HAJDUK je doživio iznimno težak udarac. U trenucima kad se lomi sezona izgubio je od Lokomotive 1:2 na Poljudu. Šampionske ambicije Bijelih nisu mrtve, ali prvi put ove sezone Hajduk više ne ovisi samo o sebi. Četiri boda zaostaje za Rijekom, koja ima devet pobjeda u zadnjih deset SuperSport HNL utakmica, a Bijeli još moraju gostovati na Rujevici. Približava se i Dinamo, koji bi pobjedom na Poljudu mogao preskočiti Hajduk čak i s utakmicom manje.
Sada je sve jasno. Hajduk u paklenom tjednu nakon pauze mora pobijediti i Dinamo i Rijeku ako na kraju sezone misli biti prvi, a lako može biti i treći. Iz ove perspektive, nakon nove kante razočaranja u najgorem trenutku, teško je gledati pozitivno prema naprijed, ali drugog izbora igrači i trener nemaju. Osim da se predaju i potvrde ono što im se cijelo vrijeme stavlja na teret - da nemaju karakter da u ključnim trenucima zadrže mirnoću i pokažu kvalitetu.
Možda je najgora spoznaja da Hajduk protiv Lokomotive i nije odigrao tako lošu utakmicu kakvu je znao odigrati ove sezone. Dapače, bilo je pozitivnih stvari koje sada ne znače ništa jer je poraz toliko težak da ih je besmisleno navoditi. Hajduk su pokopale individualne greške igrača i usmjerile utakmicu tako da se bilo jako teško vaditi nakon toga. Nervoza klupe i igrača nije nimalo pomogla.
Mikanović je svojom glupošću usmjerio utakmicu
Hajduk je u susret ušao smisleno i s planom. Lokomotiva je zaprijetila u 15. minuti nakon kornera i prve loše reakcije Ivana Lučića, koji nije izašao na loptu koja je okomito padala u njegovom petercu. Osim toga, Hajduk je relativno lako izlazio iz pokušaja presinga gostiju, gdje je važnu ulogu imao Josip Elez. On je više puta dubinskim loptama kroz sredinu probijao linije ili lijepo širio na bočne igrače, a i sam sustav je funkcionirao.
Nije Hajduk stvorio neke šanse, ali ideja je bila dobra, a momentum utakmice takav da su Bijeli sve više kontrolirali zbivanja na terenu. Istovremeno su dovoljno dobro zatvarali tranziciju Lokomotive, koja im je najjače oružje, a česta slabost Hajduka. Cijeli kontekst utakmice promijenio se kada je Dino Mikanović napravio nevjerojatnu glupost i zaradio drugi žuti karton u 24. minuti.
Nevjerojatno je da igrač kojem prijeti treći akumulirani karton odmah u četvrtoj minuti dobije zasluženi žuti karton zbog udaranja suparnika u lice prilikom duela. Nevjerojatno je da nakon toga dobije i drugi žuti jer otvorenim đonom ide na loptu, pri čemu uvijek postoji opasnost da će zahvatiti protivnika. Uz sve to, na utakmici je imao točno nula pozitivnih statističkih brojki u obrani. Mikanović nije klinac iz akademije koji je pogriješio, nego iskusan igrač koji je svojom glupošću ostavio momčad na cjedilu.
Nakon toga se i Niko Sigur morao prebaciti na poziciju desnog beka kako bi Hajduk imao neki balans, a tu se, naravno, izgubila mogućnost kontrole sredine terena kakva je pokazana protiv Gorice, pa i na početku ove utakmice. I možda bi Hajduk uspio dovesti utakmicu u egal do poluvremena, ali onda je Lučić ponovno jako loše reagirao nakon kornera i Lokomotiva je došla do vodstva. S igračem manje i golom zaostatka povratak je bio jako težak.
Zbog Livaje Hajduk konkurira za vrh već tri sezone, ali on nije svetac
Nakon gola Lokomotive Robert Mudražija slavio je ispred Torcide, što je, naravno, svima zasmetalo, ali reakcija na to bila je licemjerna. Kad Marko Livaja zabije na Rujevici, slavi ispred Armade i razbije korner zastavicu, onda je za navijače "bog". Za mene je to slavlje dio nogometa i reakcija na to trebala bi biti da igraš bolje i pobijediš protivnika. Navlačenje i guranje suparnika u toj situaciji je glupost. Sudac Igor Pajač tada je mogao dati žuti karton Mudražiji, ali ga je morao dati Livaji. Samo zato što igrači drugih klubova ponekad prolaze bez posljedica za ponašanje na terenu, ne daje i Bijelima dozvolu za isto.
