IVICA OSIM (1941. - 2022.)

Slavni Osimov intervju s dinamovcima: Odgodili ste odlazak u JNA do naše utakmice

Photo: Ivana Ivanovic/PIXSELL

IVICA OSIM, legendarni bh. nogometaš i trener, preminuo je u 81. godini. Prije nego što je posljednjih osam godina igračke karijere proveo u Francuskoj, briljirao je u dresu svog Željezničara. A dok je igrao za Želju, okušao se i kao novinar te je pisao i uređivao tekstove za Plavi vjesnik.

U suradnji s Yugopapirom donosimo vam dva njegova stara teksta, jedan o njegovim najdražim golovima, a drugi o razgovorima na okupljanju reprezentacije Jugoslavije s igračima Dinama uoči međusobne utakmice.

Ivica Osim: Moji najdraži zgodici

Upravo ove sezone navršava se deset godina moje nogometne karijere koju sam svu proveo u dresu sarajevskog Željezničara. Odigrao sam za to vrijeme bezbroj utakmica za sve Željine selekcije i za ovih proteklih deset godina dao sam dosta zgoditaka. Mada nikada nisam bio izrazit strijelac, neki moji golovi su imali odlučujući značaj za ishod utakmice i, dopustite mi da tako kažem, neki su bili lijepi i efektni i zato su mi i danas ostali u svježoj uspomeni.

Sjećam se svog prvoga gola. Debitirao sam na prvoj službenoj utakmici u juniorskom timu Željezničara i odmah sam dao pogodak. Bilo je to točno prije deset godina. Igrali smo na  pomoćnom terenu na Grbavici, a protivnici su nam bili vršnjaci iz paljanske Romanije. 

Rezultat je dugo bio 3:3 i propisno smo se mučili s borbenim gostima. Kao neiskusan nogometaš, na toj sam utakmici igrao na mjestu krilnog napadača, stalno sam "visio" u ofsajdu. Tada mi je puno pomogao budući reprezentativac Drago Smajlović-Mišo jer je on u to vrijeme već povremeno igrao i za prvu momčad. 

Savjetovao mi je kako da primim loptu, a da se pritom ne nađem u nedozvoljenom položaju. Njegovi savjeti su urodili plodom i u jednom trenutku sam primio loptu, prevario protivničkog centarhalfa, vratar mi je pošao u susret, predriblao sam i njega i s loptom ušetao u mrežu. 

Bila je to moja prva službena utakmica i prvi gol u karijeri. Pošto je utakmica završila, umjesto očekivane hvale i "komplimenta", naš učitelj Abramović, inače i sam nekadašnji prvotimac Željezničara, dobro mi je izvukao uši jer odmah nisam tukao na gol, nego sam driblao vratara. Ova "pouka" mi je poslije uvijek bila na pameti i više nisam, ako na to stjecajem okolnosti zaista nisam bio prisiljen, pokušavao driblati čuvare mreže.

Naša momčad se dugo borila i u drugoligaškoj konkurenciji. U sezoni 1961./62. naprosto smo žarili i palili u Zapadnoj skupini Druge savezne lige. Imali smo vrlo uigranu i efikasnu momčad. Tada sam se izvrsno slagao sa Smajlovićem, igrali smo već nekoliko sezona zajedno, bili smo vrlo uigran tandem i znali smo napamet, leđima okrenuti jedan drugom, što će u idućem trenutku svaki od nas učiniti. 

Na kraju te sezone ušli smo i u Prvu ligu i plasirali se na treće mjesto. Bili su to "zlatni dani" jedne generacije, od koje smo do danas ostali zajedno samo Radović, Štaka i ja. Spomenute sezone 1961./62. Trešnjevka, Sloboda i Željezničar su bili najozbiljniji kandidati za ulazak u Prvu ligu. Do posljednjeg kola se nije znalo tko će prvi presjeći vrpcu na cilju.

Iz tih drugoligaških dana sjećam se susreta s Trešnjevkom na Grbavici. Zeleni su tada imali vrlo jaku, po kvaliteti prvoligašku, momčad i bilo je teško svladati takvog protivnika. Nikako nismo mogli "načeti" njihovu obranu. 

Negdje u tridesetoj minuti netko od igrača iz obrane gostiju izbacio je prema meni loptu iz svog kaznenog prostora. Prihvatio sam loptu i zamahnuo kao da ću odmah tući na Nežmahov gol. Gotovo svi obrambeni igrači zagrebačkog ligaša, zajedno s vratarom, pošli su prema meni nekoliko koraka, u namjeri da osujete moj pokušaj. No ja sam umjesto očekivanog, jakog udarca samo lagano "podbo" loptu i ona je u luku preletjela kompletnu obranu zelenih pa i vratara Nežmaha koji je uzalud trčao natraške u želji da spriječi najgore. Uspio je samo vrhovima prstiju dohvatiti i potvrditi pogodak. Tako smo "načeli" protivnika koji se ubrzo predao i rezultat je bio 5:1 u našu korist.

