75 godina deklaracije o ljudskim pravima. Gdje smo danas?

Foto: Profimedia

Sedamdesetpetogodišnjica Opće deklaracije UN-a o ljudskim pravima prolazi razmjerno diskretno u većini svjetskih centara, a pretežito prešućeno u hrvatskoj provinciji. S izuzetkom rutinskoga teksta koji je objavila Hina (a prenio Novi list) i vehementnoga eseja Zorana Pusića u Novostima, drugih podsjećanja/reakcija uglavnom nema.

Razlog je tomu, po svemu sudeći, zapravo dvojak: s jedne strane mnogo je od prevratnoga programa koji su ljudska prava sadržavala zapravo ostvareno, dakako na (reducirani) način na koji su to tvorci i zamišljali – unošenjem odgovarajućih formulacija u nacionalne zakone.

Zato je moguće da na nedavnoj konferenciji o stanju ljudskih prava u Hrvatskoj potpredsjednica vlade Anja Šimpraga, blaženo nesvjesna kako svoje pozicije tako i same funkcije vlade, tugaljivo tvrdi: "Vlada čini sve, donosi nacionalne planove, osigurava sredstva, komunicira s organizacijama civilnog društva i uključuje ih u radne skupine, razgovara s Pučkom pravobraniteljicom, ali i ostalim pravobraniteljicama."

Drukčije rečeno, bitno je učinjeno pa vladi ostaje tek koordinacijska funkcija (kada već nije kooperacijska). Korištenje cjeline državnoga aparata (od odgoja/obrazovanja do represije) više valjda nije na dnevnome redu, jer je stanje, eto, redovno.

Kako je sve počelo

I to je utkano već u izvore Deklaracije, kako je to i njezin nastanak posve jasno pokazao; tekst, koji je (prema Guinnessu) postao najprevođenijim dokumentom svih vremena, rezultat je dugotrajnih pregovora i pogađanja. Diplomati (uglavnom bijeli muškarci, na čelu, ipak, s gđom Roosevelt) okupljeni u pariškoj Palais de Chaillot ponašali su se jednako kao i uvijek, kompromiserski – no užas netom završenoga rata malo ih je ipak bio izbacio iz kolotečine; uobičajene su čarke bile tom prigodom ipak izvođene na nešto višoj razini.

Pripravni tekst (koji je izradio glasoviti kanadski pravnik John Peters Humphrey), kao i kasnija verzija koju je strukturirao Rene Cassin, imali su iza sebe – pored političke odlučnosti – i autoritete poput Eleanor Roosevelt ili Jacquesa Maritaina, libanonskog političara i filozofa Charlesa Malika (koji je studirao kod Whiteheada i Heideggera).

Konačno, bjelosvjetski su diplomati (uz sustegnutost socijalističkih država, uključujući i Jugoslaviju) usvojili tekst koji ih je u bitnome nadišao, kako zbog pažljive pripreme samoga teksta tako, mnogo više, i zbog živih sjenki nedavnoga rata.

Oni, pretežito, doista nisu htjeli drugo do uključiti nove formulacije u zakonike diljem svijeta, no pokazalo se da to nije moguće tek nastavkom pregovaranja na nacionalnim razinama. Ljudska su prava, iako koncepcijski liberalnoga podrijetla, dobila prevratne, pa i revolucionarne konotacije u nizu prijelomnih zbivanja posljednjih desetljeća (od antikolonijalnih gibanja u Africi u šezdesetima, do pada "realnoga socijalizma" tridesetak godina kasnije).

Svjetonazorske borbe od prvih dana

No, a to je i drugi razlog manjega fokusiranja na ovu temu posljednjih godina, koncept je ljudskih prava s vremenom postao i odlikovani vrutak popularnih ideologema, amerikaniziranih posebice.

