"KAD GOD pomislim na Italiju 1990., pred očima mi se pojave oni nesretni penali protiv Argentine. Ne zato što smo ispali s ekipom koja je mogla mnogo više, nego što odluka s jedanaesterca nije najpravednija", prisjetio se za Blic Ivica Osim, legendarni trener i reprezentativac bivše Jugoslavije.
Pod zastavom pokopane tvorevine Osim je doživio velike uspjehe; igrao je u finalu Europskog prvenstva protiv Italije 1968. godine u Firenzi, u reprizi nakon remija iz prve utakmice, bio je član olimpijske reprezentacije iz 1964. godine, kada je nogomet na Igrama nešto i značio. Bilo je to zlatno desetljeće jugo-nogometa: momčad je 1960. na Olimpijskim igrama u Rimu uzela zlato nakon pobjede nad Dancima (3:0), 1962. bili su četvrti na svijetu, a 62. i 68. europski doprvaci. Sjajno su se uklopili i uspjesi Partizana - finale Kupa prvaka te Dinamov Kup velesajamskih gradova. Fantazist s Grbavice zabio je osam pogodaka u 12 nastupa za Jugoslaviju, ali njegov najveći doprinos stigao je u dozrelim trenerskim godinama. 1990. bila je turbulentna godina, a u toj naelektriziranoj atmosferi raspada jedne zemlje, Osim je strašnu momčad odveo do četvrtfinala svjetskog prvenstva.
"Momci su bili sjajni, imajući u vidu što se događalo oko njih. Jugoslavija se raspadala, klima je bila teško podnošljiva, a igrači nisu ljudi bez srca. Bili su napregnuti kao strune, osjetljivi kao biljke"
Danas će Osim reći da ih je odveo - samo do četvrtfinala. Ne može prežaliti što s takvom ekipom nije otišao korak dalje...
"Po talentu igrača, bila je to generacija za povijest. Tko se ne sjeća Piksija, Sušića, Vujovića, Pančeva, Prosinečkog, Savićevića... Kasnije su mnogi od njih napravili uspjehe s reprezentacijama nastalim iz bivše države i u klubovima Italije, Nizozemske i Španjolske", vraća se u Italiju '90.
"Bilo je bitno tko je odakle, a ne kako igra"
Na početku, poraz od Nijemaca koji će kasnije uzeti titulu, nije nokautirao Osimove momke. Uzeli su dvije pobjede; u osmini finala u produžetku je Piksi eliminirao Španjolce (2:1)...
"Nije blistao samo Piksi, bilo je tu igrača koliko hoćeš. Bili su jači od svega, nismo se svađali ni dijelili oko bilo čega, a znamo kako smo ranije prolazili na prvenstvima... 'Pucali' smo zbog Pume i Adidasa, zbog premija i koječega. Nisu ih posvađali ni mediji, ponašali su se korektno bez obzira na 'bočne udare'. Nekima je smetalo što brani Ivković, drugi su govorili da je previše Bosanaca, treći zašto Savićević ne igra više. Bilo je bitno tko je odakle, a ne kako igra!", tvrdi Osim.
Firenza i utakmica četvrtfinala protiv Argentine označili su kraj jedne čitave ere. 0:0 nakon regularnog dijela pa lutrija jedanaesteraca. Dejo Stojković je pogodio stativu, da bi Ivković "za sto dolara" skinuo penal Maradoni. Koštali su nas, ipak, promašaji Brnovića i Hadžibegića. Argentinci su u Italiji branili naslov svjetskih prvaka.
"Nije važno tko je promašio: Brnović, Hadžibegić... Kad se dođe do tu, neko mora pogriješiti. Najtužnije je što Jugoslavija nije postigla onoliko koliko je vrijedila."
Nakon moždanog udara koji je doživio u Japanu, Osim se vratio u rodno Sarajevo. Povremeno je i u Grazu, gdje je nekad sa Sturmom nizao naslove prvaka.
"Volio bih se čuti s prijateljima širom bivše Juge, ali smo pogubili telefone i slabo kontaktiramo. Ranije sam bio na vezi s Bjekovićem, a sada redovito s Piksijem", kaže Osim.