KADA SMO prije nešto manje od godinu dana razgovarali s Igorom Kokoškovim, taj je košarkaški stručnjak taman bio izabran za izbornika Srbije. S Europljaninom koji je kao glavni trener vodio jednu NBA momčad tada smo razgovarali o Luki Dončiću, kojeg je 2017. vodio do europskog zlata sa Slovenijom, Nikoli Jokiću, razlikama između hrvatske i srpske košarke i mnogim drugim temama.
U ovih godinu dana puno toga se promijenilo. Svijet više nije isti. Pandemija koronavirusa natjerala nas je da iz temelja promijenimo živote, a opaki virus zaprijetio je i košarci, posebice u Europi. U proteklih godinu dana rasni problem eskalirao je u Americi, a policijsko nasilje dovelo je do kratkotrajnog bojkota u NBA ligi. Ipak, neke stvari su ostale jednake kao i prije godinu dana. Luka Dončić igra još bolje nego prošle godine i uvršten je u najbolju NBA petorku, Nikola Jokić opet radi čuda s Denverom, a Igor Kokoškov je, baš kao i prije godinu dana, jednako zanimljiv i elokventan sugovornik.
Kokoškov je napustio NBA ligu, otišao je iz kaosa Sacramenta i postao je novi trener Fenerbahčea gdje je naslijedio najtrofejnijeg europskog trenera svih vremena Željka Obradovića. S izbornikom Srbije pričali smo o fenomenu Luke Dončića, klasi Nikole Jokića i novoj košarkaškoj mladosti Gorana Dragića. Kokoškov je dao svoj komentar o rasnim problemima u NBA ligi, nahvalio je Ivicu Zupca te je objasnio kako je ući u cipele Željka Obradovića.
Kako je došlo do toga da se nakon 20 godina vratite u Europu i preuzmete Fenerbahče i smatrate li to korakom natrag u karijeri jer ste bili prvi europski trener jedne NBA momčadi?
Nemam ništa protiv takvih mišljenja. Mediji moraju raditi svoj posao, košarka se igra zbog publike i logično mi je da postoje razne konstrukcije i različiti stavovi. Svatko živi svoj život i donosi svoje odluke. Košarkaško tržište je golemo, mlad sam trener i čvrsto stojim iza odluke koju sam donio. U sportu nikad ne znate gdje će vas život odvesti. Za mene je ovo zanimljiv trenerski izazov i mislim da sam na pravom mjestu. Svoj put sam počeo u Europi, europski sam trener i nikad si ne bih oprostio da barem jednom u karijeri ne vodim jednu veliku europsku momčad.
Što se dogodilo u Sacramentu? Otišli ste vi, otišli su Divac i Peđa Stojaković. Kako je došlo do kaosa u momčadi?
Ne bih baš išao tako oštro i situaciju u klubu nazvao kaosom niti bih moj slučaj izjednačavao s njihovim. Divac je bio generalni menadžer kluba, Peđa je bio njegov pomoćnik, a to su puno važnije i ozbiljnije pozicije od one koju sam ja tamo obavljao. NBA liga je ozbiljan biznis, a u svakom poslu postoje ciklusi. Jednom kad se zaposlite sigurno je da možete očekivati da dobijete otkaz. Tako se dogodilo i njima. Ništa ne traje vječno. Ne znam detalje, već sam otišao kad se to dogodilo s Vladom i Peđom, ali Sacramento će ići dalje, a Divac i Stojaković će pronaći neku drugu ulogu i siguran sam da će obojica još dugo ostati u sportu.
Divac je od trenutka kad je postao GM Kingsa bio na meti američkih medija koji su ga često napadali da je konstantno donosio pogrešne kadrovske odluke, a posebno jer je umjesto Luke Dončića na draftu izabrao Marvina Bagleya. Je li zbog te greške Divac morao otići?
Svaka stvar u životu donosi rizik. Nitko na svijetu nije sto posto siguran u svoje odluke u svakodnevnom životu. U ovom poslu je važno da se one najvažnije, strateške odluke donesu ispravno, jer one određuju budućnost organizacije na duži niz godina. Sve ostalo predstavlja rizik. Imao sam privilegij raditi s Lukom Dončićem i biti mu trener kad je Slovenija bila prvak Europe. Tko je tada mogao znati da će Luka postati jedan od pet najboljih košarkaša svijeta? Ja prvi nisam. Da sam tada rekao da će Luka danas biti možda najdominantniji igrač NBA lige, to bi bila laž. To nije mogao znati ni Luka ni njegova obitelj, pa tako to nije znao ni Divac. Marvin Bagley je dobar igrač i u tom trenutku odluka koju je Divac donio imala je logiku. Kingsi su tada imali playmakera De'Aarona Foxa, Bogdan Bogdanović je stigao, u momčadi je bio i Buddy Hield i ideja je bila da se prostor očisti. Iz današnje perspektive suvišno je pričati je li to bila greška, naravno da je, ali ponavljam, takve odluke su dio ovog posla i bilo bi nepošteno kriviti Vladu zbog toga.
