SAVRŠEN CVIJET rijetka je pojava. Možeš provesti cijeli život tražeći jedan takav. I to ne bi bio protraćen život.
Sjajan je to citat iz filma "Posljednji samuraj" i jedini kojeg sam se sjetio nakon što je Liverpool napravio čudo i na mitskom Anfieldu pomeo veliku Barcelonu i genijalnog Lea Messija.
Klub koji već skoro 30 godina čeka na titulu prvaka Engleske, predvođen trenerom koji iza sebe ima šest poraza u šest uzastopnih finala, još je jednom odigrao utakmicu za povijest, onu koja se pamti lakše nego trofeji, a to i jest glavni razlog isticanja citata iz "Posljednjeg samuraja".
Klub koji ima dušu
Liverpool je ideologija, smisao, priča, povijest. Redsi su život Billa Shanklyja i tragičan Hillsborough. I sve između toga. Klub koji ima dušu i koji je ne gubi. Klub koji ima himnu čije vam izvođenje na krcatom Anfieldu nikada ne dosadi. Svaki put se osjećate kao da je prvi put slušate. To je klub na čiju romantiku morate pasti, klub kojem se često možete smijati zbog novih brodoloma, koji možete mrziti ako vam je rival, ali i klub kojem ste barem jednom morali skinuti kapu. Jer uvijek su bili to što jesu. I kad su gubili, i kad su slavili. Sve su radili i sve rade sa srcem na rukavu, s emocijom, s ponosom i iskrenošću jer, kako sami vole reći: "Mi smo Liverpool. Ovo znači više." Više od kluba. Da, to je upravo Barcelonin slogan, "Mas que un club", ali sinoć je tu parolu opravdao - Liverpool.
Govorimo, dakle, o klubu koji ne mijenja lice i naličje. Uspio je održati svoje principe i u eri modernog nogometa, a to je zaista teško.
Na svu svoju priču, na svu emociju koju nude njihovi navijači, na onu električnu energiju koju manifestira Anfield, Liverpool je dodao ono što mu je nedostajalo. Nije to jedan igrač, nije to ni čitav tim. Nije to ni novac, ni novo nogometno zdanje. To je trener, netko tko je srodna duša tom klubu i tko će povesti vojsku za sobom. Kapa, trenirka i gospodski maniri. Pa makar bio i Nijemac - a o tom fenomenu ćemo nešto kasnije - riječ je o čovjeku koji se savršeno uklapa u sve ono što je Liverpool. Kao što se Liverpool savršeno uklapa u sve ono što je on - Jürgen Klopp.
A Klopp je samo običan čovjek; tako se predstavlja, tako se ponaša. Čovjek koji odiše jednostavnošću, neobično duhovit za jednog Švabu. Točnije, dovoljno duhovit za dobrog stand-up komičara. Osoba koja zrači pozitivnom energijom koja se prenosi brže od zapaljenog plina.
Ideolog iz Njemačke
"Ne puno pametan, ali ne i glup. Ne puno smiješan, ali ne i puno ozbiljan. Ja sam dobar čovjek. Veliki sam radnik, vrlo ambiciozan i veliki entuzijast. Nisam imao najbolje sposobnosti za stvari koje sam radio bolje od drugih, ali sam želio više od drugih. Zbog toga sam prošao dalje", jednom prilikom kratko je opisao sebe.
To je Klopp kao čovjek. Kao trener? Ne možete razdvojiti to dvoje. Njegova životna ideologija sažeta je u onu trenersku. Radi se o nekom tko je shvatio da svaki posao na svijetu može poslati univerzalnu poruku koja je primjenjiva u bilo kojoj drugoj životnoj sferi. Klopp je shvatio da mu je sudbina podarila da bude vrhunski trener, a on kao da je sebi obećao da će i na taj način, kroz trenerski posao, dati sve od sebe da ovaj svijet učini boljim mjestom za život.
Kao takav, ni u jednom trenutku svoje karijere - barem ne otkako ga pamtimo kao trenera Borussije Dortmund s kojom je također pravio čuda - Klopp nije odustajao od jedne jedine vodilje, a to je da je nogomet stvoren kako biste uživali u njemu, kako biste uljepšali dan onima koji vas dođu gledati. Njegova nogometna ideologija sažeta je u onu prelijepu izjavu nakon što je s Liverpoolom prošle sezone na Anfieldu prekinuo niz nepobjedivosti koji je imao Manchester City.
