Ova rečenica je najveća pogreška u mandatu Lukše Jakobušića

KADA je u listopadu prošle godine smijenjen Ivan Leko i imenovan Mislav Karoglan kao novi trener Hajduka, predsjednik Lukša Jakobušić je izjavio: "Mandat će mi isteći na kraju godine, ako ne osvojimo naslov, jasno je da je to neuspješna sezona i da me ne morate smjenjivati, sam ću otići."

Ova izjava je najveća pogreška Jakobušićevog mandata u Hajduku. On je njome htio naglasiti važnost sezone i isturiti sebe kao glavnog krivca ako se ne prekine skoro 20 godina čekanja titule prvaka. Istovremeno je htio probuditi učmalu atmosferu na Poljudu nakon nekoliko loših vezanih rezultata i prebaciti sav pritisak na sebe. Vjerojatno je računao da će izjava biti mobilizirajuća i da mora napraviti nešto što je izvan njegove uobičajene komunikacije prema medijima i javnosti.

Izjava je pogreška zbog Hajduka, a ne zbog Jakobušića. I to ne u kontekstu ove sezone nego u kontekstu cijelog napretka i stabilnosti kluba. Predsjednik kluba nije taj koji zabija golove te selektira ili trenira ekipu nego onaj koji stvara uvjete da ostali sektori u klubu mogu pružiti svoj maksimum, a samo netko tko je zloban ili bezobrazan, može reći da Jakobušić u tome nije uspio.

Izjavom je stavio odgovornost na sebe za stvari za koje ne odgovara. Time je možda mislio maknuti pritisak s drugih, možda se zaista i osjeća odgovornim ako Hajduk na kraju ne uspije, ali to za Hajduk dugoročno nije dobro.

Hajduk je bio mrtav klub prije dolaska Jakobušića

"Hajduk živi vječno" je popularna krilatica među navijačima Bijelih, ali u razdoblju Lige 10 prije dolaska Jakobušića bio je klub koji umire vječno. Ljudi imaju pamćenje zlatne ribice pa se lako zaboravlja u kakvom je stanju bio Hajduk u listopadu 2020. godine. Bio je to klub koji sedam sezona nije osvojio niti jedan trofej i klub koji osam sezona nije bio plasiran bolje od trećeg mjesta u SuperSport HNL-u, a u zadnje dvije je bio četvrti i peti. Jakobušić je u dvije pune sezone u klubu osvojio dva Kupa i dva puta bio drugi.

Hajduk se sada diči s preko 105 tisuća članova i to se čini već skroz normalnim. U godini Jakobušićevog dolaska na čelo kluba Hajduk je imao manje od 40 tisuća članova. Dakle, čak i na ovom polju je klub ostvario streloviti uzlet unatoč tome što je članarina poskupjela. U zadnjoj godini prije korone, Hajduk je imao 8 tisuća pretplatnika, a danas ih ima 20 tisuća te je klub doslovno morao stopirati daljnju prodaju pretplata. U godini prije korone, Hajduk je prosječno na Poljudu gledalo 12 tisuća ljudi, a danas su to 22 tisuće, poskupljenju unatoč.

U godini prije dolaska Jakobušića, Hajduk je imao poslovne prihode bez transfera na razini oko 6.6 milijuna eura. To je iznos koji je Hajduk u 2023. godini zaradio samo od marketinga, a prije četiri godine on je iznosio jedva 800 tisuća eura. Ukupni prihod kluba u 2023. godini bez transfera igrača se još ne zna precizno, ali se očekuje da će biti debelo preko 20 milijuna eura. Vrijednost momčadi je u istom razdoblju narasla s 32 na 57 milijuna eura i nedavno je srušen klupski rekord kod prodaje Luke Vuškovića u Tottenham.

Kad maknemo i sve brojke sa strane, najveći uspjeh koji je Jakobušić napravio je formiranje višečlane uprave i jasne strukture "zapovijedanja" u klubu. Kada su s pozicije predsjednika odlazili ljudi prije Jakobušića, klub je svaki put morao kretati od nule u ovom smislu. Svaki put se strategija kluba morala formirati ispočetka jer predsjednici nisu imali viziju izvan svog mandata. To sada nije slučaj. Hajduk je danas klub s jasnim planovima i vizijom koja ne ovisi o jednom čovjeku.

Nitko nije bezgrešan

Sve gore navedeno nije namijenjeno idoliziranju lika i djela jednog čovjeka već nužno nabrajanje činjenica kako bi se razumio kontekst cijelog mandata. I te brojke su samo mali dio svega, a s njima i potpuno zanemarujemo da je Jakobušić na čelo kluba sjeo u trenutku kada svijetom hara pandemija korone, kada su prihodi iznimno nesigurni i kada mora isplaćivati zaostale plaće igračima iz godina prije njegovog mandata. Da, igrači se u koroni kod Marina Brbića nisu ničeg odrekli nego su svoja potraživanja odgodili prema budućoj upravi, onoj koja je i danas aktualna.