Lani kad smo razgovarali o Dončiću, već tada je bio fenomen. Danas mnogi stručnjaci tvrde da bi, ako se u njegovoj karijeri ne dogodi ništa nepredviđeno, lako mogao biti jedan od najvećih u povijesti košarke. Može li Luka biti zaista jedan od najvećih ikad?
Nemam što dodati na to. S tim se apsolutno slažem i iz sveg srca mu želim da se odupre silnim pritiscima medija i društvenih mreža te da ostane čvrsto na zemlji. Nevjerojatno je što Luka s obzirom na svoje godine radi, ako znamo kakav teret očekivanja je sad na njemu i pod kakvim stresom mora živjeti iz dana u dan. Užasno je teško izdržati sve to i ostati prizeman. Luka je to uspio i svaka mu čast na tome. Vijek trajanja košarkaša se sve više produžuje i ako se ne dogodi ništa alarmantno, a ne bi trebalo, jer je Luka fanatični radnik, uvjeren sam da će još 16, 17 godina biti na ovakvom nivou i da će jednom, kad zaključi karijeru, biti jedan od najvećih koji su ikad igrali u NBA ligi.
Jednog fenomena ste vodili u Sloveniji, a drugog ćete tek voditi u Srbiji. Kako komentirate ovo što je Nikola Jokić napravio Clippersima?
Ne znam što bih rekao, nevjerojatno. Obojica svojim igrama pričaju priče o sebi. Percepcija i anticipacija igre kod njih dvojice je nešto nestvarno. Njihovo košarkaško računalo je nekoliko generacija ispred ovih igrača s kojima igraju, a ti igrači igraju na najvišem mogućem košarkaškom nivou na svijetu. Obojica na najbolji način predstavljaju europsku, balkansku košarku, predstavljaju jugoslavensku školu koja se bazira na sjajnoj inteligenciji, vicu, čaroliji, dodavanju. Počevši od Ćosića, Divca, Kukoča… Sve su to bili playmakeri bez obzira na nominalnu poziciju. Jokić je danas tipičan primjer playa petice, što su nekad mogli igrati Ćosić, Divac ili Sabonis. Impresivno je gledati Nikolu kako igra, ta lakoća zaustavlja dah. U košarci je daleko najteži tehnički i taktički dio dodavanje, jer ono traži nevjerojatno razumijevanje igre, anticipaciju, a njegova košarka inteligencija je zaista nešto unikatno i nestvarno.
Veselite li se radu s Jokićem u reprezentaciji Srbije na velikim natjecanjima, naravno, ako zdravstvena situacija to dopusti?
Jako malo znam o eventualnim budućim natjecanjima reprezentacija. Zasad ne postoji dobra volja da se kalendari NBA, Fibe i Eurolige ujednače, svatko vuče na svoju stranu iz nekih svojih interesa. U ovom trenutku nadamo se da ćemo se vratiti koliko toliko normalnom životu, ali moram biti iskren i reći kako nisam optimist vezano za taj kalendar natjecanja. Pogotovo kad znamo da je neizvjestan početak NBA sezone. Ne znam kad će početi sezona, ali nema šanse da vodstvo lige skrati broj utakmica jer milijarde dolara su u pitanju. Nema teorije da će NBA liga skratiti sezonu kako bi se adaptirala na Fibina natjecanja, u to budite sigurni. Pred nama je velika neizvjesnost, a najvažnije da se situacija s koronom smiri, da se svi vratimo u kolotečinu. Nadam se da smo iz ovoga svi izvukli neku pouku. Vidjeli smo da je dovoljno da se samo jedan detalj promijeni i da sve ode u nekom krivom smjeru. Mi smo košarkaši, bavimo se loptanjem, zabavom, mi ne spašavamo živote. U situaciji kad društvo nije zdravo, kad se događaju ovakve stvari poput pandemije, sport je u drugom planu i to je normalno. Volio bih da se vratimo košarci, da sve bude kao prije, ali ponavljam, nisam optimist.
