BILA je nedjelja predvečer, 4. svibnja 1980. Na programu Radiotelevizije Zagreb emitirala se standardna obiteljska emisija za široke mase koju su vodili, u to doba, izuzetno popularni voditelji Saša Zalepugin i Helga Vlahović. U jednom trenutku ekran se zacrnio. Nakon nekoliko sekundi ničega, u kadru se pojavio studio s jednom praznom stolicom. Izgledalo je da je scena zamrznuta. Nije se čuo nikakav šum, a onda je na tu stolicu sjeo novinar RTZ-a Miroslav Lilić i drhtavim glasom je pročitao sljedeće riječi:
''Centralni komitet Saveza komunista Jugoslavije i Predsjedništvo SFRJ objavili su večeras sljedeći proglas: radničkoj klasi, radnim ljudima i građanima, narodima i narodnostima SFRJ - umro je drug Tito.''
U isto vrijeme nekoliko stotina kilometara južnije, u Splitu, na stadionu Poljud, veliki derbi jugoslavenskog nogometa igrali su aktualni prvak Hajduk i vodeća Crvena zvezda. Gosti iz Beograda su poveli golom Vladimira Petrovića Pižona s bijele točke, a izjednačio je Zlatko Vujović. Onda je stigla 41. minuta. Troje ljudi ušetalo je na teren i uputilo se do suca Husrefa Muharemagića koji je u nevjerici prekinuo susret i pozvao članove obje momčadi da dođu na centar igrališta. Splitski gradonačelnik Ante Skataretiko s razglasa je objavio da je umro Tito.
Muk i šok, a onda plač i zborsko pjevanje Titu u čast
Krcati Poljud je najprije zanijemio, a onda se prolomio plač i jecaj. Plakali su gledatelji, plakali su igrači na terenu. Neki od njih su grcali u suzama, u očaju klečeći na travi tek izgrađene poljudske ljepotice. Zatim je cijeli Poljud kao najuigraniji zbor spontano zapjevao 'Druže Tito mi ti se kunemo.
Danas, 40 godina kasnije, Josip Broz i njegova ostavština predmet su ideoloških sukoba u politički rascijepljenoj Hrvatskoj. Mnogi od onih koji su tada plakali, pjevajući Brozu u čast i kuneći se u odanost njegovim idejama, danas se toga srame i revidiraju prošlost. Kao da se ona nije nikad dogodila. Zbog Tita i te utakmice skidale su se emisije s televizije u demokratskoj Hrvatskoj, podizale se tužbe protiv novinara, a na stadionu koji je postao simbol tuge za bravarom iz Kumrovca, danas redovito možemo naići na posvete Maksovim mesarima i režimu protiv kojeg se borio Tito, ali i cijeli napredni svijet.
Okrugla 40-godišnjica od smrti Tita i prekinutog derbija Hajduka i Zvezde idealna je prilika za razgovor sa svjedocima vremena koje smo zamolili da se prisjete kako su doživjeli taj trenutak, a kako ga tumače iz današnje perspektive.
Šalov nije plakao, ali to nije imalo veze s Titom
Jedan od rijetkih igrača Hajduka koji te večeri na Poljudu nije plakao bio je Nenad Šalov.
''Točno tako, ja nisam plakao, ne zato što sam imao nešto protiv Tita, već jer nisam tip koji plače. Uoči same utakmice pritisak je bio strašan. Svaki smo dan očekivali tu vijest, jer znalo se da je pitanje dana kad će Tito umrijeti. Atmosfera uoči utakmice bila je sve samo ne nogometna. U zraku su se osjećali strah i napetost. Plašili smo se da se to ne dogodi tijekom utakmice i nitko se nije mogao koncentrirati na igru. Ta je činjenica bila dodatan teret na leđima svih igrača. Tito je tada bio ispred nogometa'', kaže nam Šalov i dodaje da derbi nije bio normalan od početka:
''Dogodilo se točno to zbog čega smo strahovali. Igrala se 41. minuta kad su tri čovjeka ušla na teren. Sudac je prekinuo utakmicu, pozvao je sve na centar, a onda je spiker objavio vijest da je Tito umro. U tom trenutku najprije muk, a onda se čuo jecaj i plač s tribina. Bio je užasan trenutak. Ne zbog Tita, iako nemam protiv njega ništa, već radi čitave atmosfere na stadionu. Poljud je bio krcat, na stadionu je bilo 40-50 tisuća ljudi koji su u trenutku počeli plakati. Takva te atmosfera ponese'', kazao nam je Šalov, a onda je komentirao činjenicu da 40 godina kasnije mnogi negiraju događaje koji su se zbili 4. svibnja 1980. na Poljudu.
