Foto: GettyImages / Guliver image
PJESME o Will Griggu i duhoviti video uraci s ovoljetnog Europskog prvenstva na kojem su Sjevernoirci ponijeli neslužbenu titulu najsimpatičnijih i najpitomijih navijača, nije jedino naličje povijesti njihove reprezentacije. Religijski, ideološki i politički sukobi nisu ostavili neokrznutom nacionalnu vrstu ove zapaljive "pokrajine", koju su tek krvavi sukobi diljem pale Željezne zastave maknuli s mjesta najproblematičnije europske kulture.
Davne 1880. godine i zeleni je dio Ujedinjenog kraljevstva dobio svoj nogometni savez, i novoosnovani Irish football association postao je četvrti najstariji savez na svijetu (iza engleskog, velškog i škotskog). Svoju politiku protežiranja isključivo igrača rođenih i odraslih u Irskoj (tada još uvijek ujedinjenoj) napustili su 1899., što im je donijelo povijesnu pobjedu nad Walesom od 1:0.
Uzmemo li u obzir da su do tada gubili od Engleske 13:0, od Škotske 10:2, te baš od Walesa 11:0, promjena je donijela više nego očit napredak. 1920. Irska se podijelila na svoj sjeverni i južni dio, a promjena je zahvatila i nogometne strukture. Novoosnovana Irska slobodna država, želeći utjecaj u svim sferama maknuti od anglo-rojalističkih, osnovala je i svoj nogometni savez u Dublinu – Football Association of Ireland. Utakmica finala kupa između Shelbournea (Dublin) i Glentorana (Belfasta) došla je u središte pozornosti kada je sjevernoirski savez prekršio dano obećanje i nakon prve utakmice u Belfastu i uzvrat organizirao u istom gradu, umjesto u Dublinu. Shelbourne nije niti dolazio u Sjevernu Irsku – prepustili su kup Glentoranu. Najpoznatiji je to primjer sukoba oko nadležnosti dvaju saveza, a rezultirala je povlačenjem brojnih pokrajinskih saveza izvan utjecaja onog starijeg. FIFA je dugo vremena onaj južnoirski savez barem neformalno priznavala kao savez koji predstavlja "Cijelu Irsku", da bi nakon Drugog velikog rata najprije jedan, a onda i drugi savez ograničili na igrače samo sa svog područja čime su konačno i u praksi jasnije razdvojeni.
Krvavi sukobi i na stadionima
"The Troubles" je kolektivni naziv za sukobe koji u svojoj praksi nisu ništa drugačiji od ratnog stanja koji su gotovo 40 godina razarali Sjevernu Irsku. Unionisti (mahom protestanti ) bili su pristaše Ujedinjenog Kraljevstva, dok je katolički dio stanovništva dao većinu Republikanaca, irskih nacionalista koji su bili za ujedinjenje sjevernog dijela Irske s "maticom zemljom". Nije trebalo puno da protestantska većina, skupa sa strukturama vlasti, uzurpira sve bitnije pozicije i s njih marginalizira katoličku manjinu. Vrijeme je to brutalnih napada i osveta u kojoj su paramilitarni vodovi poput IRA-e i UVF-a bombaškim napadima često znali uzeti i civilne živote. Preko 3 500 ljudi izgubilo je živote, a gotovo 60 tisuća je bilo ozlijeđeno. Kao i uvijek u ljudskoj povijesti, stadioni su bili idealno mjesto za političke parole, izražavanje stavova, a u situacijama kada je frustracija bila velika – i nasilja.
Četiri godine nakon glasgovskog, osnovao se i Belfast Celtic, klub irskih nacionalista kojem se čak i domaći teren nazvao po uzoru na irsko-škotskog pandana, Celtic Park. 1920. bio je prisiljen napustiti ligu u koju se vratio nakon nepune 4 sezone, a baš mu je ratno stanje donijelo najveće uspjehe, jer je od 14 naslova njih čak 11 osvojio između irskog odcijepljenja i za njih kobne 1949. U utakmici u gostima protiv najvećeg rivala Linfielda (na stadionu na kojem će igrati i naša reprezentacija) koja je pala na Boxing Day, Celtic je vodio 1:0 sve do sudačke nadoknade. Tada je domaćin izjednačio, a njegovi navijači su u općem ludilu nasrnuli na travnjak i udarali sve što im se našlo na putu.