Nije sve bilo divno i krasno, griješio je i Jakobušić. Najveći objektivni krimen mu je što uz sve što je stabilizirao nije stabilizirao mjesto trenera. Netko bi tu odgovornost prebacio na sportskog direktora, ali jasno je da se tako važne promjene ne događaju bez odluke i blagoslova predsjednika.

Jakobušić je potrošio previše trenera, od Paola Tramezzanija do Ivana Leke, a nekako posebno i dalje boli odlazak Valdasa Dambrauskasa. Njega je klub lošim prijelaznim rokom iznevjerio, a u Europi je imao nepremostivu prepreku u obliku Villarreala. Zato što je toliko trošio trenere, Jakobušić se sada zavezao za Mislava Karoglana s kojim će dijeliti sudbinu, kako god se do kraja prvenstva odigralo.

Članovi ne žele borbe s vjetrenjačama nego nogometni uspjeh

To je do izjave s početka bila do sada najveća pogreška u Jakobušićevom mandatu. Posebna je priča odnos Našeg Hajduka prema njemu jer mu se zamjera da nije trošio resurse i energiju na borbu s HNS-om nego je od toga odustao nakon što drugi klubovi nisu podržali ideju osnivanja udruge prvoligaša. To zamjeranje pokazuje dubok problem u razumijevanju onoga što se može objektivno postići i opravdanosti trošenja energije i resursa kluba na stvari koje su većini navijača koji troše svoj novac na klub potpuno nebitne.

Ljudi koji na skupštini prozivaju čelnike kluba zbog ovoga su izgubljeni u vremenu i prostoru te ne razumiju da 105 tisuća članova nemaju zbog revolucija i borbe sa "zlim silama iz HNS-a" nego zbog nogometa. Imaju ih zbog toga što je Hajduk narastao nogometno, a bonus je da na tom putu nije izgubio svoj identitet nego je ostao dio svog podneblja i klub svojih članova. Članova koji žele čist nogometni uspjeh, a ne vječne borbe s vjetrenjačama. Žele da klub ima obraz i integritet, ali ne i status imaginarnog mučenika.

Koliko god je rezultat puštanja VAR snimki u javnost i svega što uslijedilo pozitivan za hrvatski nogomet, Hajduk je tu izgubio energiju, a Jakobušić pogriješio što je rekao da je bio u krivu što je mislio da može na svoj način doći do uspjeha i promjena pa se sada bavio stvarima kojima se inače ne bavi. Nije pogriješio. Njegov način je doveo do toga da se navijači s razlogom mogu nadati osvajanju prvenstva i njegov način je doveo do ipak bitno manjih tenzija unutar našeg nogometa. Posljednji potezi su opet probudili "kmečanje" kad treba i kad ne treba te se od toga treba odmaknuti i vratiti kompletan fokus na teren.

Hajduk će živjeti i bez Jakobušića, ali bilo bi sramotno da ode bez duboke zahvalnosti

Hajduk čekaju sada ogromni izazovi. Momčad i trener su se doveli u situaciju da jednostavno moraju slaviti protiv Dinama i Rijeke da bi imali realne izglede za naslov prvaka, a ni uz to ne bi ovisili potpuno o sebi. Po poljudskim hodnicima se mogu čuti razgovori o tome hoće li Jakobušić zaista otići na kraju sezone, a odgovor igračima je vrlo jednostavan: to ovisi samo o vama.

Navijačke nade su jedno, a realnost je drugo. Nije realno očekivati da će Hajduk na kraju zaista biti prvak jer za to u ovom trenutku ima najmanje argumenata i snaga od tri pretendenta, ali nada umire posljednja. Ovo je zadnji trenutak za mobilizaciju i pokazivanje kvalitete za koju navijači misle da je momčad ima.

I na kraju balade, cijenu svega bi prvenstveno mogao platiti Jakobušić jer ako Hajduk ne bude prvak, on neće pogaziti svoju riječ i otići će. A trebao bi ju pogaziti i shvatiti da je izjava bila pogrešna i nepotrebna. Predsjednik kluba ne može utjecati na to da će momčad poharati ozljede, da će Dino Mikanović zaraditi crveni u 24. minuti važne utakmice, niti može zabiti penal umjesto Marka Livaje niti može složiti taktiku da momčad igra u punom kapacitetu.

Iako je jasno zašto, previše se važnosti i fokusa stavilo na to da se naslov mora osvojiti ove sezone. Nogomet će se igrati i nakon ljeta, Hajduk će i dalje imati ogroman broj članova i budžet koji mu omogućuje da dogodine pokuša ponovno napasti naslov prvaka. Nestrpljivi su svi, pa i sam sam kriv za takvo razmišljanje, ali svi skupa bi trebali malo stati na loptu.

Ako Hajduk ne uspije i Jakobušić zaista ode, Hajduk će nastaviti živjeti i vjerojatno nastaviti rasti. No bilo bi sramotno za sve oko kluba da Jakobušić ode sa stigmom čovjeka koji nije uspio jer je to jednostavno neistina. Itekako je uspio i probudio klub koji je godinama spavao.

 

Pročitajte više