''Smeta mi da o Titu danas na svakakav način pričaju svašta oni koji se nisu ni rodili dok je on bio živ. Nisu ga doživjeli, a misle da znaju sve o svemu. Smeta mi to da mnogi se okreću kako ''vitar puše' i prave se da se neki događaji nisu dogodili. Međutim, neka svatko radi ono što misli da smatra da je najbolje. Svatko po svojoj savjesti", priča Šalov.
Gudelj je čuo da je umro Tito i najprije je pomislio da je umro Tito Kirigin
Ivan Gudelj, Hajdukovo ''hrabro srce'' i igrač koji je bio član idealne momčadi SP-a u Španjolskoj 1982. te večeri nije bio u prvom sastavu.
''Ivić je bio trener, a počeo sam utakmicu na klupu. Bio sam klinac, imao sam 20 godina. Tadašnji direktor Hajduka Vladimir Geza Šenauer prvi je na stadionu saznao da je umro Tito. Nastala je panika. Sve se to događalo prije nego što je tadašnji splitski gradonačelnik Ante Skataretiko preko razglasa objavio da je umro Josip Broz Tito. Ja sam tada bio mlad, jedino mi je važno bilo ući u igru i igrati za sveti klub koji sam obožavao. Hajduk je tada bio čitav moj svijet. Stvarno me tada politika nije zanimala, nisam znao što se događa i samo sam čuo da je umro Tito. Prva misao koja mi je prošla kroz glavu bila je da je umro legendarni predsjednik Hajduka Tito Kirigin'', kazao nam je Ivan Gudelj pa je nastavio:
''Kad smo čuli što se dogodilo, i dalje nismo bili svjesni situacije. Cijeli stadion je prožela najprije stravična tišina, zatim plač i jecaj, kako na terenu, tako i na tribinama. Zatim je cijeli stadion spontano počeo pjevati Druže Tito mi ti se kunemo. Može se danas netko tome smijati, ali tako je to bilo. Ja nisam plakao zato što sam bio još dijete kojem je samo nogomet bio u glavi. Neki moji stariji suigrači, koji su znali što se događa, jesu i to je tako bilo, povijest se ne može i ne smije izbrisati. Koliko god se netko trudio prekrajati povijest, to je nemoguće. Tada su to bile vrijednosti koje smo poštivali. Nevjerojatno je koliko se brzo ljudi mogu transformirati i iz temelja mijenjati mišljenje.''
Veliki Pižon: Ne mogu shvatiti da ono što se onda dogodilo na Poljudu danas netko poriče. Tita smo zaista voljeli
U povijesti Crvene zvezde, bivšeg prvaka Europe, samo je petoro igrača imalo čast biti izabrano među Pet Zvezdinih zvezda. To su Rajko Mitić, Dragoslav Šekularac, Dragan Džajić, Dragan Stojković Piksi i Vladimir Petrović Pižon. Pižon je kao kapetan predvodio beogradski klub i za Index je evocirao uspomene na taj derbi i smrt Tita.
''Bila je to jedna od prvih utakmica koje je Hajduk igrao na Poljudu. Do tada smo igrali na Plinari, a moja generacija je na tom starom Hajdukovom stadionu imala katastrofalan skor. Nikad ih nismo tamo pobijedili, a kako smo napadali naslov prvaka željeli smo ih napokon srušiti u Splitu. Igrali smo odlično, poveli smo, a Hajduk je izjednačio. Atmosfera je bila užasno mučna jer smo svaki dan očekivali vijest o smrti Tita. Može danas svatko govoriti što god hoće, ali mi smo ga tada zaista voljeli. Osjećao sam tugu jer sam odrastao uz Tita. Istina, bio sam odrastao, imao sam tada 25 godina, bio sam popularan, igrao sam nogomet, ali nepojmljivo mi je bilo da možemo nastaviti živjeti bez njega. Točno se sjećam, stajao sam pored suca i Zlatka Vujovića. Desna ruka mi je bila na srcu. Sve je bilo spontano tog dana. Kao i pjesma cijelog Poljuda 'Druže Tito mi ti se kunemo'. Te scene su u isto vrijeme bile i dirljive i prekrasne. Ne mogu shvatiti da to danas neko poriče'', kaže nam Pižon i nastavlja:
''Istina, voljeli smo ga, odrasli smo s crvenim marama i plavim kapicama. Ništa nam tada nije nedostajalo. Imali smo prekrasan život. Da nam je osigurao samo besplatan zdravstveni sustav, napravio je puno. Tada nije bilo korone, a danas, kad bismo kao trebali imati super život, sve se raspada kao u doba španjolske gripe. Sad je popularno pljuvati po njemu i socijalizmu, ali pitam vas, što smo dobili s kapitalizmom da možemo reći da nam je život danas ljepši i kvalitetniji'', zaključio je legendarni kapetan Zvezde.