Najdeblji kraj je izvukao Celticov napadač Jimmy Jones kojem je slomljena noga. Ironično, Jones je bio - protestant. Premda je "Good Friday Agreement" 1998. označio formalni kraj sukoba a dobar dio militantnih snaga zakopao puške u dvorište, neredi su se nastavili na sportskim borilištima. Možda najpoznatiji slučaj je onaj iz 2008. godine, kada su navijači Linfielda na gostovanju kod irski nastrojenog Cliftonvillea zasuli bakljama sektor s domaćim navijačima. Pirotehnika je tog dana bila na popustu, jer je utakmica pala na popularni "Bonfire Night"(poznatija kao "Noć Guy Fawkesa", katoličkog radikala koji je pokušao u zrak dići zgradu britanskog parlamenta), a to su znali iskoristiti i domaći navijači. Odmazda je bila velika – ispaljena je signalna raketa u Conora Hagena, igrača Linfielda. Hagen je ostao živ, ali sukobi su ponovo oživjeli i preselili se na gradske ulice, barem na još jednu noć.
Tužan kraj Neila Lennona
Priča koja možda najbolje oslikava mržnju koja je znala otrovati cijeli Zeleni otok je ona koja se tiče Neila Lennona, sjevernoirskog veznjaka i uz Georgea Besta jednog od najpoznatijih igrača iz te zemlje svih vremena. Rođen i odgojen kao katolik, čak je 40 puta branio boje svoje domovine. I sve je bilo dobro dok nije prešao i zadnju stepenicu tolerancije rojalističkih ekstremista i potpisao za Celtic. Dio navijača za vrijeme utakmice vrijeđao ga je na etničko-religioznoj osnovi, i koliko god se onaj pitomiji dio navijača trudio pjesmama podrške (There`s only one Neil Lennon) utišati ružne povike, ožiljak je ostao. Njegove želje da zaigra za "Ujedinjenu Irsku" samo su dolijevale ulje na vatru. Godinu dana kasnije Lennon se spremao postati kapetan nacionalne vrste po prvi puta u utakmici protiv Cipra.
Prijetnje smrću njemu i obitelji bile su konačan jezičac na vagi i Lennon više nikada nije zaigrao internacionalni nogomet. S obzirom da su mu čak tri člana uže obitelji stradala u građanskim previranjima, znao je koliko su prijetnje stvarne i opasne. Danas je Lennon jedan od glavnim ambasadora i promotora umjerene, nenasilne struje u irskom nogometu i društvu.
Kada luđaci postanu veseljaci
Vremena su se promijenila. Scene u kojima se sukobljavaju znani i neznani zamijenile su slike raspjevanih navijača ispred pubova, a glavni rekviziti u ruci više nisu kamenja, nego pivo i zastava.
2006. navijači su dobili nagradu za svoje ponašanje i promoviranje mira od EU i UEFA dužnosnika, a njihov sadašnji izbornik Michael O`Neill postao je prvi katolik na toj funkciji u nešto više od pedeset godina. Čak su i neki dužnosnici Sinn Feina počeli pohoditi utakmice, što je bilo apsolutno nezamislivo do prije samo 15-ak godina, a nedavno je i savez dao doživotnu zabranu jednom navijaču koji je uhvaćen u pjevanju antikatoličkih pjesama. Da i u mirnodopskom razdoblju protestantska struja ima glavnu riječ dovoljno govore i simboli za vrijeme nogometnih utakmica. Tako će se u utorak navečer Windsorom zaoriti "God save the Queen“, a i danas je baš zastava Ulstera ona koja je najzastupljenija na sportskim priredbama. Zastava u službenoj upotrebi nije već gotovo pola stoljeća, ali njezina simbolika (napravljena je u čast krunidbe Elizabete 2.) i danas ima značaj. Tako će se hrvatski navijači u utorak naći na suprotnom kraju Europe, pandanu balkanskom "buru baruta".
Windsor Park mjesto je na kojem su se rodile i promovirale, pa donekle i sahranile ideje koje su oblikovale politiku jednog od najmoćnijih carstava na svijetu.