"Ovo je gledao cijeli svijet i ako je gledao netko kome se nije sviđao nogomet, sada može reći: 'A zato vi gledate nogomet cijelo vrijeme'", kazao je Klopp nakon pobjede rezultatom 4:3.
Presing po cijelom terenu, direktna igra, brzina, snaga, srce... Jasno, i taktička disciplina, ali ne ona koja utakmicu i u jednom trenutku čini dosadnom. Ne ona u kojoj Kloppove momčadi usmjeravaju fokus samo na obranu svoga gola. Run'n'gun i heavy metal neprestano su u naponu kod Kloppovih timova.
Vratimo se sad na onih šest uzastopnih poraza u finalu i na onaj citat o savršenom cvijetu. Klopp je gubio finala Lige prvaka, Europa lige i nacionalnih kupova, ovog vikenda vjerojatno će izgubiti i Premiership iako će njegov tim vjerojatno sezonu završiti s vrtoglavih 97 bodova, što bi u svakoj drugoj sezoni, osim ove i prethodne, bilo dovoljno da bude prvi. Sve je to, dakle, na Kloppovim plećima, svi ti porazi, ali njihova težina i gorčina nikada ga nisu odvratile od njegove nogometne ideologije, od onoga što on jest.
Slika za povijest
A kada jednog takvog trenera i čovjeka spojite s klubom kakav je Liverpool i navijačima kakve Liverpool ima, možda ćete opet plakati, možda ćete se pitati kad će vama konačno krenuti, ali jedno ćete sigurno znati - vi ste na putu ka savršenom cvijetu. I, ako smijemo to reći, Liverpool, Klopp i Anfield su jedan takav cvijet sinoć ubrali.
Oni su taj savršeni cvijet i zaslužili, a nije ovo prvi koji su pronašli. Sjetite se kako je Liverpool 2016. godine izbacio Dortmund u Europa ligi, sjetite se Istanbula 2005. godine, sjetite se Kloppovih pobjeda s Dortmundom, primjerice one nad Malagom 2013. godine... Kada radite časno i pošteno te pritom dajete sve od sebe i ni po koju cijenu ne skrećete s tog puta, onda vam se nebo jednom mora nasmijati. Onda morate jednom dobiti Barcelonu 4:0 u utakmici u koju ste ušli sa zaostatkom od 3:0. U utakmici u koju ste ušli bez ponajboljeg igrača Mohameda Salaha i bez glavnog napadača Roberta Firmina.
A zaslužili ste taj nebeski osmijeh jer ste i nakon onog poraza od 3:0 jednako voljeli lijepu igru zvanu nogomet, jer ste i tada pali igrajući od početka do kraja na svoj način, jer niste "proklinjali munje" zato što ste u Barceloni zaslužili više, a dobili manje. Zaslužili ste nebeski osmijeh zato što ste prihvatili sudbinu, ostali svoji i opet nastavili dalje.
Pobjeda kakvu je Liverpool upisao sinoć suština je sporta, najbolja poruka zašto se treba baviti sportom i pratiti ga. Sinoć smo gledali Liverpool i vidjeli da je dobro biti svoj jer uvijek je sve moguće, uvijek postoji nada ako "nikada ne odustaješ", što je pisalo na Salahovoj majici.
Na kraju, o spomenutom fenomenu da je osoba koja je nedostajala jednom Liverpoolu zapravo Nijemac. Iako je nekad neukusno miješati politiku i sve blisko njoj u ovakvim situacijama, ne mogu se ne prisjetiti onih prizora na kraju meča kada su igrači i stručni štab Redsa stajali zagrljeni ispred Kopa i svi skupa kao jedan pjevali himnu "You'll Never Walk Alone". Različite nacije, različite vjere, različite rase, ali svi kao jedno. U svijetu punom podjela, lažnih obećanja vlastodržaca i strahova koje utjeruju među narode, jedna takva slika svakako je dobrodošla.