Dule Savić je bio ljut jer je bio na klupi
Dušan Dule Savić devet je godina igrao za Zvezdu. Bio je sjajan igrač i legenda kluba, ali više od nogometne karijere zvjezdani status i popularnost može zahvaliti kultnoj sceni iz još kultnijeg filma Rane koji je krajem devedesetih rušio sve rekorde gledanosti na ovim prostorima. Savić za sebe tvrdi da je srpski nacionalist, ali dodaje da nije šovinist. Upravo zbog toga bilo je zanimljivo čuti kako je on doživio trenutak kad je na poljudskom travnjaku čuo da je umro Josip Broz.
''Tu utakmicu nisam igrao zbog sukoba s trenerom Stankovićem. U ponovljenoj koja se odigrala 21. svibnja smo pobijedili 3:1, zabio sam dva gola, a ta nam je pobjeda praktički osigurala titulu. Nisam igrao zbog jednog nesporazuma tijekom reprezentativne stanke, kad se nismo pojavili na treningu, a trener je mene optužio da sam bio kolovođa pobune. Bio sam strašno ljut jer sam tjednima sanjao o toj utakmicu i kako da ih pobijedimo usred Poljuda i uzmemo naslov'', priča nam Savić i otkriva kako je izgledala uvertira za ono što se dogodilo u 41. minuti utakmice.
''Atmosfera? Znate li da su sve dnevne novine u državi mjesecima na naslovnicama imale izvještaje liječničkog konzilija, onda je jasno da se očekivalo da svaki dan stigne vijest da je Tito umro. Ne znam jesu li klubovi, odnosno uprave klubova imale neke dodatne informacije, ali nas igrače sve to nije puno zanimalo. Nismo se petljali u politiku, zanimao nas je samo nogomet. Pogotovo nas iz Zvezde koji smo željeli u Splitu srušiti Hajduk i uzeti krunu na način da smo pobijedili sve klubove Velike četvorke. Ipak, čak i ja koji sam bio ljut što ne igram, osjetio sam nešto čudno u zraku. Pred kraj prvog poluvremena na teren su upala neka trojica i sudac Muharemagić iz Tuzle, inače divan čovjek i sjajan sudac, prekinuo je susret. Tada su objavili da je umro Josip Broz Tito", priča jedan od naših sugovornika.
"Normalno da su ljudi tada voljeli Tita, ne treba nikome zamjeriti što je plakao jer ga je volio"
Savića smo pitali kako se on osjećao kad je spiker objavio smrt predsjednika Jugoslavije. Kako je on doživio histeriju, plač i čitav koloplet emocija te večeri na Poljudu.
''Nije mi bilo svejedno. Najviše sam se bojao za brata Dragana koji je s Jedinstvom iz mog rodnog Uba, odakle je i Dragan Džajić, bio na mini turneji u Njemačkoj. Panika me uhvatila jer sam znao da će uvesti izvanredne mjere i vjerojatno zatvoriti granicu. Što se tiče atmosfere na stadionu teško je danas nekom mlađem čovjeku objasniti da je u to vrijeme bilo normalno voljeti i Tita i državu u kojoj si proveo mladost. To što smo kasnije saznali što se sve radilo u ime te države i tog vođe, to je sad posve druga priča. Znam da će mnogi poricati ovo, ali većina ljudi je osjećala iskrenu ljubav prema Titu. Bio je prisutan jedan iracionalni strah. 'Što će biti s nama nakon Tita?' pitali smo se svi. Ako prepustite sudbinu cijele države i čitavog naroda u ruke samo jednog čovjeka, a on prema prirodi stvari umre, onda je logično da ste zabrinuti i da se pitate što će biti poslije. Bilo je puno ljudi koji su plakali jer su ga iskreno voljeli, ali bilo je i onih koji su ronili suze po partijskoj dužnosti. Takvih bijednih likova je oduvijek bilo i bit će i na cijeloj kugli zemaljskoj. Zabrinutost je bila legitimna jer je sudbina cijele države od 1945. do 1980. ovisila o raspoloženju i zdravlju jednog čovjeka kojeg odjednom više nema. Ne treba danas nikome zamjerati što je plakao za Titom, bilo iz straha ili iz ljubavi. Takvo je bilo vrijeme.''
Kako je Vedran Rožić zbog Latinice o toj utakmici tužio Latina, a gazda HRT-a Antun Vrdoljak redom skidao emisije s televizije
Ta utakmica je podizala prašinu puno godina nakon Titove smrti. Denis Latin, hrvatski novinar i autor popularne Latinice, zbog svega što se događalo 4. svibnja na Poljudu imao je puno problema. Jedna od prvih Latinica uopće za temu je imala smrt Tita i plač igrača na Poljudu. Emisija mu je zabranjena. Otkrio nam je zbog čega i tko je naredio skidanje te Latinice.
