Bojan Glavašević piše za Index: I ja sam bio izbjeglica

Foto: FAH/123rf/Twitter

SVIJET je obišla slika nepomičnog tijela malenog Aylana, starog samo tri godine, kako u neprirodnom položaju leži u pijesku na obali Turske. Reakcije su varirale - od onih užasnutih, preko onih bez komentara, onih koji govore “ne objavljujte sliku”, do onih koji upiru prstom i traže odgovorne.

Čini mi se da je za ljudsku psihu malo toga strašnijeg od smrti djeteta - to je, na kraju krajeva, upravo perverzija nečeg iskonskog u nama - pred Aylanom je trebao biti cijeli život. Trebao je ići u školu, otkriti ljubav, otkriti tugu, otkriti ona mala svakodnevna veselja koja daju boju životu; zapravo, jednostavno rečeno, trebao je živjeti. Nije smio umrijeti, a to se ipak dogodilo, i sada se svijet pokušava nositi s tom činjenicom kako najbolje zna i umije.

Jedna je jednostavna, ali vrlo neugodna istina o nama postala jasna u proteklim tjednima: nije nam bitno gdje smo bili ’91. Ponovo, to možda nije najspretnija tvrdnja: bitno nam je, ali samo kad je naša vlastita guzica u pitanju.

58 posto protiv pomaganja izbjeglicama

Nedavna anketa koju je provela RTL televizija na svojem portalu pokazala je da su sve to samo riječi: naime, 58 posto ispitanika se u toj anketi izjasnilo protiv pomaganja izbjeglicama, 27 posto ispitanika izjasnilo se da bi bili spremni pomoći, a 15 posto je izjavilo da nisu sigurni žele li pomoći ili ne. Drugim riječima, premda se mnogi kunu u Domovinski rat, nevjerojatno zajedništvo koje smo onda osjećali jedni s drugima i s ostatkom svijeta, realizirano ponajvećma kroz življenje kršćanskih vrijednosti, skromnost, odricanje i davanje, skoro dvije trećine ispitanika te ankete nije povuklo analogiju tih zbivanja s aktualnom “izbjegličkom krizom”, nego je reklo da ne bi pomoglo tim ljudima.

Ipak, budimo pošteni prema našim sugrađankama i sugrađanima: ovi brojevi nisu ništa drugačiji nego što su bili ’91. Drugim riječima, nismo ništa gori nego što smo bili 1991.  Autor ovih redova to tvrdi iz vlastitog iskustva: naime, vrlo živo se sjećam tog vremena, i kako su se ljudi ponašali prema nama prognanicima. Vukovarci su bili kategorija prognanika (što se, illo tempore, smatralo “plemenitijim” od toga da si izbjeglica jer nisi sam odabrao otići nego su te otjerali Srbi) koja je uživala daleko najveću količinu poštovanja i suosjećanja javnosti, a i dalje smo se suočavali s neugodnostima gotovo svakodnevno. Od toga da vas konstantno ispravljaju u govoru jer imate “krivi” naglasak, ili koristite “krivu” verziju neke njemačke ili mađarske riječi, preko toga da nas je previše, pa onda da mi zapravo samo uživamo po hotelima i da je nama u biti super, štoviše, da živimo bolje od svih ostalih. Vrhunac je, barem za mene, bio zaprepašteni razgovor dvije zagrebačke umirovljenice u tramvaju, u kojemu je jedna drugoj, dovoljno glasno da cijeli vagon čuje, rekla da “tih Vukovaraca ima kak pesa”.

Pitajte Vukovarce koji su ostali u Zagrebu osjećaju li se kao Zagrepčani - većina vam ni danas, 24 godine kasnije, neće reći da su iz Zagreba kad ih pitate odakle su. Toliko o tome koliko onih 87 posto katolika u Hrvatskoj uistinu živi svoje kršćanske vrijednosti.

U zemlji u kojoj ne vlada blagostanje teško je misliti na nova gladna usta

Prije nego što to učini netko drugi, sam ću korigirati prethodnu tezu: naravno da je 1991. bilo mnogo, uistinu mnogo dobrih ljudi koji su nas dočekali raširenih ruku, dijelili s nama i dobro i loše. Na kraju krajeva, Hrvatska je, prema nekim procjenama, prihvatila oko 660 000 izbjeglica do kraja 1992. godine. Najveći dio tih ljudi se vratio na svoja ognjišta kada je rat završio. Pazite, u jeku rata, u trenutku kada je trećina našeg teritorija pod okupacijom, dok još uvijek vodimo bitku za vlastite živote - prihvaćamo preko pola milijuna izbjeglica. U tim trenutcima nitko nije proveo anketu o tome koliko ljudi žele pomoći izbjeglicama. Znate zašto? Zato što su svi znali da to nitko ne želi, ali je to bilo nebitno jer drugačije nismo mogli. Hrvatska je bila preplavljena izbjeglicama, i bila je primorana pomoći i njima i sebi najbolje što može. Jesmo li preživjeli? Jesmo. Je li “naš način života” nepovratno uništen? Nije. RTL-ova anketa dala je vrlo očekivane rezultate: u zemlji u kojoj ne vlada blagostanje teško je misliti na nova gladna usta. Ali to ne znači da ne možemo ili da ne trebamo pomoći onima koji u potrebi pokucaju na naša vrata.

2015. godine, u jednom od najboljih razdoblja europske povijesti, Europska Unija -  nastala na ideji rušenja zidova - šutke promatra kako na granici Mađarske i Srbije niče zid od bodljikave žice koji treba zadržati “migrante” dalje od Europske Unije. Političari vode vrlo ozbiljne diskusije, određuju kvote izbjeglica koje svaka članica treba prihvatiti, određuju se kriteriji po kojima će se prihvaćati - naravno, svatko bi “najbolje” izbjeglice. Ista ta Europska Unija zgraža se nad smrću malenog Aylana. Ironije li: jedino ta sebična Europa ima moć da spriječi da more opet na pijesak izbaci beživotna tijela ljudi koji su umrli tražeći mirno mjesto za život.

Nije važno hoćemo li biti sretni ako prihvatimo izbjeglice. Važno je da ih prihvatimo i da tako pokažemo da poštujemo vlastitu povijest. Da znamo gdje smo bili 1991., i da naša zvjezdica na plavoj zastavi može biti sjajnija od ostalih, barem kad su ovakve stvari u pitanju. U suprotnom, možda ćemo uskoro promatrati kako krug od zvjezdica mijenja krug od bodljikave žice. A za to se zbilja nismo borili.

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala