"KADA sam navršio 70 godina, rekao sam da apsolutno više ne želim na klupu." Rečenica je to kojom naš razgovor otvara Rajko Magić (71), današnji aktivni predavač i mentor na Akademiji HNS-a, a ne tako davno trener koji ima iskustva na gotovo svim SHNL terenima.
Početkom prošle sezone umirovio se i od uloge stručnog analitičara, koju je od 2017. prvo obnašao na bivšem HNTV-u, da bi s istom nastavio na MAX Sportu. Kako kaže, u televizijskom svijetu rekli su mu da su se odlučili za "pomlađivanje" i, recimo to tako, "drugačiji pristup analizama".
Kroz prvu i drugu HNL Magić je kao trener ili sportski direktor vodio Napredak, tri puta Hrvatski dragovoljac, dva puta Šibenik, suhopoljsku Mladost, tadašnji Radnik u Velikoj Gorici, Čakovec, Istru, Kamen Ingrad, Slaven Belupo i Inter. Upečatljiva uloga s hrvatskih terena je i ona pomoćnika Branka Ivankovića, s kojim je 2007. osvojio prvenstvo i Kup Hrvatske na klupi Dinama.
Inozemna karijera ga je s Ivankovićem vodila u Kinu, gdje je s tamošnjim Shandong Lunengom uzeo prvenstvo Kine, a slično je bilo i u avanturi u Maleziji, točnije Johoru, kada je Magić, ovoga puta bez Ivankovića, osvojio malezijsko prvenstvo i Superkup.
Posljednja slična avantura bila je ujedno i njegova posljednja u karijeri, kada se, vodeći mlađe selekcije Kuvajta, "posvađao sa svima" i zaključio svoj trenerski put.
Magić je uvodni period bogate karijere krojio kao igrač. Profesionalno je igrao za MTČ Čakovec (1975.-1978.), nastupajući u jugoslavenskim regionalnim i hrvatskim ligama, potom je od 1978. do 1982. igrao za Lokomotivu u republičkoj i međurepubličkoj ligi.
Između 1983. i 1987. bio je član zagrebačkog malonogometnog kluba Keglić, s kojim je nastupao u prvoj ligi. O svojoj karijeri Magić je govorio u Indexovom Intervjuu tjedna.
Sa 70 ste rekli da je dosta?
Trenerski, da. Kad sam navršio 70 godina, rekao sam da više apsolutno ne želim sjediti na klupi. To je bila dobra odluka, prije svega iz zdravstvenih razloga. Ljudi me stalno pitaju razne stvari, ali ja kažem – ako danas odradim trening po jakoj kiši, sutradan bih se teško digao iz kreveta.
Sigurno vam ne bi odgovarala ni hrvatska infrastruktura. U Kini je to ipak bilo drugačije?
U Kini je to bilo razdoblje kad su počeli ozbiljno ulagati. Govorimo o 2009. i 2010. Nije još sve bilo posloženo pa smo im morali objašnjavati kako urediti infrastrukturu, ali što god smo poželjeli – dva terena, dodatnu opremu – sve se ispunjavalo. Ušli su u ciklus u kojem je sve izgledalo ozbiljno i nogomet je postao izuzetno popularan.
Stadioni su bili puni. Došli smo nakon Olimpijskih igara i igrali smo na stadionima od 50 do 60 tisuća mjesta. Na svakoj utakmici tribine su bile pune.
Bilo je dobro i to što su tada promijenili flotu zrakoplova. Svi su bili novi, Airbus A320 ili Boeing. To nam je puno značilo jer smo strašno puno putovali. U dvije godine imao sam 164 leta avionom. To znači da se avion 164 puta digao i sletio sa mnom. To je bilo potpuno drukčije iskustvo.
A kad ste se vratili s naslovom, kako se tada gledalo na vas?
To su bili posebni doživljaji. Dočeci su bili nevjerojatni. I u Maleziji također. U Johoru, primjerice, klub je prvi put nakon 25 godina osvojio naslov. Vozili smo se otvorenim autobusom od Kuala Lumpura do Johora, oko 400 kilometara autocestom. Oko autobusa su na motorima bile stotine ljudi. Jurcali su, mahali... Samo sam čekao kad će autobus nekoga pregaziti.
