Napokon nogomet kakav želimo gledati od hrvatskih klubova u Europi

 

RIJEKA na Rujevicu na uzvrat trećeg pretkola Lige prvaka protiv Salzburga nosi 1:1, najneutralniji rezultat u nogometu kada se igraju dvije utakmice. Šanse Rijeci za prolazak su dobre, a to nije slučajno. Gledali smo dvoboj ekipa zbog kojih kvalifikacije izgledaju kao selekcija kvalitete, a ne trećerazredni kup da se ubije vrijeme ljeti.

 

 

Red Bull Salzburg je itekako dobra ekipa, suprotno mišljenju onih koji tvrde da su Austrijanci "plitak potok“. Iako prvo poluvrijeme nije najbolje što se od njih može vidjeti, bila je vidljiva brzina reakcije (mentalna i fizička) koju gaji austrijski nogomet, nasuprot hrvatskom nogometu (koliko god Rijeka bila avangarda za HNL). Postavljeni u 4-3-1-2, Austrijanci su vrlo brzo otvarali linije i nerijetko bi Rijekine linije pukle, ali je ostatak ekipe bio dovoljno kompaktan da istrpi ta ispadanja. Austrijanci naoko igraju divlji nogomet s puno protrčavanja, u kojem vezni igrači završe daleko izvan svojih "zacrtanih pozicija“, s puno ulazaka između linija i jako direktnim napadima. Ta direktnost ima cijenu, a sjajno se vidjela na ovoj utakmici. Može se nabrojati barem deset situacija u prvom dijelu u kojem Austrijanci imaju čist pas između linija, ali do toga dođe toliko brzo da pas prema tom igraču uopće nije pripremljen pa zbog tehničke greške ili nesporazuma akcija propadne. 

 

Međutim, i takva igra nije slučajna. Austrijanci dolaze naprijed s puno igrača i u trenutku gubitka lopte sposobni su napraviti velike probleme u kontrapresingu visoko na suparničkoj polovici. Prouzročiti "kaos" na točno određenom dijelu terena, uglavnom blizu suparničkom golu i trenirati uigrane mehanizme kako da se to iskoristi osnova je njihove igre. Jurgen Klopp je još u Borussiji Dortmund govorio o namjerno izgubljenim loptama – kada situacija za pas nije čista, loptu je najbolje poslati tamo gdje neće izaći iz igre, a suparnik će se morati dobro pomučiti da ju ponovo ne izgubi, ovaj put u puno opasnijoj situaciji po svoja vrata. Naravno da je usporedba s Nijemcima samo teorijska jer igračka kvaliteta i stupanj automatizma u takvim situacijama neusporedivi su. Ipak, Red Bull je naletio na vjerojatno jedinu hrvatsku ekipu koja zna igrati protiv takvog koncepta.

 

 

 

Rijeka se u već u fazi napada dobro pripremila na igru u obrani – nakrcavanje sredine terena značilo je da će Austrijanci svoju sreću u takvoj igri morati potražiti tamo gdje ne žele, a to je u koridorima uz aut liniju, gdje su neusporedivo manje opasni. Jedan od dva puta kada nisu bili tako postavljeni, rezultirao je golom domaćih, iako bi prekršaj i žuti karton bili prihvatljivo rješenje u onakvoj situaciji. Heber na krilu, a Mišić u sredini terena su veliki pogodak – Rijeka nije pretjerano izgubila na čvrstoći u sredini terena koju je ionako nastojala izbjeći, a dobila je mnogo motoričnijeg igrača puno spremnijeg na brzi nogomet i kratkotrajne napade. Dodatna opasnost i brzina na krilima (uz standardne bekove) mogla je dobro iskoristiti visoko dolazeće bekove suparnika koji su iza sebe ostavljali prostora i svaki put kada bi Rijeka oduzela loptu, činilo se da su jedno dodavanje udaljeni od šanse za gol. 

 

Zamjena Heber-Maleš zapravo je bila logična u tom trenutku, premda se činilo kako Rijeka pada. Dodatni vezni igrač trebao je osigurati još bolju zaštitu u situaciji u kojoj bi drugi gol mentalno dotukao ekipu i bez te zamjene Rijeka bi možda čak i gore "visila". Problem u završnoj fazi utakmice bio je nedostatak kompaktnosti koji ih je krasio cijelu utakmicu – oba krila i napadač otvarali su se u dubinu puno prije nego što su postojali uvjeti za to, što je veznjake ostavljalo bez pravog rješenja i s ogromnim brisanim prostorom koji su sada morali pokrivati u fazi obrane. Dešava se to ekipama puno češće, samo Rijeka jednom ili dvaput godišnje igra protiv nekog tko to zna koristiti 90 minuta jer trči pametnije, a ne više (nasuprot mišljenju zastarjelih domaćih komentatora). Izuzev otprilike polovice drugog dijela, Rijeka je sasvim zadovoljavajuće kontrolirala zbivanja na terenu. 

 

 

Sitne promjene u pripremi druge utakmice mogu ići s riječke strane prema drugačijem pritisku zadnje suparničke linije jer su Gorgon i Gavranović na momente djelovali nedovoljno sinkronizirano i jedno dodavanje ih je izbacilo iz igre te stavilo dodatni pritisak na veznu liniju. Ostalo je manje ili više poznato i odlučivat će, kao u pravom dvomeču, detalji. Riječka adaptacija i kompaktnost na suparnika koji igra na višoj frekvenciji ili salzburška opreznija igra na bočnim i krilnim pozicijama. To će biti uzvrat koji mogu iščekivati i oni koji nisu navijači jednog ili drugog kluba.

 

U ovoj fazi natjecanja, teško ćete naći dvije sređenije ekipe. Bez obzira na to što nije sve prštalo od šansi i golova, mogli smo vidjeti okršaj dviju ekipa koje u svakom trenutku znaju kako ostvariti ideju na terenu i koje su do zadnjeg detalja proučili suparnika i uspjeli ga anulirati. Pretkola s hrvatskim predstavnicima uglavnom su bipolarna. Ili gledamo razbijanje nedoraslog suparnika, ili ekipu koja s manje ili malo više talenta i puno boljom organizacijom stavlja HNL u debeli europski prosjek. Sada konačno gledamo nogomet u kojem hrvatski predstavnik ne puca emocionalno ni taktički kada naiđe na prvu jaču prepreku. Dodatni argument toj tezi je to da su oba kluba taoci svojeg okruženja. Rijeka ima Dinamo kao jedinu momčad koja joj tijekom sezone testira granice, dok Red Bull Salzburg nema nijednu. Čak i u takvom okruženju, izgradili su prepoznatljiv stil igre. To je najveća Kekova trenerska pobjeda otkad je na Rujevici i trebala bi biti dovoljna za prolazak u uzvratu.