Pokopao sam kćer i igrao finale za Hajduk. Tuđman me za dva dana potjerao iz Splita

U SRIJEDU, 8. svibnja, navršila se 33. obljetnica čuvenog zadnjeg finala Kupa maršala Tita. Tog dana su na sablasno pustom stadionu JNA u mučnoj predratnoj atmosferi Crvena zvezda i Hajduk posljednji put igrali za trofej države koja će se samo nekoliko mjeseci kasnije okupati u moru krvi i raspasti se kao da je nikad nije ni bilo. 

Hajduk je pogotkom Alena Bokšića slavio 1:0, a Zvezda je mjesec dana poslije u Bariju postala prvak Europe. Kako je finale bilo na rasporedu upravo u vrijeme početka srpske agresije na Hrvatsku, šest dana nakon što je u Borovu Selu brutalno ubijeno 12 hrvatskih redarstvenika, utakmica je odigrana pred manje od sedam tisuća gledatelja, a do posljednjeg trenutka Uprava Hajduka je vagala ići u Beograd ili ne.

Tek na intervenciju tadašnjeg predsjednika Predsjedništva SFRJ Stipe Mesića, koji ih je zamolio da ipak odu i odigraju taj meč te im za tu prigodu osigurao vojni avion koji će ih sigurno odvesti u Beograd, Splićani su pristali otputovati. 

O toj se utakmici više-manje zna sve. Pamti se jeziva atmosfera koja je nagovještavala užas koji se sprema, još uvijek se priča o golčini Alena Bokšića, a u povijest su ušli i divljanje Siniše Mihajlovića i Igora Štimca koji su tu večer na stadionu JNA igrali i neku svoju, privatnu utakmicu.

Ono što je manje poznato vezano za to finale tužna je priča vjerojatno najtragičnijeg junaka u povijesti nogometa bivše države - Milija Hadžiabdića. Hadžiabdić, ikona Veleža i tadašnji desni bek Hajduka, samo par dana prije finala je pokopao desetomjesečnu kćerkicu Romanu koja je stradala u prometnoj nesreći. Nitko normalan ne bi pristao u takvim okolnostima igrati, no Mili je odlučio kako je odlučio. Odigrao je utakmicu karijere.

I sad dolazimo do najmučnijeg dijela. Samo dva dana nakon utakmice Hajduk mu je poručio da se može skupiti i otići. Tada navijači Hajduka nisu davali Hajdučko srce. Da jesu, ta bi nagrada bez sumnje pripala Hadžiabdiću. Umjesto nje, umjesto zahvale, prema njegovim riječima, predsjednik Hrvatske Franjo Tuđman je naredio da ga se potjera iz Hajduka. Zašto? Zato što je tijekom intoniranja Hej, Slaveni držao ruku na srcu i pjevao himnu zemlje koju je volio. 

U velikom intervjuu Mili Hadžiabdić nam je u detalje pričao što se događalo tih dana, kako je došlo do njegovog tjeranja iz Splita, tko je to naredio, a tko izvršio. Saznali smo da je upravo on nagovorio suca tog finala Adema Fazlagića da isključi Igora Štimca i Sinišu Mihajlovića.

Hadžiabdić nam je pričao kako je doživio skidanje petokrake s grba Hajduka na turneji u Australiji, u svibnju 1990., a kako invaziju navijača protiv Partizana i spaljivanje jugoslavenske zastave četiri mjeseca kasnije. Naravno, nismo mogli ne dotaknuti se i slavnih dana Veleža i Semira Tucea.

Kao klinac počeli ste u Veležu. Brat Džemal je bio reprezentativac Jugoslavije te kasnije legenda Swanseaja, a bratić Enver je za reprezentaciju nastupio na SP-u u Njemačkoj 1974. S obzirom na obiteljsko stablo, pretpostavljam da vam je nogomet bio suđen? 

Počeo sam igrati, kao i svako dijete u Mostaru, na mahalama, ulicama. Živio sam blizu stadiona i u osmoj, devetoj godini znao sam da će mi nogomet biti život. Na tim mahalama je Velež tražio talente, a svake godine smo imali 60, 70 ekipa klinaca od devet godina do 13 godina.

Treneri mlađih selekcija Veleža su doslovce iz prašine i s ceste birali najbolje, pa su tako izabrali i mene. Kako sam ja došao u Velež, tako su gotovo svi igrači Veleža rođeni u Mostaru došli u klub. Neki su uspjeli, puno više njih nije, ali svatko od nas je na isti način došao u Velež.

Kad ste već spomenuli moju obitelj, amidžić Enver je igrao na SP-u u Njemačkoj, a brat Džemal je za reprezentaciju počeo igrati kao jako mlad igrač, baš nakon tog Mundijala. Izbornik je bio Biće Mladinić i sjećam se kao danas da je za Tempo izjavio kako mu je jedini siguran igrač Džemal Hadžiabdić, a da se svi ostali igrači moraju dobro pomučiti za dres. Džemal je 1976. bio proglašen za najboljeg igrača Jugoslavije, a 1980. je iz Veleža otišao u Swansea, gdje je postao legenda kluba.

Zašto nije nastupio za reprezentaciju na EP-u u Jugoslaviji 1976.?

Neposredno pred početak EP-a Velež je igrao nekakvu prijateljsku utakmicu s Borcem iz Čapljine i Džemal je ozlijedio stopalo, pa nije mogao igrati. Zamislite vi te gluposti, da ne kažem što gore. Najbolji ste igrač u Jugoslaviji, a morate propustiti EP u svojoj zemlji zbog ozljede u bezveznoj utakmici s Borcem iz Čapljine.

Tada je, nisam sto posto siguran, Šurjak morao igrati lijevog beka jer nije imao tko. Šure je bio strogo lijevo krilo, a tada je igrao beka jer Džemal nije mogao.