Gdje vam je bilo više neobično?
Johor je bio poseban, ali i Kina ima svoje običaje. Tamo se jako puno pije. Nakon svake dobro odigrane utakmice, ali i pri svakom službenom događaju ili dolasku predsjednika, organiziraju se službene večere.
Okrugli stolovi, govori, jedan pa drugi, a nakon svakog govora ide žestica. I morate nazdraviti uz "Gam bei". Ne smijete odbiti. Treba vam vremena da se naviknete. U početku su nas izmasakrirali, ali kasnije steknete imunitet.
Vratimo se na početke. S Čakovcem ste otvorili profesionalnu trenersku karijeru. Imali ste 37 godina.
Tako je. Godine 1992., kad su formirane Prva i Druga hrvatska liga, Čakovec je dobio mjesto u Drugoj ligi jer je imao stadion izgrađen za Univerzijadu. Do tada je klub igrao u šestom rangu jugoslavenskog nogometa.
Predsjednik kluba tada je postao župan, moj bivši suigrač iz naše zlatne čakovečke generacije. Pitao me bih li preuzeo momčad. Imao sam 37 godina i prihvatio sam. U prvoj sezoni Druge hrvatske lige bio sam direktor, sportski direktor i trener. Radio sam sve što je trebalo.
Nakon kratke epizode preuzeli ste Napredak, a onda je uslijedio Hrvatski dragovoljac. Kako vas je Stjepan Spajić prepoznao?
U tom trenutku Dragovoljac je tražio novog trenera zbog sukoba s dotadašnjim. Moj kolega iz malog nogometa Željko Bogomolec, koji je bio šef škole u Dragovoljcu, predložio me predsjedniku Spajiću. Spajić je rekao da želi mladog i perspektivnog trenera. Kad je čuo moje ime, prva reakcija bila mu je: "Rajko, Srbin, ne može."
Tada mu je objašnjeno da sam 1991. bio dragovoljac. Nisam bio na fronti, no imao sam radnu obvezu i sudjelovao u logistici. Nakon toga su me pozvali na razgovor. Došao sam i tako je sve počelo.
Kako je bilo raditi sa Spajićem?
Biti u klubu u kojem je predsjednik bio Stjepan Spajić značilo je raditi u specifičnim uvjetima. On je bio neobičan čovjek. Međutim, ja sam s njim imao fantastičan odnos.
Uvijek kažem da sam najponosniji na to što me Hrvatski dragovoljac zvao tri puta. Isto tako, Čakovec odnosno Međimurje zvali su me tri puta, Slaven Belupo tri puta, Šibenik dva puta, Inter Zaprešić dva puta. To znači da sam odlazio bez lupanja vratima. Nekad su odluke bile moje, nekad klupske, nekad zajedničke, ali nikad nisam ostavljao repove ni vrijeđao bilo koga.
Što se tiče Spajića, on je zaista bio neobičan lik, ali onaj tko mu je bio blizak poznavao je sasvim drukčijeg čovjeka od slike koju su stvarali mediji. U duši je bio dobar čovjek. Kad bi nekome vjerovao, znao je slušati. Nije bio apsolutist kakvima su znali biti neki drugi predsjednici. Za mene je bio vrlo pozitivan čovjek.
Svugdje ste radili u hrvatskom nogometu. Gdje vam je bilo najljepše?
Najbolje godine proveo sam u Slaven Belupu. Klub je tada bio stabilan i ozbiljan, a organizacijski je to bio iskorak u odnosu na neke druge sredine u kojima sam radio.
Kamen Ingrad bio je specifičan jer je sve ovisilo o jednom čovjeku koji je postigao velike rezultate, ali takav model nosi i probleme. Nisam mogao prihvatiti uplitanje u svlačionicu i rad trenera. Pokušao sam razgovorom riješiti situaciju, ali kad sam vidio da ne ide, otišao sam.
Možda danas, s odmakom, u nekim situacijama ne bih reagirao isto. Možda bih bio tvrdoglaviji i pokušao ostati. Ali tada sam tako odlučio.
