"NEMA ŠANSE", glasio je univerzalni konsenzus nakon prve runde meča za svjetskog prvaka po IBF-u između Mosesa Itaume i Filipa Hrgovića. Isto je glasilo i nakon druge runde. Onda i nakon treće. Nakon četvrte se nitko nije predomislio, a ni u petoj najveći Hrgini fanovi nisu vidjeli ništa što bi ih uvjerilo da Hrvat išta može.
"Imao je lijepu karijeru, ali to je sad to", pomislio je svatko pred TV ekranom pa nastavio promišljati: "Dovoljno je dobar da uđe u elitu, ali očito je između njega i pojasa krater koji nikad neće preskočiti. Nema ništa loše u tome, dapače, da si u nečemu sedmi ili deveti najbolji na svijetu." Itauma je plesao po ringu i ubadao, a Hrgović je dobrih šest rundi uspješno blokirao njegove udarce glavom i jetrom.
Komentatori su se na svim svjetskim jezicima divili Hrgovićevoj izdržljivosti. Kako i priliči situaciji u kojoj netko dobiva batine, kritike na račun njegove taktike zamijenile su pohvale njegovoj izdržljivosti. Bio je to prvi put u karijeri da se Hrgoviću na najvećoj sceni odalo poštovanje, makar kao sigurnom gubitniku. Oh, kako smo se prevarili.
Rocky iz Sesveta
Krošei nigerijsko-slovačko-britanskog wunderkinda i u sedmoj su sijevali po Hrgovićevu desnom oku, ali nešto više nije bilo po skripti iz dotadašnjeg dijela meča. Itauma više nije plesao, nego je svakim idućim udarcem pokušavao ubiti Hrgovića. Nije mogao vjerovati da hrvatskog boksača još nije nokautirao. Uplašio se.
Našao se u vodama u kojima nikad u karijeri nije bio, ruka je postajala sve kraća. Kako je vrijeme prolazilo, tako je Hrgović djelovao sve viši u ringu, a Itauma sve manji i mlađi. U osmu i devetu rundu ušao je dječak koji je preko puta sebe imao iskusno i prekaljeno pseto koje ne želi pasti. El Animala. Životinju.
Rat koji smo vidjeli u te dvije runde držao je cijeli sportski svijet na nogama. Kada je meč završio, bilo nam je jasno da nismo gledali meč Itauma - Hrgović. Bilo je to Rocky - Drago, Rocky - Clubber Lang ili Rocky - Apollo Creed iz drugog dijela. Jedan od omiljenih filmova iz djetinjstva gledali smo uživo u O2 Areni. Tko bi rekao da Balboa može biti iz Sesveta?
Nitko nije čekao Hrgovićevu večer
Možda je zato cijela stvar i djelovala toliko nestvarno. Meč za naslov svjetskog prvaka teške kategorije nije se u Hrvatskoj dočekao kao nacionalni sportski događaj. Nije bilo višednevnog odbrojavanja, specijala, ludila po naslovnicama ni osjećaja da će se u subotu navečer dogoditi nešto što ćemo prepričavati desetljećima. Dijelom zato što Hrgović nikad nije bio naročito omiljen.
Zna biti tvrdoglav, nezgodan i antipatičan. Zna dati izjavu nakon koje će mu se pola države nasmijati, a druga polovica naljutiti. Nikad nije imao onu vrstu šarma zbog koje publika sportašu unaprijed oprosti sve mane. Nije Goran Ivanišević, kojeg je publika voljela i kad razbije reket. Nije ni Janica, kojoj je bilo dovoljno stati pred kameru i nasmijati se.
Kod Hrgovića je sve uvijek bilo malo teže
U jednom trenutku više nije bio ni antipatičan. Postao je, u narodnoj predaji, loš boksač. Svaki lošiji meč postao je dokaz da je prevara, svaki dobar protivnik navodno će ga razotkriti, a svaki korak prema vrhu objašnjavao se povoljnim rankingom ili slabom konkurencijom.