Činjenica da State Department SAD-a objavljuje izjavu podrške ljudskim pravima u povodu jubileja istoga dana kada SAD vetom cinički zaustavlja rezoluciju Vijeća sigurnosti UN-a, koja bi barem zatražila prekid trenutno najakutnijega povređivanja osnovnih ljudskih prava u Gazi, jasno prokazuje ovu ideologičnost.

Uostalom, svjetonazorske su dvojbe već pratile i pojavu Deklaracije. Ljevica, primjerice, oduvijek vidi fundamentalnu inkonzistentnost u odredbama čl. 22.: "Svatko, kao član društva, ima pravo na socijalno osiguranje i pravo na društvenu sigurnost i pravo na ostvarenje ekonomskih, društvenih i kulturnih prava…u skladu s organizacijom i sredstvima svake države." Dok se, kada je o striktno političkim pravima riječ, ova ograda ne pojavljuje.

Desnica pak tradicionalno otklanja samu mogućnost "nadnacionalnoga određenja prava" uviđajući, s pravom, da je riječ o pravnim institutima koji potencijalno ruiniraju sveti gral svake desne inačice, nacionalnu suverenost. Brojni su državni udari, u Latinskoj Americi posebice, izvođeni baš pozivom na ljudska prava.

Kardeljev prijedlog

Apstraktnost pojmova o kojima se u Deklaraciji govori bila je, sve u svemu, njezina velika prednost. Zato su ju mogli prihvatiti i oni koji, poput SAD-a, nisu ni približno priznavali prava "obojenome" pučanstvu, ili kolonijalne sile, poput Velike Britanije ili Francuske. Jedino su staljinizirani ideolozi propustili uočiti priliku da se ušvercaju u predloženu apstrakciju (tragikomični je Kardelj u ime Jugoslavije čak tražio da se u tekst Deklaracije unese odredba o pravu država da uspostave logore za osobe koje ugrožavaju poredak u trenucima nacionalne pogibelji!?).

No, povijesni se temelj jezika ljudskih prava probio iz vlastite apstraktnosti, upravo različitim - i različito djelatnim - interpretacijama, unoseći dubok i opravdani zazor u vjeru u superiornost kolektivnih ciljeva i identiteta nad fizičkim i moralnim integritetom individue. Isto vrijedi i za "logiku" jezika ljudskih prava.

Ako je točno, a svakako jest, da "je princip nediskriminacije temelj svakoga koncepta ljudskih prava" - da su ljudska prava, po definiciji, stoga primjenjiva na svako ljudsko biće, "bez razlike bilo koje vrste, kao što su rasa, boja, spol, jezik, religija...nacionalno ili socijalno podrijetlo...rođenje" itd. - tada bilo kakvo uzimanje rase, religije, etničke pripadnosti, mjesta rođenja itd. kao osnove za suženo interpretiranje i primjenu ljudskih prava neposredno protuslovi načelu nediskriminacije.

Pritom članak 1. Opće Deklaracije - koji kaže da: "Sva su ljudska bića rođena slobodna i jednaka u dostojanstvu i svijesti i trebaju djelovati jedni prema drugima u duhu bratstva" - zapravo predstavlja neistinitu tvrdnju (kao i slične formulacije iz 1776. ili 1789.). Ovom se tvrdnjom, zapravo, formulira "tek" zahtjev za njezinim realiziranjem, koje pak ovisi o tomu smatraju li se npr. "obojeni", ili žene ili drugi/drukčiji općenito doista ljudskim bićima. A to nije baš išlo, niti ide, jednostavno i pravocrtno.

Kritike Deklaracije polaze, ponajprije, baš od toga da ona ne uzima u obzir regionalne i vjerske specifičnosti važnih dijelova svijeta (Afrika i muslimanske nacije nisu imale nikakvu riječ u njezinu sastavljanju). Pokušaji da se formuliraju regionalni koncepti ljudskih prava u osnovi se stalno spotiču o prava žena (afrička verzija iz Banjula, primjerice, izbacuje s popisa pravo na slobodno sklapanje braka). U osnovi, riječ je ponovno o nadređenosti kolektiva individualnim pravima.