U bivšoj Jugoslaviji svatko je navijao za svoj klub, a dojma sam da je Velež bio većini izbor broj dva. U čemu je tajna šarma i simpatičnosti Rođenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća?

Najprije, hvala vam na tome. Da, slažem se da je Velež bio jako omiljen u cijeloj bivšoj Jugoslaviji. U to, ajmo reći, moje ili naše vrijeme, uz veliku četvorku imali ste Rijeku, Želju, Sarajevo, Vojvodinu i Velež. Redom jake klubove koji su po snazi bili odmah do ova četiri najbolja kluba. Ni jedan klub velike četvorke nije mogao lagano dobiti jedan od ovih pet klubova koje sam nabrojao.

Mogli su Zvezda ili Hajduk biti najjači, ali nikad ne bi opušteno odlazili u Rijeku ili Novi Sad. Koplja bi se tu lomila za dva boda. Ti su klubovi imali najbolje igrače, ali morate znati da su u to doba Hajduk, Zvezda, Dinamo i Partizan, za razliku od nas "malih", dovodili puno igrača sa strane. Kupovali su ih i plaćali jako dobro.

Tu je bila velika razlika. Za Bayern navijam preko 50 godina, živim u Njemačkoj, ali Bayern danas ima možda samo jednog igrača iz svog omladinskog pogona. Tako i Manchester City, Real Madrid, Chelsea, PSG... Barcelona možda, ali ni ona kao prije jer uglavnom dovodi mlade igrače iz cijelog svijeta.

Ono što je Hajduk bio sedamdesetih i osamdesetih, e to je bio Hajduk. To je bio splitski, dalmatinski i hrvatski klub, klub za koji su uglavnom igrala njegova djeca i klub koji je tada volio svatko u Jugoslaviji. Velež je tada bio jako sličan Hajduku i zato je bio omiljen u cijeloj bivšoj državi.

Velež je imao svoju djecu i Velež je sad izgubio isto ono što je i Hajduk izgubio. Prošle godine sam bio u Dortmundu na utakmici Lige prvaka za mlade kad je Hajduk izbacio Borussiju. Došao sam s Borom Primorcem jer smo odlični prijatelji. Ti su me momci oduševili.

Suze su mi od ponosa išle. Više od 20 godina sam proveo u Veležu, a jednu godinu u Hajduku, ali sam svejedno bio jako sretan zbog tih klinaca. Živim u gradu Hildenu, 60 kilometara od Dortmunda, i do stadiona mi je pola sata vožnje. Blizu mi je pa često dođem na utakmice u Dortmund, ali sam bio sretan i ponosan kad sam vidio mase navijača Hajduka na stadionu.

Nema odakle ih nije bilo - iz Splita, Njemačke, Belgije, Nizozemske... Nisam mogao vjerovati. Bio sam presretan kad su prošli, a najviše zato što je u toj ekipi bilo 80, 90 posto momaka koji su rođeni u Splitu i okolici. E, to je Hajduk i to danas fali. Dinamo u Hrvatskoj godinama dominira, na ovaj ili onaj način, ne bih ulazio u detalje, ali imali su odličnu politiku dovođenja, pogotovo mladih igrača.

Hajduk danas, barem po onome što čujem, ima neke šolde. Lukša Jakobušić je po meni radio dobar posao, ali je kupio nekoliko pogrešnih igrača. Kad napravite takvu grešku, kad kupite četiri ili pet pogrešnih igrača, onda će to kad-tad zazvoniti. Nažalost, Hajduku je to zazvonilo u najgorem trenutku i sve odlučujuće utakmice je izgubio. To baš boli. Stvarno mi je žao jer sam bio uvjeren da će Hajduk ove godine uzeti titulu. 

Velež je i u sedamdesetima i osamdesetima imao fantastične generacije. Najprije čuvena BMV (Bajević, Marić, Vladić) generacija u kojoj je bio vaš brat Džemal, pa Vaha Halilhodžić... Kasnije došli Baka Slišković, Semir Tuce, Sead Kajtaz, Anel Karabeg, Goran i Predrag Jurić... No, osim dva Kupa 1981. i 1986., Velež nije ništa osvojio, a često je bio jako blizu naslova prvaka. Što je nedostajalo da u Mostar stigne titula?

Postoji puno okolnosti zašto nismo mogli biti prvaci. Svaki igrač, kad bi došao u Velež, kad bi potpisao ugovor, vidio bi klupski pravilnik u kojem je stajalo koliko iznosi premija za prvo mjesto, drugo mjesto, za Kup, za pobjedu... Veliki klubovi su to mogli podnijeti, manji nikako.

U to vrijeme Velež nije imao neki novac i problem bi bio da je osvojio titulu. Znam da će to navijačima zvučati čudno, ali Velež bi svakom od 25 igrača koji je pod ugovorom morao isplatiti premije, a ukupan iznos je bio, sad ću lupiti, recimo 400, 500 tisuća maraka.

Da bi bio prvak, ti moraš puno bodova osvojiti, a ti bodovi koštaju klub. Ulaznice tada nisu bile toliko skupe da bi se tu mogao zaraditi neki novac. Zatim, Europa. Igrao je Velež i u Europi, a sve to košta. Kad dođe do osvajanja, onda dolazi i do isplate, a odakle klubu novac? Sve je to bilo povezano. 

Mili Hadžiabdić u sredini s Kupom maršala Tita u dresu Veleža

Hoćete reći da je Uprava Veleža na neki način sabotirala vlastitu momčad?

Pazite što ću vam sad reći. Vi ste postavili iskreno i pošteno pitanje, a ja ću vam dati iskren odgovor. Samo, koji će to čovjek, koji je tada bio član Uprave, danas reći "da, Mili je u pravu"? Navedite mi barem jednog čovjeka, iz Veleža, Hajduka, Dinama ili Zvezde, sasvim nebitno, da će priznati da je neka utakmica bila namještena.