Neke od tih kritika bile su potpuno legitimne. Hrgović je znao izgledati tromo, predvidljivo i bezidejno. Protiv Zhileija Zhanga se izvukao iz meča koji je mogao otići na drugu stranu, protiv Daniela Duboisa je izgubio kada je napokon došao na najveću pozornicu, a godinama je frustrirao javnost čekanjem velikih borbi koje nikako nisu dolazile.
Ali jedno je kritizirati boksača, a drugo uvjeriti se da ne vrijedi ništa. Hrgović je godinama bio negdje između. Predobar da ga se ignorira, nedovoljno popularan da ga se gura.
U boksu nije dovoljno samo biti dobar
Promotore zanimaju televizijska prava, prodane ulaznice, pay-per-view, sponzori i tržišta. Puno je jednostavnije graditi svjetskog prvaka iz Velike Britanije ili SAD-a, odnosno borca iza kojeg stoji golema publika i golemi novac, nego čovjeka iz Hrvatske. Nije riječ o zavjeri protiv male zemlje. Jednostavno je računica drukčija.
Britanski prvak teške kategorije puni O2 Arenu. Amerikanac otvara golemo televizijsko tržište. Borci iza kojih stoje veliki promotori i velike države lakše postaju centar priče. Hrvat iz Sesveta mora biti toliko dobar da ga više nije moguće zaobići.
U London je pozvan kao sporedni lik
Ova večer nije bila zamišljena kao Hrgovićeva krunidba. Bila je zamišljena kao Itaumina. Britanski wunderkind imao je 21 godinu, nokautersku reputaciju, golemi hype i cijelu boksačku industriju koja je čekala njegov sljedeći korak. Trebao je postati svjetski prvak, a Hrgović je trebao biti dokaz da je spreman.
Dovoljno dobar da pobjeda nešto znači. Dovoljno iskusan da test izgleda ozbiljno. Dovoljno tvrd da Itauma možda mora pokazati nešto više nego protiv prethodnih protivnika. Ali ipak protivnik. U promotorskom scenariju Hrgović je bio sporedni lik u priči o rođenju nove zvijezde. Hrgović je došao tamo da uzme svojih 25 %, časno padne i bude redak na Itauminoj stranici Wikipedije.
Čovjek koji je svima pokvario plan
Zato je ova pobjeda veća od samog pojasa. Hrgović većini nije postao simpatičniji preko noći. Nije odjednom postao tehnički savršen boksač. Sve ono zbog čega su ga ljudi prije kritizirali neće nestati jer sada oko struka ima zeleni IBF-ov pojas. Ali od subote mu više nitko ozbiljan ne može oduzeti jednu stvar. Bio je tamo kada je trebalo.
Na najvećoj pozornici, protiv protivnika kojemu su svi predviđali pobjedu, nakon što je šest ili sedam rundi izgledao kao "dead man walking", napravio je upravo ono za što smo godinama tvrdili da nije sposoban.
Nije pobijedio zato što je dobio poklonjen meč. Nije pobijedio zato što je protivnik bio anonimus. Nije mu pojas završio u rukama nekom administrativnom odlukom. Morao ga je uzeti od čovjeka kojeg je London došao gledati kako postaje prvak. I uzeo ga je na najteži mogući način.
Nakon svega cijela hrvatska javnost mora pogledati istini u oči i priznati jednu stvar: podcijenili smo ga. Mnogi i više od toga. I možda je baš zato završna slika tako dobra. Hrgović nije osvojio naslov elegantnim boksom kojim će se učiti klinci u dvoranama. Osvojio ga je onako kako je, na neki način, prošao i cijelu karijeru.
Ne baš lijepo. Ne baš lako. Ne uz previše simpatija. Ali ostao je na nogama dovoljno dugo da svima pokvari plan. Čovjek koji je odbio umrijeti konačno je prvak svijeta.