U prvoligaškim borbama također sam postigao nekoliko pogodaka, kojih se i danas sjećam. Međutim, jedan zgoditak, koji, doduše, nisam ja postigao nego moj klupski kolega Smajlović, vjerujem da je oduševio sve prisutne gledatelje. 

Jednog dana smo gledali na televiziji nogometni susret engleskog nacionalnog prvenstva. Tom su prilikom nogometaši Manchester Uniteda postigli vrlo efektan i dotad neviđen pogodak nakon izvođenja slobodnog udarca. 

Ovo nam se neobično svidjelo i dugo smo vježbali isti zahvat na treninzima i odlučili ga pokušati izvesti na utakmici s OFK Beogradom. Mada su nas tom prilikom beogradski plavi potpuno nadigrali i porazili nasred Grbavice 5:2, uspjeli smo svoju namjeru realizirati u djelo. Smajlović se zatrčao kao da će tući na gol, ali je samo preskočio loptu i nastavio trčati do protivničkog "zida" koji su postavili igrači Beograda. 

Sada je prema lopti trčao Gašić, ali ni on nije pucao direktno na gol, nego je samo dodao kratko do mene. Ja sam se nalazio s desne strane protivničkog zida, ali u istoj visini s njim, i samo sam iza leđa igrača u zidu dobacio loptu do Smajlovića koji je u međuvremenu dotrčao s lijeve strane zida. Akcija je bila munjevita i Smajlović je okrunio ovaj zaista efektan potez. Isti takav gol dali smo ekipi Leipziga na Grbavici u okviru natjecanja za Rapan-kup, ali ga je sudac neopravdano poništio.

Od prvoligaških golova za mene poseban značaj ima pogodak koji sam prošle sezone dao na Grbavici u susretu s niškim Radničkim. Naš tim se zajedno s Hajdukom i Trešnjevkom nakon kažnjavanja nalazio u vrlo kritičnoj situaciji. "Visili" smo o koncu i do posljednje utakmice s OFK Beogradom nismo znali kako će se ova trka završiti. 

Gol nije bio osobito lijep, ali je bio jedini i osigurao je našoj momčadi dva "zlatna" boda. Međutim, taj gol pamtim i zbog nečeg drugog. Bio je to, naime moj ponovni debi u dresu Željezničara nakon višemjesečne pauze. Prije toga razbolio sam se na bubrezima i dani provedeni u neizvjesnosti u bolnici bili su najteži trenuci u mom životu. Mučila me misao hoću li ikada više biti sposoban istrčati na teren, hoću li ikada više moći i smjeti baviti se nogometom. 

Nasreću, sve je dobro završilo, publika je frenetično pozdravila povratak na teren i spomenuti pogodak i tada mi je bilo jasno da nisam izgubljen za nogomet.

Ivica Osim razgovara sa Zambatom, Škorićem i Brnčićem o derbiju Željezničar - Dinamo

Između kandidata koje je savezni kapetan Rajko Mitić pozvao u Sportski centar u Beogradu našao sam i ja svoje "mjesto pod suncem". Razlog našeg zajedničkog sastanka dobro je poznat. Okupili smo se u želji da se što bolje pripremimo za uzvratni susret Kupa nacija s vrlo jakom reprezentacijom, viceprvakom svijeta SR Njemačkom. Koliko su naše pripreme bile uspješne, vidjeli ste i sami. Komentar, vjerujem, nije potreban.

Uz obavezne treninge, dosljedno provođenje svih zamisli našeg saveznog kapetana i trenera, našlo se nešto slobodnog vremena i za razgovore. Oni su, uglavnom, korišteni za diskusije o susretu sa SR Njemačkom, o fantastičnih 5:1 protiv Francuske, ali ni jednog trenutka nije zaboravljeno ni naše nacionalno prvenstvo. Ja sam imao posebnih razloga da o tome malo više pričam jer velik dio vremena provodim sa zagrebačkim reprezentativcima, budućim vojnicima Škorićem, Zambatom i Brnčićem. To što se u posljednje vrijeme nalazim češće u njihovom društvu nego obično sasvim je razumljivo. Jer predstojeći dvoboj za prvenstvene bodove odigrat ćemo upravo protiv Zagrepčana, i to na našem "bunjištu". Razgovor je bio relativno suzdržan, ali krv nije voda. Prvenstvena "bolest" ni jednog trenutka nije nam dozvoljavala i malo, malo, pa o našem predstojećem susretu.