Kako objašnjavate to što su Clippersi, koji su važili za možda i prvog favorita za naslov, protiv Denvera ispustili 3:1, a u petoj i šestoj utakmici ogromnu prednost?
Zato je košarka predivna. U košarci, baš kao i u tenisu, jedan trenutak, jedan momentum može odrediti sve. Prelomiti stvari i okrenuti tijek događaja. Upravo se to dogodilo u toj seriji. Gubitak, odnosno dobitak samopouzdanja totalno mogu promijeniti tijek play-off serije. Denver je pokazao što može napraviti timski duh, karakter i upornost, a Clippersi da velika imena ne znače ništa ako to nisu dokazala na parketu. Nisam iznenađen i drago mi je zbog Denvera jer uvijek navijam za momčadi koje su na neki način autsajderi. Ova serija je dokazala da svaka ekipa mora imati vrhunskog pojedinca, ali taj se mora prilagoditi momčadi, a ne obratno. Slučaj Denvera i Clippersa je dokazao tu teoriju.
Brojni američki analitičari su nakon poraza Clippersa napali trenera Doca Riversa da je premalo koristio Ivicu Zupca, posebice u ključnim trenucima, jer je on jedini koliko toliko mogao čuvati Jokića. Slažete li se s tim?
O Zupcu imam predivno mišljenje. Ivica se u kratko vrijeme afirmirao u ozbiljnog centra i pronašao je svoje mjesto u momčadi koja ima šampionske aspiracije. Zubac je veliki talent, može još puno napredovati, a najvažnije je da već sad ima košarkašku definiciju i s pozicije trenera prema njemu imam veliki respekt. E sad, je li Rivers pogriješio ili nije, tu se možemo vratiti na onaj dio kad smo pričali o upravi Kingsa. Svaka odluka donosi rizike. Da su Clippersi u ovom trenutku u finalu, mi sad o ovome ne bismo razgovarali. Jedan veliki košarkaški trener je rekao: 'Ključ za uspjeh su samo i isključivo pobjede.' Da su Clippersi dobili one utakmice u kojima su imali 16 i 17 razlike, nitko ne bi pričao o Riversu i njegovom greškama. S druge strane, nakon poraza se svaka stvar gleda pod povećalom. Je li trener napravio dobre rotacije, je li donio ovu ili onu odluku ispravno, je li mu trebao igrati ovaj ili onaj igrač... To je tako, a svaki trener zna da za poraze po definiciji upravo on snosi svu odgovornost.
Rekli ste da volite kad autsajderi pobjeđuju. Onda sigurno uživate u ovome što radi Miami na Istoku.
Imam fantastičan odnos s Erikom Spoelstrom i ne bih baš rekao da je Miami momčad autsajdera i košarkaških anonimaca. Miami je dobra momčad, sačinjena od savršenog miksa iskusnih veterana, zatim igrača koji su na vrhuncu te mladića željnih afirmacije. Miami ima taj idealan miks i pobjednički DNA. Igrački, jako su ozbiljna ekipa. Tu su Buttler, Adebayo, Iguodala, Crowder, Dragić, zatim jedan od najboljih šutera lige Robinson… Ozbiljna je to momčad koja je osjetila trenutak, pronašla je pravu kemiju i sad ih to nosi. Miami za mene nije toliko iznenađenje.
Imate poseban odnos s Goranom Dragićem. Zajedno ste osvojili europsku krunu sa Slovenijom, skupa ste došli u Sunse, jako se dobro poznajete. Kako komentirate činjenicu da Dragić s 34 godine u finalu Istoka igra košarku života?
U Sunsima smo proveli četiri godine i mogu reći da je Goran čovjek koji živi za košarku. Veliki je radnik, a i jako je inteligentan igrač. Shvatio je da je u poznim godinama, racionalizirao je potrošnju, radi na sebi i potpuno je posvećen košarci. Tijekom ove sezone nekoliko smo se puta čuli i rekao mi je da osjeća da se u Miamiju stvara jedna priča koja bi mogla biti zanimljiva. Goranovo košarkaško znanje nikad nije bilo upitno, ali ključno je da ga ove sezone Spoelstra na pravi način koristi. Dozira ga, čuva ga i zato je dobio od njega ovakve partije. Presretan sam zbog Gorana.
Kako kao trener koji je 20 godina radio u NBA ligi gledate na rasni problem u Americi i bojkot koji je umalo uništio cijelu sezonu?