Što biste istaknuli iz svoje karijere?
Posebno sam ponosan na rad u Slaven Belupu. Kad sam 2007. došao za sportskog direktora, klub se borio za ostanak. Izradio sam trogodišnji program sportske politike s jasnim ciljem – stabilizirati klub i podići ga u gornji dio tablice. U dvije godine bili smo drugi u državi i igrali Kup UEFA protiv CSKA Moskve i Arisa. To je rezultat sustavnog rada i ambicije.
Uveli smo jasne principe: pomladili momčad, prestali produživati ugovore igračima starijima od 29 godina i ulagali u školu nogometa. Juniori su s tri do četiri treninga tjedno prešli na šest, uvedeni su stipendijski ugovori, a iz te generacije izašli su Gregurina, Purić, Delić, Jajalo i drugi koji su donijeli sportski i financijski rezultat.
Nastavite.
Tako je, primjerice, u jednom trenutku napravio i Hajduk. Objavili su da imaju program. Odem pogledati taj program, a unutra piše da će za dvije godine igrati Ligu prvaka i proći skupinu.
To je lista lijepih želja. Ja to zovem dokumentom tipa "čestitke i pozdravi". Malo karikiram, ali to nije program sportske politike. Program sportske politike mora biti konkretan, razrađen dokument s jasnim koracima i mjerljivim ciljevima.
Kako je izgledao vaš posao u Slavenu?
Izradio sam trogodišnji program na pedesetak stranica, koji je obuhvaćao sportsku strategiju, financije i točno definirane ovlasti. Upravnom odboru sam rekao: ako želite raditi po ovim principima, ostajem; ako ne, odlazim. Prihvatili su i u tri godine klub je bio peti, četvrti i drugi.
Ključ je bio u strukturi odlučivanja. O dovođenju ili prodaji igrača odlučivali su trener, predsjednik i sportski direktor – jednoglasno. Ako jedan nije bio za, transfer se nije realizirao. Bez nametanja, bez preglasavanja. Taj model pokazao se uspješnim i omogućio stabilnost i napredak kluba.
A vaš prvi period u Slaven Belupu kao trener?
To je bila specifična priča. Do otprilike 2000. godine u Hrvatskoj su gotovo svi klubovi igrali s trojicom u zadnjoj liniji – klasično s liberom i dvojicom stopera, uz bekove. Nije to bilo današnjih 3-5-2, nego stariji sustav s liberom.
Godinu i pol prije dolaska u Slaven preuzeo sam Čakovec nakon Ilije Lončarevića u Prvoj ligi. On je tada već igrao s četvorkom otraga, što je u Hrvatskoj bilo novo. Do tada sam deset godina igrao s liberom, ali odlučio sam prihvatiti taj model jer se u Europi već godinama igralo s četvoricom u obrani, primjerice Milan.
Preuzeo sam sustav i nastavili smo tako igrati. Počeo sam ga intenzivno razvijati. Imali smo relativno nepoznatu momčad, ali smo se stabilizirali u ligi. Smatrao sam da moramo pratiti europske trendove, a ne ostati u starim obrascima.
Kako?
Otišao sam čak na tjedan dana u Milano, preko Darija Šimića, gledati kako radi Carlo Ancelotti. Razgovarao sam s njim, pratio treninge, a kasnije sam mu bio gost i u Torinu dok je vodio Juventus. Bio sam i na utakmici Juventus – Inter, pustio me u svlačionicu i u sobu za sastanke, prisustvovao sam sastanku prije utakmice.
Ancelotti je bio vrlo jednostavan u pristupu. Nije komplicirao, treninzi su mu bili jasni i konkretni, bez suvišne filozofije. Taj model rada preuzeo sam i pokušao ga prilagoditi našim uvjetima.
Prošli smo mnoge klubove, ali nismo spomenuli možda i najzvučniji – Dinamo, 2007. godina.
Došao sam s Brankom Ivankovićem i osvojili smo naslov vrlo uvjerljivo, s 15 bodova prednosti ispred Hajduka. Boravak u Dinamu za mene je bio specifičan. Branka sam poznavao već petnaestak godina. Kad je dobio posao u Dinamu, pozvao me da mu budem pomoćnik.