''Tadašnji igrač Hajduka, a par godina kasnije visoko rangirani dužnosnik HDZ-a Vedran Rožić bio je problem. Rožić je otišao direktno kod tadašnjeg šefa HRT-a Antuna Vrdoljaka i emisija je naprosto skinuta. Rožić me čak i tužio, poricao je da je tog dana bio na Poljudu, no nakon nekoliko godina je odustao od tužbe. Takve su emisije danas najnormalnija stvar, ali početkom devedesetih to je bila revolucija, a Vrdoljaku je bilo najnormalnije skidati jednu po jednu. Navečer, par sati prije emitiranja Latinice, gledao bih TV program jer nikad ne bih bio siguran hoću li vidjeti Latinicu u programu ili ju je Vrdoljak skinuo. Svako toliko je to radio. Kome god bi nešto zasmetalo u emisiji, neko pitanje, neka situacija, taj bi nazvao Vrdoljaka i meni bi emisiju skinuli. Sjećam se jedne Latinice koja je za temu imala porez na šund Feral Tribunea. Tadašnja ministrica kulture Vesna Girardi-Jurkić bila je gošća u emisiji. Ne znam što joj je točno zasmetalo, ali nazvala je Vrdoljaka i ta je Latinica također bila zabranjena. Tako su oni tada radili. Ta Latinica o Titu, Hajduku i Zvezdi bila je jedna od prvih uopće, mislim da je bio studeni 1993. Srećom, i ona je prikazana kao i sve ostale zabranjene nakon što je došlo do promjene vlasti 2000.'', otkrio nam je Latin.
Puhovski: 40 godina nitko nije ubijen u Hrvatskoj zbog političkih razloga, ljudi su živjeli u miru. To je bila najveća ostavština Josipa Broza
Plač, jecaji, a onda spontano pjevanje Titu u čast bili su povod da zamolimo za komentar hrvatskog filozofa, sociologa i političkog analitičara Žarka Puhovskog. Puhovski nikad nije krio da je veliki ljubitelj sporta, često u svojim političkim analizama poseže za sportskim analogijama i stoga je bilo zanimljivo čuti od njega kako tumači da 40 godina kasnije u Splitu pušu neki drugačiji vjetrovi.
''Jedan od igrača koji su plakao bio je Vedran Rožić koji je kasnije postao izraziti nacionalist. Najprije je bio član HSP-a, a onda visoko pozicionirani funkcioner HDZ-a. Velik dio ljudi je plakao iz straha, jer su bili svjesni da je smrću Tita završilo najdulje razdoblje mira u hrvatskoj povijesti. Od 1950. do 1990., dakle punih 40 godina, nitko iz političkih razloga nije bio ubijen u Hrvatskoj. U inozemstvu da, tamo se radilo svašta, ali u Hrvatskoj ne. To je nešto što je velikom broju ljudi ostalo kao najvažnija ostavština Josipa Broza. Sa svim nedostatcima - nije bilo političkih sloboda, nije bilo pluralizma - u toj se državi živjelo mirno, za razliku od onoga što je došlo kasnije. Mislim da tu treba tražiti dio nostalgije za Titom. Rekao bih da je i dobar dio ljudi plakao iz čistog konformizma. Kad plaču ljudi oko tebe, onda plačeš i ti. Tipični impuls mase.''
Hajduk je oduvijek bio partizanski klub, a Split crveni grad
Poljud je prije 40 godina pjevao Titu u čast, a posljednjih godina na istom tom stadionu sve češće svjedočimo ustaškom iživljavanju s tribina. Puhovski ima objašnjenje za taj fenomen.
''Split je uvijek bio crveni grad. To je činjenica, kao što je činjenica da je Hajduk oduvijek bio partizanski klub, ma što danas neki pričali o tome. U Splitu je živjelo puno vojnih lica, a Hajduk i najjača Jugoplastika praktički su bile male Jugoslavije čiji su igrači dolazili iz cijele države. Neke od najvećih legendi Hajduka nisu Hrvati. Niški Nijemac Holcer, Srbin Beara, Slovenac Oblak… To što danas ljudi doživljavaju masovnu amneziju, dokaz je koliko je čovjek po prirodi elastično biće, sposobno se nakon nekoliko godina opet vezati za neku većinu, iako je ideologija te nove većine sasvim suprotna svemu onome u što je prije vjerovao. Pritisak politike je u devedesetima bio strahovit, pa su se klubovi kad bi isticali naslove koje su osvajali u Jugoslaviji tvrdili da su bili prvaci 'bivše države', jer se to grozno ime Jugoslavije čak nije smjelo spomenuti. Osnovno sociološko pravilo kaže da društvo funkcionira kao njihalo. Ide iz ekstrema u ekstrem i teško ga je pronaći u sredini", rekao je Puhovski.