ODNOS Line Červara i Ivana Balića već odavno opterećuje reprezentaciju. Kakav je taj odnos uistinu - to je tabu o kojemu se nikad ne razgovara bez okolišanja frazama, no zato se s druge strane otvoreno kaže da zbog njihovih svađa gubimo finala.
Ivano Balić lider je rukometnim generacijama, jedan od najboljih rukometaša u povijesti koji je s 32 godine odigrao možda i svoj najbolji turnir u karijeri. Lino Červar s hrvatskom reprezentacijom je osvojio šest medalja, olimpijsko i svjetsko zlato. Dugovječnijeg trenera Hrvatska nikada nije imala, a u momčadskim sportovima bolji je samo Ratko Rudić.
Veza Balića i Červara neraskidiva je. Izbornik se ne može odreći takvog igrača, kao što se primjerice odrekao Petra Metličića. Možda je istina da Pero "pet godina nije odigrao dobru utakmicu za reprezentaciju", kao što se može čuti u stožernim redovima, ali imao je i Balić svoju crnu rupu pa je preživio sječu "ostarjelih". Iza te dirljive sportske priče Červar - Balić, međutim, stoji sudar svjetova. Tvrdoglave individue, dva jedinstvena i ako je potrebno još jednom naglasiti - velika sportska uma, naštetila su Hrvatskoj u nekim ključnim trenucima. Taj je podatak jednako opipljiv kao i sva Červarova i Balićeva zlata.
Balić već dugo nije Červarova produžena ruka na terenu, jer u suprotnom ne bi u drugom poluvremenu protiv Francuza u potpunosti ignorirao Linu koji je kao na federima čupao kosu pored klupe i krenuo sa soliranjem. Druga je stvar što je u trenucima revolta zabio golove kakve samo on zna zabiti i zbog kakvih se dolazi na rukometne utakmice. Červar i Balić specijalizirali su se za okršaje u finalima pa smo tako u više navrata uz Francuze morali prevladati i njihovu svađu. To nam, eto, još nije uspjelo.
Svađe nećemo tolerirati, već ćemo ih arhivirati
U finalu SP-a u zagrebačkoj Areni Červara su iziritirale prodane Balićeve lopte, u Beču je nastala strka zbog još nerazjašnjenih okolnosti, a rezultat je u oba slučaja bio stres koji su prenijeli na ostatak momčadi. Potom je redovito uslijedila svađa sa sucima pa su izjave da smo "finale izgubili zbog protestiranja kod djelitelja pravde" samo skraćena verzija onoga što se uistinu dogodilo. Čelnici HRS-a trebali bi, ali ne mogu, riješiti nervozu Červara i Balića, mada su nakon SP-a u Hrvatskoj zaprijetili javno "da njihove svađe više neće tolerirati."
"Svima je jasno da tu nešto ne štima", rekao je nakon SP-a predsjednik Sandi Šola.
Uoči EP-a u Austriji razmirice su misteriozno nestale, a tijekom prvenstva iz saveza su se čak puštala pitanja "kako to da Balić igra dobro samo pod Červarom." Sada, kada smo izgubili finale, odjednom "Červar nije bio na dočeku zbog svađe s Balićem".
Vjerojatno je najlakša odluka upravo ono što i HRS čini - apsolutno ništa. Tko bi se odrekao izbornika kao što je Červar ili igrača kao što je Balić? No, tko će s druge strane odgovarati što je reprezentacija postala taocem njihova odnosa? Iza senzibiliziranja javnosti pričama o kultu reprezentacije stoji nedosljednost. Lino Červar dao je jasnu poruku riječima da će Ivano Balić biti dobar trener, ali - jednoga dana.
Kada je procurila njegova izjava na deset tisuća metara, da Balić nikada nije odigrao veliko finale, spremno je demantirao i ponovio dio o "lideru momčadi koji je zaslužio titulu MVP-a." Riječi koje nam je prenio hrvatskom rukometu blizak Agron Hajredin "nisu podmetanje, već istina."
"Želim naglasiti da sam dobar sa svima, ali nisam produžena ruka Zorana Gopca", rekao nam je Makedonac.
Dok Lino i HRS licitiraju oko novog ugovora, a u stožeru i oko njega nasljednici planiraju svoje kampanje, Balić već dugo šuti. Ali i ta šutnja puno govori. Kao i činjenica da ga često nema dok se slave hrvatske pobjede.