Evo vam slučaj iz sezone 1986./87. Sedam dana prije kraja prvenstva Hajduk, kojem ništa nije trebalo, kod kuće pusti Slobodi bodove. Sloboda se tada borila za ostanak, a zadnje je kolo igrala protiv Veleža. Nama je trebala pobjeda za naslov prvaka. Samo to nam je igralo. Njima samo pobjeda za ostanak. Možete zamisliti kako je izgledala ta utakmica. 

U posljednjih 15, 20 godina dao sam više od 20 intervjua u kojima sam pričao o događanjima u tih desetak dana. Nikad nitko nije negirao moje riječi, a svašta se tu događalo. I ne samo tada. Godinama se namještalo. Utakmica između Hajduka i Dinama u ožujku 1990. je također bila namještena.

Pred više od 50 tisuća gledatelja na Poljudu Dinamo je pobijedio 3:2, a ja znam da je sve bilo dogovoreno. Ne tvrdim da je svaki  igrač sudjelovao u tome, naravno da nije, ali klubovi su se sto posto dogovorili. Uostalom, da bi namjestio utakmicu, ne treba ti cijela momčad. 

Dat ću vam još jedan primjer što su klubovi tada radili. Dok sam bio u Hajduku, Swansea je bio zainteresiran i s Dragim Setinovom sam otišao na probu. U ugovoru koji sam imao s Hajdukom jasno je stajalo da je odšteta 65 tisuća maraka. Ta je cifra stajala u klauzuli mog ugovora jer je Hajduk toliko isplatio Veležu kad sam došao u Split.

Rekao sam: "OK, prodam li se negdje iz Hajduka, taj se novac vraća vama." Tada su u Hajduku bili moj veliki prijatelj, pokoj mu duši, Jurica Jerković, pa Frfa Mužinić, gospodin Košta... Krasni i pošteni ljudi. Rekli su mi da nema problema i da će tako biti. Međutim, pola godine kasnije u Hajduk dolazi nova garnitura. Došli su Vedran Rožić i Ivan Buljan. Promijenio se sistem i došla je demokracija. A s njom i novi ljudi. 

U Swanseaju sam odigrao odličnu utakmicu protiv Bristol Roversa i trebao sam potpisati ugovor za 500 tisuća maraka na tri godine. Buljan mi je tada rekao, ovim riječima: "Gospodine Mili, 250 tisuća ostavite u Hajduku i možete ostati u Walesu." Bio sam zbunjen i pitao sam ga otkud mu ta cifra. Rekao sam da imam klauzulu u kojoj lijepo piše da, ako Hajduku isplatim 65 tisuća maraka, mogu otići.

Na to je samo rekao: "Pristaješ li ili ne?" Nisam pristao, a on mi je spustio slušalicu. Propao je i moj transfer i transfer Dragija Setinova. Ovo Mili Hadžiabdić ne može izmisliti. Imam i svjedoke. Dragi Setinov, pa Borko Krunić, menadžer koji danas živi u Londonu. Imam svjedoke koji mogu potvrditi što se tada radilo. Sad ja vama mogu postaviti pitanje.

Da sam Buljanu dao tih 250 tisuća maraka, pitam vas, kome bi taj novac otišao? A gdje je tu Jarni, koji je morao ići na Brijune moliti Tuđmana za svoj novac od transfera? U pitanju je bilo nekoliko milijuna dolara. Znam da je Tuđman sredio da se taj novac pomalo vraća. Vjerujte mi, Hajduk volim kao Velež, ali ove stvari se moraju reći. 

Spomenuli ste da je Hajduk pustio Slobodi utakmicu u predzadnjem kolu prvenstva 1986./87. Možete li objasniti što se točno dogodilo? 

Sloboda je morala pobijediti Hajduk, kojem ništa nije trebalo, a onda u zadnjoj utakmici i nas. U normalnim okolnostima Hajduk bi na Poljudu Slobodu dobio 4, 5 razlike. Međutim, to nisu bile normalne okolnosti. Hajduk je na kraju njima dao dva boda, a za sedam dana Sloboda je u Tuzli zadnje kolo igrala protiv Veleža. Bilo je biti ili ne biti i njima i nama. Njima za spasiti glavu, nama za titulu.

Da stvar bude još luđa, tu je utakmicu sudio sudac Glavina iz Klisa. Taj isti sudac, Glavina, godinu dana ranije, pred finale Kupa protiv Dinama, kad smo igrali protiv Čelika, dao mi je bizaran crveni karton. U duelu smo bili Ratković i ja. Ratković je bio veći od mene i obojica smo se odgurivali rukama.

Ratković je pao, a Glavina je meni dao crveni karton. To je bila duel igra i nikakav karton nije dolazio u obzir. Glavina je znao da za tri dana igram finale Kupa. Mogao mi je, ako je baš htio, pokazati žuti karton. Ma kakvi, on odmah za džep i crveni. Prije te utakmice trener Bajević nas je danima upozoravao da se čuvamo jer je imao informacije da bi se pred finale Kupa i Dinamo svašta moglo dogoditi.

Posebno je upozorio mene i Gocu Jurića, koji smo igrali u životnoj formi, da se čuvamo provokacija jer će sudac jedva čekati razlog da nekoga isključi. Trener me opomenuo, a ja dobijem crveni karton. Dobro da me Bajević nije ubio u svlačionici. Ne samo on nego pola ekipe.

Baš su bili ljuti. "Što ga nisi pustio, 2:0 vodimo?" Ma kako ću ga pustiti? E sad, da se vratimo na tu utakmicu Hajduka i Slobode. Hajduk je njima dao dva boda, a za sedam dana nama treba pobjeda, Slobodi treba pobjeda, a sudi nam Glavina. Pa to ne može režirati ni Hitchcock i to nije moglo biti slučajno.

A kako znam Glavinu i kako znam što je radio i što je uzimao, bolje da šutim. Tada je puno njih uzimalo lopatom. Kad smo došli u Tuzlu, bila su 42 stupnja. Pola travnjaka ima travu, pola nema. Teren tvrd kao kamen. Na stadionu je bilo sedam tisuća naših navijača koji su došli iz Mostara.