U tom trenutku bio sam afirmirani trener i sportski direktor u Slaven Belupu. Nisam bio netko bez iskustva tko traži priliku pod svaku cijenu. Ali za sve nas sa sjevera Hrvatske Dinamo je ipak nešto posebno. Odlazak u Dinamo, pa i kao pomoćni trener, bio je ispunjenje dječačkog sna.
Razgovarao sam s Mamićem, a Slaven Belupo bio je izuzetno korektan. Rekli su mi: ako to želiš, idi. Kad završiš, javi se. To mi je bilo dovoljno da prihvatim odlazak u Dinamo.
Opišite nam tu godinu.
Ta godina bila je posebna. Imali smo momčad u kojoj su danas svjetski afirmirani igrači – Mandžukić, Ćorluka, Modrić – pa ljudi često kažu da je bilo lako osvojiti prvenstvo. Međutim, tada su svi oni bili na početku karijera. Luka Modrić još nije bio ni kapetan ni svjetska zvijezda kakvu danas poznajemo. To je bila mlada momčad u nastajanju.
Specifičnost tog razdoblja bio je i Zdravko Mamić. Kakav je bio vaš odnos s njim?
Osobno, vrlo dobar. Poznavao sam ga godinama ranije. Zbog toga sam imao poziciju da mu mogu reći što mislim. Znao me izvrijeđati ako se nije slagao, ali to je bilo na takvoj relaciji da smo i nakon svega ostali u korektnim odnosima. On je specifičan čovjek, ali s njim se može razgovarati, nekad teže, nekad lakše.
Problem je nastao nakon jednog poteza koji je povukao u svlačionici, pred igračima. To je bila situacija nakon poraza od Hajduka na dvoranskom turniru. Branko Ivanković tada nije bio u svlačionici, davao je intervju. Mi smo završili treći, atmosfera je bila loša, dečki su bili razočarani. Neke igrače smo poštedjeli, Modrić nije igrao zbog lakše ozljede.
Mamić je uletio u svlačionicu i izvrijeđao nas. To je izgledalo ružno. Takve stvari, kad se dogode pred igračima, narušavaju autoritet stručnog stožera. Branko i ja smo nakon toga izašli, sjeli na kavu i razgovarali. Pitali smo se kako dalje. U takvoj situaciji morate biti svjesni da se nešto promijenilo. Kad se takva scena dogodi pred momčadi, autoritet više nije isti.
To je bio vaš kraj u klubu.
Nakon toga ostati u takvoj situaciji nije bilo jednostavno. Takav je bio njegov stil, ne samo prema trenerima nego i prema igračima, novinarima, svima. U početku se čovjek čudi, kasnije se više ni ne čudi. I u dobrim i u lošim trenucima događale su se situacije koje su bile nagle i neočekivane.
U tom trenutku to je teško. Sve se dogodi u sekundi, zbunjenost je velika. Kasnije, s odmakom, o tome se može pričati gotovo s dozom ironije, ali tada nije bilo nimalo jednostavno. Na kraju svatko ima svoj način vođenja kluba. Ja sam tada donio svoje odluke. Slaven Belupo je prema meni bio izuzetno korektan i vratio sam se tamo, gdje sam radio još dvije godine.
Kad smo već kod velikih karijera, kakav je bio Luka Modrić tada?
Bilo je jasno da je poseban. Te 2007. tek je ulazio u A reprezentaciju, nije još bio svjetska zvijezda, ali kod njega se odmah vidjela klasa.
Radio sam analize utakmica i protivnika, i kod Luke se primjećivala jedna stvar – lakoća. U situacijama gdje bi drugi izgledali kao da su pod pritiskom, on je djelovao kao da oko njega nema nikoga. Zaustaviš sliku, trojica su oko njega, a on primi loptu i izađe iz situacije bez panike. Inteligencija, pregled igre, mirnoća, to su bile stvari koje su ga izdvajale.