Nadam se da će vaši čitatelji i vi kao profesionalni novinar imati razumijevanja ako ostanem bez komentara vezano za ovu jako osjetljivu temu. I danas je u svijetu jako puno nepravde koja se treba ispraviti, ali kao sportski radnik radije bih preskočio ovo pitanje.
Najmoćniji agent Balkana Miško Ražnatović je nedavno rekao kako je situacija s koronom dovela u pitanje opstanak svih europskih klubova izvan ekskluzivnog razreda najbogatijih, svim manjim klubovima širom Europe. Slažete li se s njim?
Niti jednu važnu odluku koja se tiče košarke ne donose sportski radnici. Sva važna pitanja baziraju se prema ekonomskoj strategiji. U Europi je nužno raščistiti na koji ćemo način razvijati sport. Hoće li on biti komercijalan i biti na tržištu poput bilo koje druge robe, dakle kapitalistički model koji se bazira na profesionalnoj ligi, ili pak želimo real-socijalistički model gdje će država davati novac. Nemoguće je da u Europi u ovom trenutku imamo toliko profesionalnih liga. U Americi, čija ekonomija se dobrim dijelom bazira na sportskoj industriji, a kroz nju godišnje kolaju milijarde dolara, postoji svega šest profesionalnih liga, od toga samo jedna košarkaška. U Europi je možda moguće da se napravi samo jedna profesionalna košarkaška liga, a i to samo eventualno. U Europi trenutačno ne postoji klub ni pojedinac koji su sposobni stvarati novac. Jasno mi je da je to nekim ljudima teško prihvatiti jer Europa ima dužu sportsku povijest nego Amerika, ali ako znamo da ekonomija diktira pravila igre, onda moramo naučiti igrati pod tim pravilima.
Što bi onda Europa trebala napraviti?
Europa mora shvatiti da može napraviti jednu profesionalnu ligu, a da ispod nje bude plejada malih liga, razvojnih ili poluprofesionalnih liga, kojima je zadatak proizvoditi igrače i koji trebaju juriti profesionalne klubove da kupe njihovu robu, odnosno igrače koji bi onda postali profesionalci i kasnije od košarke živjeli. Sadašnja situacija je ekonomski neodrživa, a čini mi se da je produkt shvaćanja iz nekih prošlih vremena da mora biti netko tko će financirati naše loptanje i bavljenje sportom. Ako znamo da se društvo razvija u kapitalističkom smjeru, onda je jasno da se sve bazira na profitu. Amerika ima NBA s 30 klubova, a sve ostale lige su razvojne lige koje proizvode igrače za NBA. To je tako i ako to što prije shvatimo, bit će nam svima bolje. Međutim, treba se osigurati zaštita tih malih klubova. Naprave li oni Bogdanoviće ili Šariće i prodaju ih, moraju za to biti nagrađeni. Kod nas vlada potpuni kaos po pitanju što želimo s našom košarkom. Ne znamo želimo li da ona bude privatna, u rukama kapitala i da se financira sponzorima ili da bude državna te dovoljno jaka da sama stvara novac. Ponavljam, vlada potpuna konfuzija, opće mešetarenje i s poslovnog aspekta slika je totalno nejasna te nitko ne zna što radimo s košarkom ovdje u Europi.
Kako je naslijediti Željka Obradovića?
Željko je moj dragi prijatelj, košarkaški mentor i puno vremena provodimo zajedno. Na koncu, u Feneru sam proveo jedno vrijeme kad sam prelazio iz Clevelanda u Orlando, tako da za mene ovaj klub nije nikakva nepoznanica. S druge strane nemam aspiracije da bih sebe uspoređivao s jednim od najvećih trenera u povijesti košarke. U Istanbul sam došao iz sasvim drugih razloga i bilo kakvo uzimanje Željka u komparaciju s moje strane bilo bi neprimjereno.
Planirate li se vratiti u NBA ligu?
Moja žena je Amerikanka, moja djeca su Amerikanci. Phoenix je moj dom zadnjih 15 godina. Gravitiramo prema Americi, ali u 21. stoljeću u našom poslu fluktuacija igrača i trenera je neminovna stvar. Najbolji primjer je Neven Spahija, sjajan trener koji je iz Europe došao u NBA, pa se vratio u Europu, pa je opet otišao u Ameriku, sad je u Kini. Tržište je takvo, svi se znamo, a u vremenu napretka tehnologije i brzine informacija nemoguće je da se stavimo pod jedno zvono. Prije 20 godina takvi odlasci su bili bez povratka, sad je to sasvim druga priča.