Tuzla je bila okrenuta naopačke, kako se kaže. Na taj stadion nije moglo stati puno ljudi, možda 12, 13 tisuća, pa je jasno bilo da su tribine bile pune kao šipak. Poveli smo odmah na početku golom Tucea.

Negdje u 25. minuti izbacio sam cijelu njihovu obranu dugom loptom i Predrag Jurić je s 45 metara sam krenuo prema golmanu Slobode. Jurić je istrčao 20 metara, došao je već do golmana koji je izašao i mogao je što je htio. Lobati vratara, driblati ga, šutirati. Pomoćni sudac najprije nije ništa pokazao, a prije nego li će Jurić zabiti gol, eto ga, maše.

Jurić je iz revolta napucao loptu, a kako je taj pomoćni sudac bio odmah do naših navijača, netko s tribine je bacio kamen i pogodio ga u glavu. Prekid je trajao 15, 20 minuta. Mislio sam čak da se utakmica neće ni nastaviti. Drama je bila. Policija je upala sa psima, njih više od stotinu među naše navijače.

Bio je to pravi rat. Ljudi su skakali preko ograde i padali s tri metra na cestu. Tako revoltirani, demolirali su pola Tuzle. Svašta su radili. Nemojte misliti da to opravdavam, nisam ni tada, neću ni danas, ali to je sve bilo tako odvratno namješteno. Bilo nam je zabranjeno pobijediti. A onda je Glavina dosudio dva penala za Slobodu i mi smo izgubili naslov. Bio je to pravi masakr što su nam napravili. 

Izvještaj Tempa nakon nereda u Tuzli

Meni, a vjerujem i većini fanova koji su tada pratili YU nogomet, prva asocijacija na Velež kasnih osamdesetih je Semir Tuce. Kakav je bio Tuce?

Strašan. Kao igrač sjajan, a kao čovjek još bolji. Divno stvorenje. Bez pretjerivanja, Semir je tada mogao igrati u svakom klubu u Europi. Igrački, imao je samo jednu manu. Nije imao naviku defenzivnog igranja. Po meni to nije trebao biti neki veliki problem.

Dragan Džajić je bio svjetsko ime, ali stvarno ne znam je li se ikad vratio preko centra na svoju polovicu. Semir je mogao na maramici predriblati svakog igrača. Imao je top lažnjak, odličan udarac, vanjsku, centaršut, bio je visok 190 centimetara i krasio ga je dobar šut glavom. Krivo mi je jedino što je odigrao svega pet ili šest utakmica za reprezentaciju, a mogao je napraviti čuda.

Je li postojao neki sukob između njega i Osima?

O Osimu, legendi, što mogu drugo reći nego sve pozitivno? Reći ću vam sad na mom primjeru gdje je bio problem s Tuceom. I ja sam u jednom trenutku bio kandidat za reprezentaciju. Jednom prilikom, tu u Njemačkoj, sjedio sam u društvu u kojem su bili Osim, Zdravko Mamić, Vatroslav Petrinović, Franjo Zelić, da dalje ne nabrajam tko je sve tu bio.

Kažem ja tada Švabi: "Šefe, mogu li vas nešto pitati?" Osim mene pogleda i u šali reče: "Pitaj, Mili, samo nemoj dugo." Na to ja njemu: "Šefe, desnog beka vam je igrao Spasić, igrao ga je Stanojković, a ja sam u Veležu dvije godine bio najbolje ocijenjeni bek u državi. Zašto mene niste zvali?"

Na to će meni Švabo: "Iskren si, ja jako cijenim vas Hadžiabdiće. Svi ste iskreni i korektni. S Enverom sam i igrao i odlični smo prijatelji. Reći ću ti sve otvoreno sad ovdje pred svim ovim ljudima. Svi ste mi bili tu negdje, slični, a kako sam već imao šest igrača iz BiH, morao sam malo karte promiješati." Zato je uzeo Stanojkovića. Osim mi je to rekao iskreno i ja mu vjerujem. Vjerojatno je to bio jedan od razloga zašto je Tuce odigrao jako malo utakmica za Jugoslaviju.

Znači, Osim je birao po republičkom ključu?

Ne bih rekao da je to bio republički ključ. Osim je razbio republički ključ. Bio je jedini izbornik koji je u jednom trenutku imao u sastavu šest igrača iz BiH i svi oni su zaslužili taj poziv. To nitko prije njega nije smio napraviti. Da u prvom sastavu bude šest igrača iz BiH? Bože sačuvaj. Da se vratim na Tucea. Semir je imao tu manu što se nije vraćao u obranu, a Osim je to tražio.

Tu je bio problem. Po meni je to bio jedini razlog zašto Tuce nije igrao za reprezentaciju. Osim ga je volio jer je volio znalce i prave igrače. Švabo nije volio siledžije, one što samo nabijaju. Ovo kako danas igraju Guardiola ili Xabi Alonso, to je bio stil igre koji je Osim pokušavao igrati. I sad kad gledam, mislim da mu je jako dobro išlo. Neposredno prije raspada Jugoslavija je igrala odličan nogomet i, da je bilo malo sreće, možda smo mogli doći i do finala na SP-u 1990. u Italiji.

Tuce je bio fin momak, previše ljubazan. Možda je to baš bila greška. Možda je trebao pokazati neku reakciju, posvađati se s Osimom ako treba. Možda bi sve bilo drugačije. Ovako, tragedija je da nije napravio puno veću karijeru.

Ostao je u Veležu do 1989. i otišao je onda u Švicarsku. Morao je otići iz Mostara puno ranije. Hajduk ga je tražio više puta, Zvezda... Da je Velež tražio za njega tri milijuna maraka, Zvezda bi to bez problema dala. Džajić ga je strašno volio. Umjesto toga, otišao je u anonimni Luzern. Kao sportašu, krivo mi je da nije otišao u veći klub i što nije napravio jaču karijeru. Jer je po talentu to morao. 