"Znaš da mi je drago što ću svoj oproštajni susret odigrati na Grbavici", kaže mi Zambata 

"Ne volim baš previše te oproštajne susrete. U Zagrebu si se opraštao od svoje publike i Maribor je ni kriv ni dužan osjetio na vlastitoj koži taj tvoj oproštajni 'bijes' što trenutno napuštaš nogometni teren", nadovezujem se na ovo.

"Pa, iskreno da ti kažem, obećao sam navijačima da ću se lijepo od njih oprostiti i čini mi se da ne bi bilo fer da nisam održao obećanje. Znaš, osjetljivi su to ljudi. Vole da uradiš ono što obećaš, u protivnom ne praštaju lako", odgovara Zambata 

"Da nisi nekom obećao nešto i za Želju? Tvoji simpatizeri su sada zadovoljniji pa bi bio red da u Sarajevu zaigraš normalno", provociram ga.

"Nije mi jasno što misliš pod tim 'normalno'?"

"Pa da imaš nekoliko šansi i eventualno zabiješ jedan gol, naravno, s time da mi zabijemo barem dva", kažem mu i nastavljam: 

"Nego, reci mi što stvarno misliš, kako ćete proći u Sarajevu?"

"Slušaj, za bod mogu sigurno garantirati, ali u slučaju da naša obrana ne primi ni jedan gol. Učinimo li mi u napadu nešto više - gadno vam se piše", primijeti Zambi.

"Lijepo ti to", dobacuju u glas Škorić i Brnčić. "Mi da ništa 'ne fasujemo', a ti i društvo ako zabijete koji gol, u redu, ako ne, opet dobro."

"Pa ti bar tvrdiš kako na Grbavici uvijek dobro braniš", obraćam se Škoriću.

"Jest da sam na Grbavici davao dobre partije, ali to ne znači da ja uvijek moram vaditi momčad. Ipak, vjerujem da će biti nešto lakše no obično."

" Sigurno", dodajem. "Uz to što vam dobro ide, još ste i srećkovići. Uspjeli ste odgoditi odlazak u JNA do naše utakmice, a nama neće igrati Sprečo i Bukal. Ali, vjeruj mi, pobrinut ću se ja da ne odeš baš tako ozarena lica u kasarnu. Osim toga, spremio sam za tebe jedno iznenađenje. Znaš, onaj nestašni dečko Mujkić odšetao do Turske, ali je uvidio da naši ipak bolje biju no Turci."

"Smirit će njega Brna", dodaje kao iz puške Škorić.

"Ne znam Mujkića, ali ono što čujem o njemu, čini se da neće baš biti lako. Ali godine su tu, iskustvo, pa se nadam da će dečko biti fin", smije se Brnčić.

"Nego, ti si nešto prijetio, a sada utihnuo", obraća mi se Zambi.

"Pa, nadam se da ću dati gol više od tebe. To znači ja jedan, a ti..."

"Ako ti daš jedan, budi uvjeren da ti neću ostati dužan, što znači da ćemo u svakom slučaju izravnati račune."

"I kažeš bio bi zadovoljan time?" na to ću ja.

"Nisam ništa rekao čime bih bio zadovoljan..."

Gledajući ga i važući njegove riječi zajedno s izrazima lica Škorića i Brnčića, čini mi se da dinamovci ne bi bili baš nezadovoljni osvojenim bodom na Grbavici:

"Među nama rečeno, ne bih ni ja imao ništa protiv, ali osvojimo li i oba boda, ne bih se mnogo ljutio", pomirljivo zaključujem diskusiju o utakmici Dinamo - Željezničar.

Ostavljamo na trenutak naš predstojeći dvoboj i čavrljamo o drugim nogometnim problemima.

"Još malo pa ustaj, ustaj remo", kažem svoj trojici.

"Izdržat će se. Godina i nije tako velik period i brzo će proći", tvrdi Zambata.

Tri Dinamova reprezentativca ponovo će se vratiti na zelene terene i oduševljavati svoje navijače. Hoće li?

"Čujem, Zambi, da odlaziš u Francusku?, pitam provokativno.

"Ne znam samo odakle ti te vijesti..."

"Pa, priča se."

"Ne znam još ništa sigurno. Znam samo jedno, a to je da Žoga odlazi", pogleda Zambata Škorića.

"Nisam još odlučio", ubacuje Škorić. "Ponuda je privlačna i sasvim u redu. Ali, znaš, Zagreb je Zagreb, a Glasgow, Glasgow. Činjenica je samo jedno. Ili Dinamo ili Celtic."

"A ti, Brna?"

"Ja još ne razmišljam o tome. Za mene za sada postoji samo Dinamo", kaže Brnčić.

I pričali bismo mi nogometni "bolesnici" još tko zna kako dugo, ali morali smo na trening. Nije nam preostalo drugo nego da nastavak naše priče ostavimo za srijedu, ovaj put u dresovima, i to na Grbavici.

Napisao: Ivica Osim (Plavi vjesnik, 1967.)

Pročitajte više