S druge strane, postkolonijalni pristup vidi u Deklaraciji – ne bez razloga – poopćivanje iskustva dominacije Zapada (ali propušta pojmiti "djelotvornost apstrakcije" koju ona sadrži). Namjesto toga nastoji se razviti koncept koji - u pretpostavljeno odlučujućoj dihotomiji počinitelj-žrtva - govori iz pozicije žrtve.

Počinitelj je, načelno, bijeli muškarac, žrtve su ne-bijeli i žene. I opet ovaj koncept, ma koliko povijesnih argumenata imao na svojoj strani, naprosto nije podoban za apstrahiranje, bez kojega se ljudska prava ne mogu zastupati na jedini smisleni način – kao prava za sve, naime.

1997. predstavljena je Deklaracija o ljudskim obvezama, kao neka vrsta pandana onoj iz 1948. No pritom je jednostavno zaboravljeno da prava uvijek znače i obvezu, svako pravo postoji tek ako je - na drugoj strani – pojmljeno (ili nametnuto) kao obveza.

Ukratko, bez apstraktnosti, kako se pokazalo i teorijski i praktički, o ljudskim pravima kao konceptu nije moguće govoriti. Ostaju samo privilegije pojedinih skupina, od pozitivne diskriminacije na dalje. No pozitivna je diskriminacija, opet, smislena samo u uvjetima u kojima su ostali oblici diskriminiranja unaprijed delegitimirani.

Tuđman i ljudska prava

Hrvatska je imala mnogo okapanja s ljudskim pravima. Od početaka je njezinu poziciju određivao Franjo Tuđman koji je, u tom pogledu, bio paradigmatički križanac dva ideologijska konstrukta koji načelno preziru ljudska prava – komunističkoga i nacionalističkoga (igrom slučaja umro je baš na Dan ljudskih prava).

Njegova je pozicija bila omogućena kako tipično postkomunističkim nacionalizmom tako, još više, efektima višegodišnjega rata (odličnoga izgovora za svakovrsno zanemarivanje, pa i najteže kršenje ljudskih prava). Desetljećima je trebalo nastojati da se izbore promjene, da se situacija – koliko-toliko – normalizira.

Danas je, u grubim crtama, stanje takvo da su u prvome planu (problemski, ne i javno) najugroženije skupine – romska populacija (a posebice žene unutar nje) i imigranti/ce (čak i legalni/e). Na socijalnome planu ključnim se problemom pokazuje nekritičko inzistiranje na poduzetništvu, a da se o drugoj strani, poduzetima (koje nitko i ne spominje) uopće ne govori.

Drugim riječima, autoritarnost suvremenoga funkcioniranja uspješnih tvrtki (podržanih cinizmom tzv. "human resources" tehnologije) kod nas je efektno amalgamirana s patrijarhalno-porodičnim obrascima, pa u mnogim – i veoma uspješnim - firmama vlada pravi teror koji izaziva ne samo strah nego i ozbiljne traume zaposlenika (a oni koji taj zaposlenički status imaju tek privremeno, pa makar i uz izglede obnavljanja, žive pod dodatnim terorom). Jedva je potrebno dodati; sve su ove povrede prava još teže kada se o ženama radi, a posebice uzme li se u obzir njihova i dalje široko rasprostranjena obiteljska/porodična podređenost.

Na kraju, jedno ostaje želi li se ozbiljno zastupati (ili barem promišljati) ljudska prava. Pripravnost na prihvaćanje posve primitivnoga iskaza koji glasi: ljudi imaju prava, naprosto zato što su ljudi, neovisno o svim ostalim svojim kvalitetama. Posve jednostavno, a ipak, kako se stalno iznova pokazuje, tako teško izvedivo u svakodnevici. Zato i povijesna podsjećanja mogu imati smisla. 

Pročitajte više