Mili Hadžiabdić i Semir Tuce u dresu Veleža

U siječnju 1990. dolazite u Hajduk. Kako je došlo do tog transfera?

Bio sam kapetan Veleža, a tad su počela previranja u državi. Rade Tošić je iznenada, iz ne znam kojih razloga, napustio Hajduk i otišao je u Crvenu zvezdu. Hajduk je tada ostao na dva mlada beka, na Jurkoviću i Vladislaviću, i morao je pod hitno pronaći neko rješenje.

Da ne biste mislili da ja njih dvojicu podcjenjujem, bože sačuvaj, ali uprava nije željela riskirati s tako mladim igračima i tražili su nekog iskusnijeg. E sad, kako sam ja upao u tu priču? Velež je bio u financijskim problemima, nekoliko mjeseci nije isplatio igrače i Uprava je zaključila kako pod hitno mora prodati nekog da bi klub opstao.

Veliku ulogu u tom poslu je odigrao Vlado Slišković, otac Blaža Sliškovića, koji je tada bio član Uprave Veleža. Kako je Vlado imao dobre veze u Splitu, a ja sam bio jako vezan za obitelj Slišković, on je malo pogurao stvari i Jurica Jerković je stigao u Mostar i odradili smo dug i iskren razgovor.

Rekao sam mu da bi mi čast bila igrati za Hajduk, ali da Uprava mora donijeti konačnu odluku. Dogovorili su izvanredni sastanak na kojem je svaki član glasao tko je za to da odem u Split, a tko je protiv. Mislim da je njih 10 bilo da idem, a pet protiv. Enver Marić je bio ključni faktor u odluci da se ipak preselim u Split.

Enver je bio sportski direktor Veleža i rekao je da ne bi bilo fer da mene zadrže, a pustili su pola ekipe da ode. Tada su otišli Barbarić, Karabeg i Predrag Jurić u Španjolsku. Tuce je otišao u Luzern, Skočajić u Grčku, Kalajdžić, Međedović i Nenad Bijedić u Tursku. Otišla je čitava generacija, a dolazili su klinci.

Pristao sam, potpisao sam za Hajduk na četiri godine s klauzulom da nakon šest mjeseci mogu otići uz odštetu Hajduku od 65 tisuća maraka. Bio sam zaista oduševljen. Ostao sam godinu i pol dana i bio standardan igrač. Suigrači, navijači, cijeli grad, svi su me prelijepo primili. Grad me oduševio, namjeravao sam kupiti stan u Splitu i živjeti na relaciji Split - Mostar.

I onda se dogodilo to što se dogodilo. To finale Kupa protiv Zvezde 1991. To što sam napravio nema nikakve veze ni s Hrvatima ni sa Srbima. Bio sam jugoslavenski opredijeljen. Nikakvi Muslimani, nikakvi Bošnjaci. Kad je jugoslavenska himna zasvirala, osjetio sam potrebu staviti ruku na srce i zapjevati.

Slaven Bilić i Mili Hadžiabdić tijekom intoniranja himne pred početak finala Kupa 1991. 

Ni na kraj pameti mi nije bilo da bi to moglo nekome zasmetati u Hrvatskoj. I dalje mi nije jasno kako je moguće da je najviše zasmetalo čovjeku koji je godinama bio general JNA i koji je živio u Srbiji. Tuđman je preko Antuna Vrdoljaka naredio da me se makne iz Hajduka.

Vjerujte mi u ovo što pričam, jer imam sve informacije kako se to dogodilo i zašto se to dogodilo. Odatle je ta naredba došla. Iz vrha HDZ-a. HDZ je maknuo Jerkovića i staru Upravu i uvalio u Hajduk Buljana i Rožića. Ništa nije bilo slučajno. Zamislite licemjerja. Mene su zbog jugoslavenske himne Rožić i Buljan izbacili iz Hajduka, a obojica su s mojim bratom Džemalom igrali za Jugoslaviju.   

Na događanja pred i nakon finala Kupa 1991. vratit ćemo se kasnije, no najprije moram primijetiti da je tih 18 mjeseci u Hajduku bilo nevjerojatno turbulentno razdoblje i u tom ste periodu prošli puno toga, i lijepog i manje lijepog, ali svakako zanimljivog i povijesnog. U svibnju 1990. Hajduk je otišao na turneju u Australiju, a tamo su igrači s grba skinuli petokraku. Možete li se prisjetiti kako je došlo do toga i kako ste se vi, s obzirom na svoje jugoslavensko političko opredjeljenje, osjećali?

U Sidneyju smo bili smješteni u jednom čudesnom hotelu. Bazeni, golf-tereni, ma čuda. Otac i majka Blaža Sliškovića Vlado i Neda bili su s nama na toj turneji. Svaki dan je u hotel dolazilo stotinjak Hrvata. Prijatelji ovi, prijatelji oni. Nadavao sam se tada autograma za dva života.

Bila je atmosfera za poželjeti. Nitko nije, barem sam ja tako mislio, razmišljao o tome što će se dogoditi. Došla je prva utakmica. Stadion prima 20 tisuća gledatelja, a na tribinama je bilo barem 15 tisuća Hrvata. Zagrijavali smo se i vidim da se njih desetero skupilo u 16 metara.

Vidim da Štimac nešto priča, ali i dalje nisam imao pojma o čemu se radi. Bio sam jedini igrač sa strane, pa čak i druge vjere, ako treba i to dodati. Bio sam im leđima okrenut jer nisam mislio da je bilo što važno, pa se nisam previše ni obazirao. Jer zbog čega bi me inače izbjegavali?

