HRVATSKA reprezentacija sutra u 20:45 u Varaždinu igra prijateljsku utakmicu protiv Tunisa.
Susret je to od kojeg Hrvatska neće imati baš nikakve koristi osim za isprobavanje nekih novih igrača, dok će Tunižanima jako dobro doći u pripremama za afrički Kup nacija na kojem 24. lipnja igraju protiv Angole.
Tako će se i Tunis naći na impresivnom popisu nebitnih prijateljskih utakmica koje je Hrvatska odigrala u zadnjih sedam godina. Svega je tu bilo, Lihtenštajna, Koreje, Cipra, Moldavije, San Marina i Jordana, a na popis protivnika ugurat će se i Tunis.
No, iako na prvi pogled djeluje kao reprezentacija koja nema previše sličnosti s Hrvatskom, nogometna povijest Tunisa vrlo je slična našoj. Kao i kod nas, i u Tunisu se nogomet koristio u jako puno svrha koje nemaju veze sa sportom, a tu prvenstveno mislimo na politiku.
Tko je volio reprezentaciju, volio je režim
U vrijeme prije 2011. godine i tijekom vladavine zloglasnog diktatora Zinea El Abidinea Bena Alija nogometna reprezentacija služila je kao poligon za iskazivanje nezadovoljstva režimom jer javni istupi protiv vlasti nisu bili preporučljivi. One koji su navijali za reprezentaciju i podržavali je smatrali su prodanim dušama i plaćenicima koji slijepo slijede Ben Alija te su često bili mete napada antirežimskih prosvjednika.
Visoka nezaposlenost, inflacija, korupcija, ugnjetavanje i prekidanje slobode govora pokrenuli su 2010. godine prosvjede koji su se pretvorili u “Revoluciju jasmina”, koja će 28 dana kasnije svrgnuti Ben Alija s vlasti. Sve je počelo kad se na tržnici u gradu Sidi Bouzidu iz protesta zapalio ulični prodavač Mohamed Bouazizi. Dugogodišnja meta korumpiranih policajaca, koji bi mu otimali sve što je zaradio i zatvarali njegovu malu radnju, nije više imao novca za potkupljivanje te se usred tržnice iz očaja zapalio.
Njegov čin podignuo je Tunižane koji su već mjesecima bili na rubu raspada sistema. U sljedećih mjesec dana prosvjednici predvođeni radničkim sindikatima protjerali su Ben Alija, koji je pobjegao u Saudijsku Arabiju i povukao se s vlasti nakon 23 godine. Tunis je postao demokratska zemlja s pravom izbora, no u godinama koje su uslijedile život nije previše krenuo nabolje. Dapače, neki segmenti su se pogoršali, poput nezaposlenosti među mladima, kojih je u Tunisu čak 35 posto.
Nova vlast koristi nogomet za prikrivanje takvih i sličnih problema u društvu, a baš kao i u Hrvatskoj, Tunisu je sjajno došao plasman na zadnje Svjetsko prvenstvo koje je bacilo naciju u stanje transa. No, mnogi tuniški novinari upozoravali su da je riječ o klasičnom zamagljivanju očiju i guranju aktualnih problema pod tepih, kako u tuniškom nogometu, tako i u ostalim aspektima života u toj zemlji.
Dobar rezultat reprezentacije, odnosno plasman u Rusiju, ponovno je skrenuo pozornost s gorućih problema u tuniškom nogometu. Zvuči poznato, zar ne? Tisuće mladih Tunižana, koji ne vide nikakvu perspektivu i nemaju posla, okrenuli su se organiziranju u skupine ultrasa koje su postale ozbiljan problem tamošnjeg nogometa. Četiri najveća kluba - Etoil Sahel, Esperance Tunis, Club Africain i Club Sportif Sfaxien - svi sa sjevera zemlje, imaju vojske od tisuća huligana koji se mlate međusobno i s policijom gdje god stignu.
Umivaonici, WC školjke i iščupana vrata
Teško je pobrojati sve nerede na stadionima u Tunisu. Tijekom pretprošle sezone na jednoj utakmici navijači su policiju gađali stolicama, umivaonikom, WC školjkom i vratima koje su iščupali iz WC-a. Ozlijeđeno je 38 policajaca, a dio njih rastjeravao je navijače oko stadiona, pri čemu se 14-godišnji navijač Club Africaina utopio u kanalizacijskom kanalu.
Najnovije ružne scene iz Tunisa stigle su krajem prošlog mjeseca tijekom uzvratne utakmice finala afričke Lige prvaka između tuniškog Esperancea i marokanskog Wydada. Prva utakmica u Casablanci završila je 1:1, a Esperance je u uzvratu vodio 1:0 do 59. minute, kad su gosti izjednačili, ali je sudac zbog zaleđa poništio gol. Marokanci su tražili asistenciju VAR-a, ali sudac nije mogao pogledati snimku jer je netko u međuvremenu onesposobio ekran uz teren. Gosti su odbili nastaviti utakmicu, nakon čega su ih domaći huligani počeli gađati svime što im je došlo po ruku, a utakmica je nakon sat i pol pauze prekinuta te je Esperance proglašen pobjednikom. CAF je naknadno odlučio da će se uzvrat ponoviti na neutralnom terenu, a Tunižani moraju vratiti pehar i medalje.
Neredi, tučnjave i krv normalna su stvar na utakmicama tuniških klubova, no kad igra reprezentacija, situacija je potpuno drukčija. Nacionalna momčad najčešće igra samo na sjeveru, gdje su najveći klubovi i stadioni, dok u ostatak zemlje gotovo nikad ne dolazi. Iako rijetko imaju priliku svoje junake gledati uživo, južnjaci s jednakim žarom kao i sjevernjaci gledaju prijenose i prate reprezentaciju. I to zvuči poznato, zar ne?
Huligani četiriju najvećih klubova ne idu na utakmice reprezentacije jer ih ona uglavnom ne zanima, a tuniški huligani koji su se na SP-u 1998. godine tukli s Francuzima u Marseilleu uglavnom su bili Francuzi tuniških korijena. Stoga je teško očekivati previše tuniških navijača, a kamoli huligana u Varaždinu.
Što se same momčadi tiče, za Tunis igra dosta igrača koji nikad nisu živjeli u toj zemlji i samo vuku korijene sa Sjevera Afrike, a najbolji igrač je bez puno razmišljanja Wahbi Khazri, koji je rođen u Francuskoj i igrao je za njezinu U-20 reprezentaciju, no od 2013. do danas je upisao 43 nastupa i 15 golova za Tunis. Iza njega je sjajna sezona u St. Etienneu, u kojem je igrao špicu, polušpicu, veznjaka i lijevo krilo te je u 35 utakmica zabio 14 i namjestio osam golova.