Danas, kad se sretnemo, odnos je vrlo topao. Nedavno smo se vidjeli u Opatiji, dok je reprezentacija bila na pripremama. S mnogima se poznajem godinama, Ćorlukom, Budimirom, Dalićem, kojeg sam doveo u Slaven Belupo, cijeli stožer. To je mali svijet. Uvijek se lijepo pozdravimo, zagrlimo. Nikad nisam bio tip koji ostavlja repove ili ulazi u sukobe. Takav sam karakter i toga se držim.
Podsjetit ću vas na izjavu koju ste kao komentator dali za svoje razdoblje u Slavenu. Kažete: "Kad smo bili u krizi, jedva smo čekali da nam Hajduk dođe da se izvadimo i da sve bude ljepše."
Ta izjava se proširila, ali važno je reći da to nikad nisam javno rekao u tom kontekstu. To je bila interna šala iz svlačionice. Znali smo reći: "E da nam sad dođe Hajduk pa da se izvučemo." To je bio žargon među igračima i stožerom, ništa zlonamjerno. Ne sramim se te rečenice, jer je bila dio nogometnog mentaliteta, ali ispalo je kao da je to bila neka službena, provokativna izjava.
Jesam dinamovac, to nikad nisam skrivao, ali u analizama utakmica nikad nisam radio razliku između Dinama i Hajduka. Ako sam nekad bio kritičniji prema Hajduku, to je bilo zbog rezultata ili poteza na terenu, ne navijački. Dvadeset godina bez titule nosi frustraciju, a kad vidiš pune tribine na Poljudu, žao ti je tih navijača.
Čak sam jednom čuo da me se proziva kako više hvalim Torcidu. Nisam hvalio Torcidu, nego ambijent. Atmosfera na Poljudu je posebna. Kao trener sam to osjetio više puta.
Kako?
Sjećam se da su na Poljudu, kad bi čitali sastav i na kraju izgovorili "trener Rajko Magić", znali vikati "Ubij Srbina". Meni je to, iskreno, bilo više bizarno nego uvredljivo. Triput sam bio trener Hrvatskog dragovoljca, ali takve stvari su se događale. Nisam to doživljavao osobno.
S druge strane, kad sam s Dinamom dolazio na Poljud, atmosfera te jednostavno ponese. Kad krene pjesma, akustika je takva da te prođe jeza. Iskreno, znao sam pomisliti da bih najradije stao i pjevao s njima, toliko te ambijent povuče.
To je razlika u stadionima. Maksimir nikad nije imao takvu zvučnu kulisu kao Poljud. Akustika čini ogromnu razliku. Zato me, primjerice, oduševila i atmosfera na novom stadionu u Osijeku. Kad je akustika dobra, stadion živi na poseban način.
Je li dolazak u Kinu bio šok?
Nije. Imao sam 55 godina i bio sam već zreo trener. Naravno, nije istina da sam otišao bez financijskog motiva. Bio sam dobro plaćen. Ali postojao je i drugi razlog. Dvadeset i pet godina radio sam u nogometu, a deset godina radnog staža nemam jer su me neki klubovi plaćali "na ruke" i nisu me prijavljivali. Zato mi je bio cilj otići van, raditi uredno preko kluba i imati reguliran status.
Kulturološki šok je postojao, ali lakše je bilo jer nas je ondje bilo četvorica pa smo zajedno prolazili prilagodbu. Grad u koji sam došao (Jinan op. a.) imao je deset milijuna stanovnika, a ja za njega nikad prije nisam ni čuo.
Uvjeti su bili odlični: stadioni, aerodromi, infrastruktura. Ono s čim smo imali problema bile su navike igrača i svakodnevica. Došli smo u siječnju, prvenstvo se igralo kalendarski, treniralo se na umjetnoj travi, temperature su bile ispod nule.
Svi su trenirali u crnoj Nike opremi, s kapama navučenima do očiju. Nismo znali tko je tko. Na kraju smo kredom počeli pisati brojeve po opremi da bismo razlikovali igrače.
Što se tiče hrane, već su postojali McDonald's, Pizza Hut i hotelski restorani pa se moglo normalno funkcionirati. Egzotiku smo uglavnom preskakali. U tom smislu, prilagodba je bila lakša nego što sam očekivao.