Za čitavo vrijeme mog boravka u Hajduku ni s kim nisam imao neki konflikt ili sukob. Zato mi nije bilo jasno zbog čega su se odmaknuli od mene i nešto se dogovarali. Kad su se okrenuli i počeli se približavati, vidim da svakome od njih na mjestu grba vise konci jer su ih poskidali.

Pitao sam Štimca što se događa, a on meni onako mangupski: "Ma, pusti Mili." I ode. Otišao sam do klupe, do trenera Luke Peruzovića i pitao ga: "Šefe, pa što se ovo događa?'' Nasmijao se i onda me zagrlio i rekao mi je ovo: "Mili, iskreno, pojma nemam što se događa. Želiš li igrati, igraj, ako ne, nema veze, igrat će netko drugi."

Stao sam i shvatio da sam u nebranom grožđu. Ništa, kažem sam sebi "kud svi Turci, tu i mali Mujo" i skinem grb. Odigrali smo utakmicu, završilo je 1:1, a za Hajduk sam ja zabio gol. Poslije utakmice su me navijači grlili i ljubili. Bilo je prekrasno. Nakon par mjeseci bili smo na turnejama u Americi i Kanadi. Zbog čega me tada nitko nije potjerao?

Zašto mi nitko tada nije rekao da se gubim iz Hajduka? Ne znam znate li, ali trebao sam ostati u Sidneyju i igrati tamo. Croatia Sidney mi je odmah davala 150 tisuća dolara za godinu dana. Za tri godine mogao sam zaraditi skoro pola milijuna dolara. Odmah nakon prve utakmice jedan čovjek iz Solina, koji je godinama bio trener u Australiji, došao je do mene s ugovorom i želio je da odmah potpišem.

Hajduk je to odbio. Što se tiče odnosa ljudi u Hajduku prije tog finala Kupa, zaista ne mogu ništa ružno reći. Da me nisu cijenili kao čovjeka i igrača, ne bi mi dali da igram. No, dogodilo se to finale Kupa, sve se prelomilo na meni i što da se kaže više.

Između te turneje i finala Kupa 1991. dogodio se još jedan kontroverzni i povijesni trenutak kojem ste bili svjedok. U rujnu 1990. na Poljudu je gostovao Partizan, a ta je utakmica ostala upamćena po upadu navijača na teren i spaljivanju jugoslavenske zastave. Možete li se prisjetiti nekih detalja?

Tu utakmicu nisam igrao zbog kartona, ali bilo je da te bog sačuva. Užas. Nekoliko tisuća ljudi je upalo u teren. Da igrači Partizana nisu pobjegli u svlačionicu, tko zna što bi bilo. Jarni i ja smo stali na vrata tunela da ne bi netko upao u svlačionice.

Nemaš pojma tko je tu tko, netko će te ubosti nožem, a nemaš pojma što se događa oko tebe. Prekid se dogodio kod 2:0 za Partizan. Ljudi su igrali pošteno, zasluženo su vodili, kakve veze su oni imali bilo s čim?

Samo zato što su igrači Partizana. Jesu li zbog toga trebali glavu izgubiti? Jednostavno, ja to ne mogu shvatiti. I dan danas mi to nije jasno. Jesmo li mi toliko zaostali, jesmo li toliko nacionalno zglajzali? Ne mogu to razumjeti. 

Nekoliko dana prije toliko puta spomenutog finala Kupa 1991. događa vam se nezamisliva tragedija. U prometnoj nesreći supruga vam je bila ozlijeđena, a kćerkica Romana od nepunih godinu dana je poginula. Ipak ste odlučili igrati utakmicu. Zašto?

Zbog toga sam najviše razočaran u Hajduk. Svaka se osoba najprije mora staviti u moj položaj da bi shvatila što sam ja napravio. Svi smo mi ljudi, nismo životinje. Bio je 2. svibnja, bio sam u Splitu, a supruga mi je javila da ide u Čapljinu do obitelji. Ja nisam mogao jer smo imali trening. Pripremali smo se za finale.

Žena je bila u Mostaru s kćerkom, mala je tada imala deset mjeseci. Ona nam je bila prvo dijete. Kasnije smo dobili još dvoje prekrasne djece, sina Romana i kćerku Aminu. Oni su sad već ljudi. Nakon dva dana, po povratku iz Čapljine, oko 11 sati, na jednom opasnom zavoju, dogodila se nesreća.

Da tragedija bude veća, nesreću je izazvao naš susjed, zgrada do zgrade. Vozio je trudnu suprugu i pokušao je prestići autobus na nemogućem mjestu. Vozio je 140 na mjestu gdje je bilo dozvoljeno maksimalno 70. Upao je u škare s mojim šurjakom.

Punica i supruga sjedile su na stražnjem sjedalu, a kćerka između njih. U trenutku udara, mala je udarila u onu šipku od prednjeg sjedala. Punica i žena su bile vezane, zato su i preživjele. Tada nije bilo posebnih sjedala za djecu. Da je bilo, mala bi možda i preživjela. Nakon sudara živjela je još četiri sata.

Moj brat Džemal ju je odveo u Sarajevo, ali u Hadžićima, par kilometara prije Sarajeva, umrla je u autu. Na sahranu u Mostar su došli cijela momčad i Uprava kluba. Trener Skoblar, Bokšić, Štimac, doktor Čukelj... Svaka im čast na tome i to im nikad neću zaboraviti.

Skoblar me nakon sahrane nagovarao da moram igrati protiv Zvezde u finalu jer je to jedini način da ih pobijedimo. Rekao sam mu da ne mogu, da nisam u stanju, no bio je uporan. "Mili, moraš igrati. Ne dođeš li, nemamo šanse."

Bila je subota, a u srijedu se igrala utakmica. Ništa, rekao sam mu da mi da dva dana vremena, da ću mu se javiti u nedjelju navečer i reći što sam odlučio.

