MARKO POPOVIĆ, jedan od najboljih vanjskih igrača u hrvatskoj košarci u posljednjih petnaestak godina i vjerojatno najomiljeniji i najsrčaniji hrvatski reprezentativac tog perioda, vraća se košarci. Tako glasi vijest objavljena na služenoj stranici Fuenlabrade.
''Nakratko, samo nakratko. Ali će se dogoditi!''
Popović se u svibnju oprostio od aktivnog igranja, tako da ovaj povratak nije plod njegove želje da pokuša odigrati još barem jednu sezonu, već će se Marko okušati u natjecanju u tricama u sklopu ovosezonskog Superkupa Endesa lige koji će se održati 22. rujna, kada će Popović odmjeriti snage, među ostalim, i protiv jednog od najboljih šutera u povijesti španjolske lige Louisa Bullocka.
Bit će to druga počast hrvatskom košarkašu koju će dobiti sljedeći tjedan. Nekoliko dana ranije, u srijedu, 18. rujna, Fuenlabrada će umiroviti Popovićev dres s brojem dva i tako mu odati još jedno priznanje za sve što je napravio u srcu Španjolske.
Popović je od 2002. do 2013. odigrao za hrvatsku košarkašku reprezentaciju preko 150 utakmica i zabio je 1470 koševa. Najbolji je strijelac u povijesti Eurokupa.
Od reprezentacije i igranja za nju na velikoj sceni praktički se oprostio nakon debakla na EP-u u Litvi 2011., da bi se vratio pomoći na EP-u 2017.
O kakvom se karakteru radi i o kakvom čovjeku, najbolje govore događaji s Eurobasketa u Litvi prije osam godina. Marko Popović se te 2011. kao kapetan potonulog hrvatskog košarkaškog broda nakon poraza od Grčke, koji nas je definitivno izbacio u drugu europsku košarkašku ligu, u kamere HTV-a ispričao naciji. Na sebe je preuzeo teret blamaže.
"Izgubili smo u prvom poluvremenu, reagirali smo kriminalno i otišli na minus 17. Cijelu grupu smo prokockali protiv Makedonije i BiH i ne treba tražiti previše od ove utakmice, jer sve smo upropastili i prije toga", rezignirano je Popović objasnio razloge povijesnog neuspjeha pa je kapetanski preuzeo odgovornost: "Kao kapetan snosim najveći dio krivice. Ispričavam se uime svih."
Niste ga morali voljeti, mogli ste mu naći više od jedne mane, mogla vam je smetati i njegova pomalo porozna obrana i ponekad ''divljanje'' iza linije za tri poena, no ono što mu nitko nikada nije mogao i neće moći predbaciti jest činjenica da je za hrvatsku reprezentaciju u svakom od svojih nastupa dao i posljednji atom svoje snage. Za njega je hrvatski dres bio svetinja i svojim je igrama itekako zadužio hrvatsku košarku.
Profesionalnu karijeru počeo je 1998. u matičnom Zadru, s kojim 2003. osvaja ABA ligu nakon senzacionalne pobjede protiv Maccabija u finalu. Za Zadar je igrao pet sezona, a onda odlazi u Valenciju pa potom u Cibonu. Bio je još član Efesa, Žalgirisa, Kazana, Khimkija, a od 2015. je u Fuenlabradi. Dva puta je osvojio Eurokup - 2011. s Uniksom i 2015. s Valencijom. Titule prvaka države osvajao je u Hrvatskoj, Rusiji, Španjolskoj, Litvi i Turskoj.