U intervjuu za Index Branko Ivanković je govorio da kineski igrači imaju strah od pogreške i da im nedostaje emocije.
Oni su izuzetno poslušni. Kad imate 25 poslušnih igrača, nemate "fakina", nemate onoga koji će u određenom trenutku riskirati, promijeniti ritam, zapaliti momčad. Slušaju, izvršavaju zadatke, ali nedostaje kreativnosti.
Kad smo malo dublje analizirali, shvatili smo gdje je problem. Klub Shandong, primjerice, ima kamp 300 kilometara od grada, s 5000 djece. U sklopu kampa su osnovna i srednja škola, 24 nogometna terena i dvorana sa 110 stolova za stolni tenis. Uvjeti su nevjerojatni. Ali na kraju svake sezone samo dva ili tri igrača potpisuju profesionalni ugovor.
Nije bilo ni druge lige, pa ostali jednostavno prestaju igrati nogomet. Generacije od 30 ili 40 dječaka provedu 10 ili 12 godina u sustavu, a samo nekolicina dobije priliku. I tu je ključ – ugovor često ne potpisuju najbolji, nego najposlušniji. Sustav favorizira disciplinu i poslušnost, a kreativnost ostaje po strani.
Druga liga je formirana tek kasnije, i to tako da su prve momčadi imale "rezervne" ekipe. Subotom navečer igrala bi prva momčad, a nedjeljom ujutro druga, s igračima koji nisu odigrali više od 60 minuta dan prije. Tek kasnije je sustav počeo dobivati ozbiljnije konture.
U Kini ste doživjeli i nekoliko napada tamošnjih huligana?
Da, bilo je takvih situacija. Jednom smo išli gledati budućeg protivnika i odjednom su se oko auta okupili navijači. Počeli su udarati po vozilu, razbili zadnje staklo, probili gume i pokušali prevrnuti auto. Rekli smo vozaču da vozi bez obzira na sve.
Izašao je iz gužve vozeći praktički po felgama. Da su nas izvukli van, ne znam kako bi to završilo. To su bili navijači Qingdaoa, kluba iz iste pokrajine s kojim je Shandong imao veliki rivalitet.
Druga situacija bila je još ozbiljnija.
Predzadnje kolo prvenstva, imali smo tri boda više od Šangaja, koji je vodio Ćiro. Igrali smo u Nanchangu protiv momčadi koja je, ako izgubi, ispadala iz lige. Ako mi pobijedimo, prvaci smo. U zadnjem kolu igrali bismo kod kuće protiv Šangaja i eventualni poraz značio bi gubitak naslova.
U toj utakmici dobili smo crveni karton u prvom poluvremenu, s igračem manje zabili gol u nastavku i osvojili naslov. Slavili smo na stadionu, a dva sata kasnije autobusom krenuli prema hotelu ili aerodromu.
Izašli smo sa stadiona, vozili se kroz grad i stali na semaforu, kraj nekog parka. Odjednom su se pojavili ljudi s kolcima u rukama. Počeli su razbijati stakla na autobusu, probijati ih i bacati cigle unutra.
Sjećam se da je sve bilo puno krhotina. Imao sam jaknu s kapuljačom, navukao sam je preko glave. Vikali su nešto izvana, urlali. Mi smo samo ponavljali vozaču: "Vozi, juri, vozi!" Autobus je krenuo, praktički se probijao kroz masu.
Bez stakala, bez zaštite, samo da izađemo iz grada. Nije bilo policije, nikoga. Samo smo bježali. Tek kad smo se udaljili, uspjeli smo kontaktirati policiju. Presjeli smo u drugi autobus. Cijela momčad bila je unutra. To je bila situacija koju ne zaboravljaš.
Nakon svega toga, osvojili ste naslov. U zadnjem kolu kod kuće ste pobijedili Šangaj 3:0 i službeno potvrdili prvo mjesto. Pehar je stigao na stadion, a uslijedila je velika proslava.
Slavlje je trajalo satima. Trčali smo počasni krug, stadion je bio pun. Pripremio sam i posebnu gestu, dao sam sašiti kinesku i hrvatsku zastavu u jednu. Branko i ja smo je nosili tijekom proslave. Atmosfera je bila nevjerojatna.