Pajač je napadnut i na poluvremenu, kad ga je pomoćni trener Hajduka Dragan Blatnjak izvrijeđao, zbog čega je isključen, a potom ga je neka neimenovana osoba napala u tunelu. Igrača Lokomotive gađali su upaljačima dok je izvodio korner. To je katastrofa. Ja jesam navijač, to je valjda iz tekstova svima jasno, ali želim da svi u klubu i oko njega budu gospoda i kad se gubi. Jedno je kad te sudac stvarno ošteti, a drugo je nervoza i traženje krivca u odlukama suca iako ničim nije oštetio Hajduk. Ako želiš imati integritet da kritiziraš druge, moraš prvo sam živjeti i raditi po idealnim načelima.
Na poluvremenu je bilo ključno smiriti strasti u momčadi i trezveno nastaviti utakmicu. Hajduk je to i uspio. U situaciji s igračem manje igrao je dobro, dolazio naprijed, stvarao neke situacije i onda je dobio priliku iz snova. Livaja je izdržao nekoliko duela, dobro gurnuo loptu Yassineu Benrahou, a on je lijepo podvalio za Rokasa Pukštasa, koji centrira i lopta pogađa u ruku Matea Marića za kazneni udarac. Hajduk je u 55. minuti imao priliku potpuno se vratiti u utakmicu i okrenuti momentum na svoju stranu unatoč igraču manje. I bilo bi to zasluženo po prikazanom.
Kritiziranje Livaje nije baš prihvatljivo navijačima, i to s dobrim razlogom. On nosi ovaj Hajduk već sezonama, vratio je vjeru nakon godina potpune stagnacije i tragedije te je najbolji igrač kluba u zadnjih 20 godina. Za sve što je donio klubu na terenu i izvan njega zaslužuje samo naklon i poštovanje, ali nitko, baš nitko nije napravio dovoljno za Hajduk da bi dok se lomi sezona mogao biti zaštićen od kritike kad promaši penal koji je pucao nekom čudnom verzijom panenke u kut. To što mu je lopta prešla preko noge najmanji je problem, dogodi se.
Da, Livaja je i prije tako pucao, ali tome je prethodio onaj specifični skok uz koji je zabijao penale u nizu. Ovdje toga nije bilo. Odlučio se u takvom trenutku pucati "šmekerski" kad je jednostavno morao odabrati stranu i normalno izvesti penal. Ako ga vratar obrani, svaka mu čast, ali ovo što je Livaja izveo ugasivši nade Hajduka potpuno je neprihvatljivo. Toga je sigurno i sam svjestan, kao i svoje neučinkovitosti s bijele točke otkako mu je Ivan Banić prekinuo uspješan niz. Ako nemaš mirnoću da u ovakvom trenutku izabereš logično rješenje, onda nije sramota prepustiti izvođenje nekom drugom.
Jedan negativan trenutak ne može obilježiti karijeru bilo kojeg igrača koji je dugo u klubu, a pljuvanje Livaje je glupost. Ali je svojim potezom prelomio utakmicu i to je realnost. Nakon više od sto utakmica u kojima je često napravio prevagu jednim potezom, protiv Lokomotive je napravio suprotno. Osim toga, igrao je dobro, čak i jako dobro. Odnio je hrpu duela, proigravao suigrače i dao svoj maksimum. U krajnjoj liniji, zabio je i spektakularan gol, a najgore je što ga se navijači neće moći prisjećati s pozitivom, kao što se ne mogu s radošću prisjećati gola iz mrtvog kuta protiv Osijeka prije par sezona. Obje je utakmice Hajduk izgubio.
Nema nazad, preostaje samo gledati naprijed
Ubrzo nakon tog penala Mudražija je zabio i svoj drugi gol na utakmici (uz prilično veteransku reakciju Eleza) te je priči praktički bio kraj. Hajduk je i u tom razdoblju do kraja igrao sasvim dobro uzevši u obzir situaciju, a normalno je da je Lokomotiva imala svoje šanse kad su se Bijeli potpuno otvorili i probali nešto napraviti na ho-ruk. Protiv crvenog u 24. minuti, primljenog jeftinog gola iz prekida u 26. minuti i promašenog penala u 55. minuti jednostavno se nije moglo.
Mladi igrači poput Šimuna Hrgovića i Dominika Prpića i na ovoj su utakmici pokazali da ničim ne zaostaju za svojim iskusnijim suigračima. Možda ipak treba imati malo više vjere u njih. Stručni stožer nema što posebno analizirati na ovoj utakmici. Odlučile su je individualne greške i treba se okrenuti sljedećim susretima. Hajduk je sada u teškoj situaciji i iz nje može izaći samo na jedan način, a to su pobjede u najtežim utakmicama.
Pravo na kalkulacije, zbrajanje bodova i gledanje rasporeda izgubio je kiksevima i porazima na Poljudu od Rijeke, Istre, Osijeka i sada Lokomotive. Za to im nitko nije kriv osim njih samih, a situaciju opet mogu izvući samo oni uz nadu da će se Rijeka negdje poskliznuti i tako im omogućiti da na kraju budu prvi. Teško je kad ne ovisiš samo o sebi, ali to si je Hajduk sam skuhao.