Supruga mi je bila tada u bolnici i nije imala pojma da je malena umrla. Morao sam najprije ženi u bolnici reći da je Romana poginula. Nemojte mi zamjeriti na pauzama, teško je ovo pričati. Ne dao bog to nikome. Kad je žena čula da želim igrati, poludjela je, rekla mi je da nisam normalan. Odgovorio sam joj da moram, da je to jače od mene i da protiv sebe ne mogu.

Razmišljao sam, ako ostanem u Mostaru, totalno ću prolupati. Uzimao sam tablete za smirenje nekoliko dana da koliko-toliko ostanem priseban. U nedjelju navečer sam javio Skoblaru da ću doći i za Split sam krenuo ujutro oko 7. Možete misliti kako mi je bilo voziti.

S pola glave sam vozio. Žena je išla sa mnom jer ni ona nije mogla biti sama u Mostaru. Ostavio sam je u stanu i stigao na trening. Došao sam na stadion, a tamo užasna atmosfera. Nema tko mi nije prišao da mi da saučešće. Teško ti je. Skoblar mi je prišao i rekao da ne moram odraditi jutarnji trening, nego da se vratim popodne i istrčim samo 10, 15 krugova.

Stigao je utorak, dan prije utakmice, a mi i dalje nismo znali igramo li ili ne, hoćemo li putovati ili nećemo. Tog dana su se Tuđman i Milošević ipak dogovorili da se utakmica odigra. Željeli smo igrati, ali nije bilo svejedno. Treba otići tamo, odigrati i vratiti se. Izgubit ćemo glave, mislili smo.

Za Beograd smo išli nekim vojnim, padobranskim avionom. Svašta nam je svima prolazilo kroz glave, čak i to da nas netko može oboriti. Nekako smo stigli u Beograd i, moram reći, stvarno su pazili da se ništa ne dogodi. Čuvali su nas kao da smo svi bili Srbi. Možda se to neće nekome svidjeti, ali bože moj. Tako je bilo. 

Tu ste utakmicu čuvali Dejana Savićevića i, kako se kaže nogometnim rječnikom, spremili ste ga u mali džep. 

Dejo je tada bio mlad igrač, ali je bio jedan od najboljih igrača u Europi. Prije utakmice sam razmišljao i zaključio sam da je tih 90 minuta za mene ili-ili. Morao sam odigrati najbolju utakmicu u životu radi publike, radi Splita, radi Mostara i, naravno, radi svoje Romane.

Cijela momčad je dala sve od sebe. Svi smo pucali od ponosa. Istina, kod mene nije bilo nacionalnog naboja. Od toga sam operiran i hvala bogu da je tako i da sam tako odgojen. Ali svatko od nas na terenu je imao neki svoj poseban motiv da odigra najbolje u životu.  

Vladimir Jugović i Robert Prosinečki su mi rekli kako ih tog dana nije pobijedio Hajduk, nego Alen Bokšić.

Je li uopće potrebno o Boki trošiti riječi? Svjetska klasa. A kao čovjek... Ispričat ću vam jedan detalj. Prije nego li ću otići u Njemačku kod Darka Dražića, sa suprugom sam nekoliko mjeseci 1992. živio u Brelima i u Makarskoj mi se 17. lipnja rodio sin. Boka je bio sa mnom kad sam u bolnici prvi put vidio dijete.

Došao je iz Marseillea na odmor i bio mi je podrška. Kao igrač, a što reći? Hajduk, Lazio, Juventus, Marseille, Engleska... Da danas igra, Boka bi bio u Realu. Kad bi krenuo prema golu s 40 metara, mogao si ga samo mitraljezom oborit. Čudo jedno. 

To finale je u dobroj mjeri obilježilo i divljanje Mihajlovića i Štimca.

Takve bljuvotine, takve ogavnosti... Ne znam što reći. Iskreno, sram me bilo što sam morao slušati što su jedan drugome govorili. A tada su bili mladi momci. Kasnije sam čuo da je Mihajlović rekao da nije nikad bio nacionalist, već da se tada želio samo udarati. Možda je to i točno jer je stvarno s tim razlogom došao, ali je imao nesreću da je naletio na većeg mangupa od sebe.

Mlatili su se, vrijeđali, pljuvali. Sa Zvezdom smo u kratkom periodu odigrali nekoliko utakmica, a njih dvojica su bili glavni uzročnici svih problema na terenu. Sjećam se kako je Mihajlović stalno ložio Iliju Najdoskog. Srećom sudac tog finala je bio Adem Fazlagić, zubar iz Čapljine, moj veliki prijatelj i krasan čovjek.

Inače, Adem je rođeni brat Mirsada Fazlagića, bivšeg igrača Sarajeva i kapetana Jugoslavije. Utakmicu je odsudio perfektno. Da je sudio netko drugi, tko zna što bi se dogodilo. A nije mu bilo lako, baš zbog Štimca i Mihajlovića. Svi smo bili nabrijani, i oni i mi, ali nitko nije nikome uputio ružnu riječ.

Prosinečki, Savićević, Marović, Radinović, Binić... Nitko ništa. Samo njih dvojica. Nogomet ih nije zanimao, bili su kao opsjednuti. U jednom trenutku se Fazlagić malo pogubio. Svi igrači su bili oko njega, okružili su ga, a ona dva pomoćnika mu nisu ništa pomogla. Ostavili su ga na cjedilu.

Tada sam došao do Adema i rekao mu: "Ademe, molim te, poslušaj me sad. Isključi ovu dvojicu budala, od njih počinje svaki belaj na terenu." Istina, malo sam ja to bezobraznije rekao, ali srećom, Fazlagić me poslušao i obojicu ih je izbacio.

Nama je to pomoglo. Bez Mihajlovića, koji je bio u životnoj formi, puno toga nam se otvaralo, imali smo prostora za kontre i na kraju smo preko Jeličića i Vučevića imali još dva zicera da ih totalno razbijemo.  

Hajduk je osvojio Kup, Zvezda je nakon tri tjedna postala prvak Europe, a vi i Skoblar ste morali otići. Možete li mi objasniti kako se to dogodilo i tko vam je i na koji način to rekao?