Sljedeći dan, kad smo došli na stadion, čekalo nas je cvijeće, čestitke, sve je bilo organizirano do detalja. To je druga strana te priče – emocija, poštovanje i ogroman interes za nogomet. Derbi protiv Šangaja, prvi protiv drugog, bio je pravi spektakl. Stadion je bio pun, a proslava naslova bila je doživljaj koji se ne zaboravlja.
Imate tri takve situacije iz karijere.
I u Johoru (Malezija, op. a.) smo osvojili naslov. Nakon 25 godina čekanja. Vozili smo se otvorenim autobusom od Kuala Lumpura do Johora, a kad smo stigli, u ponoć, stadion je bio pun. Ljudi su nas čekali usred noći. Proslava je bila nevjerojatna. Slično je bilo i s Dinamom, kad smo se vozili otvorenim autobusom do Trga bana Jelačića. Takve se stvari pamte.
Gdje ste bili popularniji, u Kini ili Maleziji?
Kina je ipak bila posebna. Popularnost je ondje bila ogromna. Nakon utakmica nisi mogao mirno otići u restoran. Ljudi su te prepoznavali, pratili, zaustavljali.
Sjećam se jedne situacije. Naš fizioterapeut Sandro iz Rijeke živio je tamo sa suprugom i dvojicom malih sinova. Jedan od njih imao je vrtićku priredbu pa me zamolio da dođem. Ušao sam u punu dvoranu i u jednom trenutku netko je povikao moje ime. Predstava je praktički stala. Ljudi su prilazili, fotografirali se, tražili autograme. Morao sam izaći van jer je nastala potpuna gužva.
To je bio taj kineski fanatizam. Dolazili su s torbicama, majicama, tražili potpis gdje god su stigli. U tim trenucima shvatiš kolika je bila ta euforija oko kluba.
Osvrnimo se još na razdoblje u Maleziji, odnosno Johoru.
U Johoru smo također osvojili prvenstvo, Superkup i igrali finale Kupa. Malezija je specifična država – konfederacija s 9 sultana, a svake godine jedan od njih postaje kralj. U razdoblju kad smo mi bili ondje, klub je vodio mladi princ, sin sultana.
Imao je 25 godina, bio je nogometni fanatik i imao je ogromne ambicije. Njegova obitelj bila je izuzetno bogata, govorilo se o milijardama dolara, a živio je život na visokoj nozi, od privatnih aviona do kolekcija automobila. U Maleziju sam došao na poziv Bojana Hodaka, koji je ondje već radio i bio cijenjen. On je imao odlične kontakte u Aziji i pozvao me da se uključim u projekt u Johoru.
Imali ste više uloga u momčadi.
U početku je situacija bila pomalo neobična. Princ bi znao potpisati trenera pa ga staviti u "rezervu", a zadržati paralelnu strukturu. U jednom trenutku vodili smo drugu momčad, zatim prvu, pa sam kasnije postao zadužen za sve selekcije kluba. Izgradili smo sustav s više trenera i jasnom hijerarhijom.
Radili smo po jasnom planu i strukturi, onako kako sam to i prije radio, "po knjizi". Pokazalo se da takav pristup daje rezultate. Osvojili smo naslov nakon 25 godina čekanja, grad je slavio, a proslava je bila spektakularna.
Kako ste se osjećali ondje?
Razdoblje u Maleziji bilo mi je, u životnom smislu, najljepši period. Govorim o komforu, uvjetima života i općem osjećaju mira. Klima je stalno između 28 i 32 stupnja, imaš kuću s velikim bazenom, osiguranu infrastrukturu, automobil, organizaciju. Ja sam vozio Hyundai Santa Fe, sve je bilo uređeno. Nisi se morao baviti sitnicama, mogao si se fokusirati isključivo na posao.
Posebna prednost bila je blizina Singapura. Preko mosta si za kratko vrijeme u gradu koji je, po mom mišljenju, jedan od najljepših na svijetu. Kad bi imao slobodno popodne, sjedneš u auto i odeš tamo. To su bile dvije godine u kojima je život izvan terena bio izuzetno ugodan.
