hagi.
Zbog odbijanja da nastupi u tom cirkusu Duckadam je dobio zabranu treniranja dva tjedna, a protiv njega je čak zbog toga pokrenut postupak na sudu koji je nadzirao Ilie Ceausescu, brat diktatora i vojni general. Duckadam je kažnjen s dvije mjesečne plaće, no to je bio tek početak noćne more.
Otkrivena mu je aneurizma u desnoj ruci. Uoči finala Interkontinentalnog kupa u Tokiju je operiran, a premda je putovao s momčadi u Japan, liječnici su zaključili da bi nastup bio prerizičan i da postoji mogućnost da ostane bez ruke.
"Istog dana sam izbačen iz vojske. Kao što je Ceausescu rekao: ‘Ako ne možeš igrati nogomet, nemaš što tražiti u vojsci'. Nisam mogao vjerovati što mi se događa. Preko noći sam sa samog vrha dotaknuo samo dno", priča slavni golman.
Pričalo se da mu je sin diktatora pucao u ruku
U Rumunjskoj se pričalo da je za sve kriva obitelj Ceausescu kojoj je smetala prevelika popularnost Duckadama među narodom. Najveći grijeh u tadašnjoj Rumunjskoj bio je zasjeniti slavu velikog vođe. To se nije toleriralo. Pričalo se da je Nicu Ceausescu, najmlađi sin rumunjskog diktatora i Valentinov brat, slavnom vrataru pucao u ruku, ali to nije bilo točno.
"Više od 30 godina negiram te priče kako mi je član obitelji Ceausescu pucao u ruku. To nije bilo točno, ali tada je u Bukureštu mržnja prema režimu bila ogromna. Kad bi netko nešto rekao u tvornici ujutro, makar to bila i laž, cijeli grad bi o tome brujao do ponoći", kazao je Duckadam koji je nakon tri godine pauze dvije sezone branio mrežu Vagonula, da bi kasnije sedam godina obavljao posao graničnog policajca.
Nakon rušenja Ceausescua u prosincu 1989. počeo je raspad Steaue. Baš kao i u brojnim drugim zemljama istočnog bloka, integracija slobodne trgovine i nagli prelazak na tržišni kapitalizam ostavili su razorni učinak na domaći nogomet. Rigidni režimi više nisu mogli nasilnim putem zaustaviti najbolje igrače da odu na bogati zapad, a masovno iseljavanje stvorilo je vakuum talenta te su klubovi tih država postali nekonkurentni u Europi. Steaua je jedna od najvećih žrtava tranzicije, a prije šest godina sudskim putem je izgubila pravo na ime i na grb.
Naime, nakon pada režima Nicolaea Ceausescua, klub se odvojio od vojske, odbacio "Vojni" iz naziva i s vremenom je potpuno privatiziran. Kada je Gigi Becali kupio klub, Ministarstvo obrane nije mu dalo dozvolu za korištenje imena i obilježja, a uskoro su krenule i tužbe. Lokalni i regionalni sudovi presudili su u korist kluba, ali Vrhovni sud bio je na strani Ministarstva obrane. Steaua je dobila zabranu zvati se Steaua i danas je poznata kao FCSB.
Od nekoć slavnog kluba gotovo da nije ostalo ništa. Ostale su samo krhotine te sjećanje na slavnu seviljsku noć i Duckadamovo finale.