U srijedu smo osvojili Kup, u četvrtak su smijenili Skoblara, a u petak su mi rekli da u Hajduku nemam više što tražiti. Poklepović je došao za trenera i u petak ujutro, prije treninga, pozvao me sa strane. Sa Špacom su bili njegovi pomoćnici Željko Mijač i Ivan Katalinić. Poklepovića do tada nisam znao dobro.

Poznavao sam ga površno, znao sam da je bio trener Hajduka, Borca iz Banje Luke i Budućnosti. Kad bismo se vidjeli, pozdravili bismo se, ali to je bilo to. Tog dana je pričao sa mnom kao s vlastitim sinom. "Mili, znam da ste divan čovjek i odličan igrač, ali ja vam moram priopćiti da morate napustiti Hajduk." To mi je rekao.

Pitao sam ga za razlog, a čovjeku neugodno, izgledao je kao da bi u zemlju od sramote propao. Samo mi je dodao da mi razlog netko iz Uprave kluba treba objasniti. Pitao sam ga zbog čega mi on kao trener to govori, a ne netko iz Uprave. Nije znao što bi mi rekao.

Ušao sam u svlačionicu i zamolio sam nekog od igrača, ne sjećam se sad koga, da ode do ureda i dovede Buljana ili Rožića. Kad već moram otići, želio sam se kako treba oprostiti od suigrača.

Njih dvojica su došli, a ja sam održao govor od desetak minuta. Kad su Rožić i Buljan izašli, kunem vam se na djecu, neki su igrači plakali, a jedan je igrač rekao da će sinu, ako mu se ikad rodi, dati ime Mili.

Možemo li znati koji je to bio igrač?

Ne znam, malo mi je nezgodno to reći da ne bih čovjeka doveo u nezgodnu situaciju. Eto, Ante Miše je to bio. Možete ga pitati je li istina. U tom sam govoru razočarano rekao Buljanu i Rožiću da nisam zaslužio takav odnos i poručio im neka se srame zbog toga. Bio sam žestok i umalo nije došlo do fizičkog sukoba.

U takvim situacijama čovjek se teško kontrolira, pa sam, između ostalog, spomenuo i kćer. "Kćerka mi je poginula prije par dana, a ovako mi se zahvaljujete." To sam rekao. Spakirao sam se i otišao. Hajduk me do zadnjeg centa isplatio. Međutim, novi problem je nastao jer sam želio igrati za Velež, a Hajduk je tražio odštetu i nije mi želio dati papire.

Nakon pola godine, u siječnju 1992., otišao sam u FSJ, koji je još postojao. Primio me predsjednik Saveza i za sat vremena sam dobio papire. Rečeno mi je da HNS više nije dio FSJ i da mogu slobodno potpisati za Velež. Znači, nakon što su me izbacili, pola godine zbog njih nisam mogao igrati. Nema tu tajni, išli su da me baš unište. 

Otkud vam informacija da je sve išlo od Tuđmana preko Vrdoljaka?

To vam ne mogu reći. Ali, tko je smijenio Juricu Jerkovića i Josipa Skoblara i postavio HDZ-ov kadar Buljana i Rožića? Je li to mogao napraviti netko bez političke moći u to doba? Preko noći je smijenjena cijela Uprava i dovedena je nova, politički podobna. U Hajduk je došao HDZ, a tko je bio predsjednik HDZ-a?

Rožić je bio gradonačelnik Trogira, pa su ga kasnije optužili da je pronevjerio neki novac. Za Buljana se isto svašta pričalo. Kako to da mene nitko nije prozivao ni za što? Baš zato što sam čiste savjesti, nemam dlake na jeziku i reći ću vam sve. Ponavljam, cilj im je bio uništiti me. Dobro da sam živ ostao.

Pitali ste me za Skoblara zašto je smijenjen. Ne mogu tvrditi, ne mogu dokazati, ali sam uvjeren, život bih dao da je to istina, da mu je bilo naređeno da protiv Zvezde igra s rezervnim timom i namjerno izgubi utakmicu. Zašto? Raspad je Jugoslavije, a Hajduku je istekla dvogodišnja suspenzija igranja u Europi nakon nereda na Poljudu protiv Marseillea i onog suzavca.

Kako je Zvezda već osigurala naslov prvaka, Hajduk ide u Europu izgubio ili dobio. Skoblara su potjerali jer je pobijedio, a samim tim je Hajduk morao isplatiti igračima premije 300, 400 tisuća maraka. A ta lova je trebala ostati u kasi. Kome da ostane? HDZ-u, zna se kome.

Zašto je Jarni po svoje pare išao kod Tuđmana na Brijune, a ne kod mog oca? Nisam nacionalist, ne daj bože. Ne mrzim nikoga. Split je moj grad, volim ga kao da je Mostar. Ali ljudi moraju saznati istinu. Da, upravo je tako sve bilo.

Karijeru ste završili u Njemačkoj. 

Nakon Hajduka praktički je to bilo to. Kraj. Igrao sam u Njemačkoj samo amaterski do 40. godine zbog papira. Kad sam se vratio u Velež, prvenstvo je bilo gotovo. Počeo je rat. 

U ratu ste doživjeli novu veliku tragediju.

Njih 11 je iz najbliže obitelji izgubilo život. A nitko pušku nije nosio. Rat koji se dogodio između Hrvata i Bošnjaka se jednostavno nije smio dogoditi. Žalosno. Pazite, moja dva brata s dvije Hrvatice. I, što, trebamo svi glave izgubiti? Srećom, ja i obitelj smo u Njemačku otišli 1992., a rat u Mostaru je počeo 1993. Da sam ostao, tko zna gdje bih završio i bismo li radili ovaj intervju. To što se tad tamo događalo... Spale kuću Halilhodžiću, pa ju spale Sliškoviću. Užas. Ne dao bog to više nikome.

Pročitajte više