Vaš posljednji angažman bio je s olimpijskom reprezentacijom Kuvajta.
U Kuvajt sam otišao pred kraj karijere. Već sam radio na televiziji i na akademiji i polako se povlačio iz klupskog nogometa. Nazvao me menadžer Nikica Gaćeša i ponudio olimpijsku reprezentaciju, uz preporuku Romea Jozaka. Prihvatio sam, ali brzo sam shvatio da je to jedna od težih sredina u kojoj sam radio.
Cijelu karijeru bio sam klupski trener, naviknut na svakodnevni rad, kontinuitet i strukturu. U reprezentaciji toga nema. Okupljanja su povremena, igrače vidiš svaka dva mjeseca, odigraš utakmicu i opet pauza.
Uz to, uvjeti su bili specifični: temperature preko 40 stupnjeva, puno administracije, stalni liječnički pregledi i organizacijske prepreke. Tražio sam barem deset dana okupljanja da napravim nekoliko ozbiljnih treninga, ali to je bilo teško ostvarivo.
Niste bili zadovoljni odnosima u savezu.
Vrlo brzo sam vidio kako sustav funkcionira. Jozak je bio glavni, a predsjednik saveza dolazio bi, pozdravio samo njega i otišao. Nas ostale praktički nije ni registrirao. Ja sam stalno tražio da se nešto pokrene: slao mailove, inzistirao na okupljanjima i radu. Navikao sam na proces, a ovdje ga nije bilo. To me činilo nervoznim.
Drugi su se lakše prilagodili tom ritmu, ali meni je teško padalo da dani prolaze bez pravog rada. Imao sam unuke doma i osjećaj da mi vrijeme prolazi uzalud.
Rezultati su pak bili dobri.
Osvojili smo turnir u Kuvajtu, što reprezentacija prije toga nikad nije uspjela. Bacali su me u zrak, slavilo se. Zatim smo u Saudijskoj Arabiji, na turniru sa Saudijcima i Omanom, završili prvi na gol-razliku. To je bio ozbiljan uspjeh, jer u toj kategoriji Kuvajt godinama nije ništa osvojio.
Krenuli su novi problemi.
Pred turnir u Emiratima napravio sam popis od 25 igrača prema onome što sam vidio na treninzima. No počelo je guranje "svojih": rođaka, nećaka i igrača po vezama. Dogovorili smo da ću imati jezgru svojih igrača, ali su na kraju promijenili listu bez mog znanja. Na aerodromu sam shvatio da su ubacili svoje.
Bio sam bijesan. U jednoj utakmici sam namjerno stavio njihove igrače kako bih pokazao razliku u kvaliteti. Rezultat je to potvrdio. Nakon toga sam se posvađao s vodstvom i rekao da tako ne mogu raditi.
U jednom trenutku predložili su mi da preuzmem U-19 reprezentaciju umjesto olimpijske. Rekao sam: "Ne. Idem doma." Bio sam spreman ići do kraja, čak sam rekao da ću ih tužiti FIFA-i. Jednostavno nisam mogao pristati na takav način rada.
Ipak, prebacili ste se u U-19 reprezentaciju prije odlaska.
Nikica mi je rekao "Ako ideš u svađu, to znači sud, arbitraža, razvlačenje", pa sam probao s U-19. Otišli smo na pripreme u Tursku, osvojili turnir i opet je uslijedilo slavlje. No vrlo brzo su se vratili isti problemi s pritiscima oko sastava.
U jednoj utakmici protiv Katara prvo sam poluvrijeme igrao s najboljih 11 i bilo je 0:0. U drugom sam ubacio sve "njihove" igrače i izgubili smo 4:0. Predsjedniku sam rekao da je to dokaz da se ne može birati po vezama.
Na kraju sam zatražio sporazumni raskid. Nisam ih htio tužiti, ali nisam mogao pristati na takav način rada. Unatoč svemu, ostale su dvije medalje, jedini trofeji koje je Kuvajt u toj kategoriji osvojio dvadeset godina unatrag.