AKO STE ikada pratili Sandru Perković na nekom velikom natjecanju, znate kakav je to tajfun od žene - uz svaki hitac pršte psovke i emocije, odmah je jasno kakvo raspoloženje je unijela u krug, ona ga ispuni autoritetom pa i kad u prvom pokušaju gađa mrežu i ljutito zaleti na svog trenera na tribini. I tu kreće priča koju Sandra Perković proživljava već 12 godina, otkako je počela osvajati prve ozbiljne seniorske medalje. Priča o borbi da ostane na vrhu, baš u inat onima koji je uzimaju zdravo za gotovo.
"Ja sam došla taman u vrijeme nakon Blanke, pa su rekli - evo još jedna u atletici. Svaka čast svakome, ja Blanku cijenim, ali gdje sam ja danas... A nakon Pekinga je ona bila viceprvakinja svijeta, a ja sam uzela srebrnu medalju. I s Janicom je bilo drugačije, ona je imala svoje vrijeme puno ranije, tada smo bili još mlada zemlja, drugačije se to tada gledalo. Ona je zimska kraljica, a ja sam ljetna. Ako moram samu sebe rangirati, nekako mislim da sam s dvije zlatne olimpijske medalje osigurala mjesto u top 10."
Nije joj dosta, ni blizu. Dvostruka olimpijska, dvostruka svjetska te peterostruka europska prvakinja, jedina u povijesti europske atletike s takvom dominacijom u jednoj disciplini, nakon što je 26 tjedana neprekidno provela na prvom mjestu svjetske ljestvice diska i nakon što je uzela više od 20 velikih medalja želi još na Olimpijske igre u Los Angeles i Pariz. Planira majčinstvo te duboko vjeruje da će je to iskustvo napuniti adrenalinom i tek tada, kaže nam, bit će najjača.
"Bila sam opčinjena Edisom, on je bio zvijezda"
Taj neukrotivi i neuhvatljivi tajfun od žene koju smo nakon godinu dana žestoke borbe konačno doveli u naš studio priča nam tu dulje od dva sata o svom odnosu s trenerom i dečkom Edisom Elkasevićem, trenutku kada ga je prvi put vidjela te nas uvjerava da on ima potpunu kontrolu nad njenim životom.
"Često mu znam reći: E da je Ivanča imao ovo što to imaš", otkriva nam dok otvara bibliju odnosa sa svojim bivšim trenerom, pokojnim Ivanom Ivančićem, koji ju je dugo nagovarao da dođe raditi kod njega kad ju je vidio na stadionu Dinamo Zrinjevca. Negdje oko šestog osnovne odlučila se za kuglu i disk. Dotad je uz atletiku igrala košarku i odbojku.
Otvoreno nam sada govori o životu bez oca, podršci majke i krucijalnim, ali drastičnim odlukama koje je donosila u karijeri. Otkriva zašto se rastala s trenerom s kojim je osvojila olimpijsko zlato, kako je izašla iz tog intenzivnog odnosa i prvi put iznosi sve o čemu je sve tada razmišljala. Otkriva kako je od Ivanče otišla jer se bojala da joj prijeti prekid karijere i prepričava do u detalj jednu od najtežih odluka u karijeri.
"Najbolji trener na svijetu je bio Ivan Ivančić. Napravio je od mene robota i iskoristio je sve moje vrline. Jest. No tu je razlika u godinama i trening je postao toliko naporan da je moje tijelo počelo pucati. Da bih trajala koliko sad trajem, morala sam napraviti promjenu. Mnogi su bili u šoku kad sam promijenila trenera koji je od mene napravio olimpijsku pobjednicu, ali ne bi on to mogao da ja nisam bila kapacitet za to. Prekid je bio težak, budila sam se po noći i pitala se je li to prava odluka, ali nitko ne zna i nikad neću javno reći što sam točno prolazila, koje su bile moje želje i ambicije. Samo sam presjekla, a kod mene nema povratka, kad nešto odlučim, idem glavom kroz zid jer moram dokazati prvenstveno sebi, pa onda i svima vama da ja to mogu. Već sljedeće godine sam bacala 70 pa 71 pa 71.5, dakle nastavila sam rasti. Ali on je želio da sa 69 metara skočim na 74, a to ne može donijeti ništa osim teških ozljeda i prekida karijere. Smatram i da me nije zaštitio kada je bila priča s dopingom", otkrila nam je.
"Želim opet biti kraljica diska"
Nakon raskida s Ivančićem odlučila je trenirati - samu sebe. Tako je i upoznala Edisa, na stadionu uz Savu na drugom kraju grada.
Pred nama, skoro deset godina kasnije, djeluje jednako samouvjereno i mnoge baš zato i iritira - jer je izbrendirala samu sebe onako kako je željela i u rezultatu iskreno uživa. Ne samo u medaljama i metrima nego u cijelom paketu, svemu što je na tom putu postala - žena koju sad vidi u ogledalu i koju nije briga za komentare je li previše mršava. Priklonila se kome je htjela, radila je što je htjela i sa Sandrom je malo tko ostao zakinut za puni doživljaj.
No ako ste je gledali nešto češće, ako ste pratili kako u Londonu baca za zlato ili kako izgleda dok iz hotela u Riju jutro nakon kvalifikacija kreće u obranu medalje, ako ste usmjerili fokus na detalje, pokrete i geste, morali ste vidjeti i koliko toga ona zadrži za sebe i koliko još nije ispričala.
O sebi, o svojim najbližim ljudima i o cijelom sportu.
Ovaj put zanimala nas je ta priča Sandre Perković.
Godina iza nje je teška, specifična kao za sve, ali ona kaže:
"Kao da sam se ponovno rodila. Želim opet biti kraljica diska, puna sam motiva, ne volim ovo novo normalno, da budem iskrena. Priče o otkazivanju Igara od prvog dana mi nemaju smisao jer znam koliko je jak olimpijski pokret. Ima nekih stvari kojima se gubi olimpijski duh, kao primjerice kad se sva finala zbog Michaela Phelpsa i njegove sponzorske TV kuće plivaju u 8 sati navečer. Sport je profitabilan, ali prosječan atletičar živi prosječno. Oni koji su na državnoj pomoći kod nas to mogu smatrati hobijem, ali novac ipak nije mjerilo, inače bi šeici stalno bili olimpijski prvaci."
Ova olimpijska pobjednica stvorila je sama sebe trenirajući po buri u Medulinu. Danas ima mogućnosti da se zimi priprema na Kubi. Htjeli smo da nam ispriča kako je to izgledalo, bez cenzure. Dovoljno je bilo jedno pitanje. Kako je uspjela?
O putu do vrha, borbi za opstanak i svim etapama koje je prošla u karijeri i ključnim ljudima koji su je pratili, zatim o kolegama sportašima od Luke Modrića do Lea Messija te ključnim problemima moderne atletike govorila nam je opušteno dulje od dva sata i dokazala da smo bili u pravu - puno je još toga što Sandra tek mora ispričati.