UN-ovo Vijeće za ljudska prava jučer je usvojilo prvu rezoluciju o pravu na slobodno izražavanje na internetu. Osnovni motiv i poanta rezolucije trebali bi biti jednostavni: njom se utvrđuje kako ljudska prava na internetu trebaju biti zaštićena na jednak način kao što su zaštićena i u stvarnom svijetu.
Sloboda ima cijenu
Naime, navodi se kako je motivacija za ovu rezoluciju nastala nakon Arapskog proljeća, kada je postalo jasno kako je moć interneta toliko jaka da, karikirano rečeno, uistinu može mijenjati čitav svijet. Pa čak i svijet politike. Otrovna strelica odmah je odapeta prema Kini, koja sustavno cenzurira internet, odnosno filtrira podatke koji "mogu biti objavljeni", ali čak je i ona na kraju poduprla rezoluciju. Naravno, nije Kina jedina koja pribjegava takvim praksama.
Jedno od ključnih pitanja vezanih uz "pravo na slobodni internet" jest uloga privatnih kompanija, koja su zapravo oruđa preko kojih vlade i vrše kontrolu interneta. Hoće li one nakon UN-ove, treba napomenuti, neobvezujuće rezolucije pomagati ili sprječavati države koje će i dalje pokušavati cenzurirati internet? Treba biti jasno kako su upravo privatne kompanije te koje državama osiguravaju alate za motrenje i praćenje svojih građana na internetu. Veliki kineski firewall primjerice ne bi mogao postojati bez pomoći Ciscoa. Facebook i Twitter rutinski odaju podatke američkim obavještajnim službama, FBI-u i ostalim sigurnosnim agencijama.
Profit je jedini kriterij
Koliko god se takve kompanije u javnosti promovirale kao pristaše slobodnog interneta, koje će odmah sasuti drvlje i kamenje po Kini zbog njenih praksi, u realnosti se očitava kako iza svega toga stoji veliko licemjerje. Odnosno, iza svega stoji veliki novac, zbog kojeg im se licemjerje ne čini tako strašnim. U slučaju CISPA-e, koju je podržala većina najjačih IT kompanija, pokazalo se kako dobra prilika za velikom zaradom uvijek stoji ispred principa.
Pew Research Center je tako proveo istraživanje među stručnjacima iz IT sektora i pitao ih do koje su granice tehnološke kompanije spremne ići kako pri "pomaganju represivnim režimima". Mišljenja su bila doslovno jednako podijeljena, gdje jedna strana tvrdi kako nisu spremne ići do kraja jer bi ih korisnici kaznili zbog toga, a druga tvrdi kako su toliko gladne profita da su spremne zatvoriti oči i ne misliti o tome kako se njihov proizvod koristi za represiju. "Tvrtke će zaštititi disidente samo ako će im se to isplatiti", kazao je profesor Simon Gottschalk za Pew.
Paraf s figom u džepu
Tu na vidjelo izlazi i druga dimenzija problema, na koju u UN-ovoj rezoluciji, svjesno ili nesvjesno, nije stavljen naglasak. Teza o potrebi zaštite slobode izražavanja je hvalevrijedna, ali slobodnog interneta neće biti dok se na njemu ne osigura poštovanje prava na privatnost. E tu bi rezolucija već mogla doći na sklizak teren, jer je teško očekivati od država da se odreknu takve vrste kontrole.
I kao što će Kina potpisati rezoluciju s figom u džepu i vjerojatno nastaviti s istim praksama ograničavanja slobode izražavanja na internetu, tako će i SAD, a i mnoge druge države, s jednakom hipokrizijom poduprijeti zaštitu svih ljudskih prava u online sferi i potom nastaviti uhoditi, kontrolirati i progoniti svoje građane upravo - zahvaljujući internetu. Zbog slobodnog interneta, a sve u ime slobodnog interneta.
Sve ostaje isto, ali bar imamo rezoluciju
A privatne kompanije pritom će se spremno "isključiti" iz borbe za slobodni internet, prepustiti ga državi i građanima, i pritom brojati novčanice. Drugim riječima, sve će ostati isto, ali ćemo barem imati UN-ovu rezoluciju. Rezoluciju koja je sa svojom namjerom da oslobodi internet tako što će na njega primijeniti regule iz stvarnog svijeta - naprosto promašila bit.
Jer poanta interneta i jest u tome da se na njega ne transferiraju pravila, prava i zakoni iz realnog života. Da u njemu ne bude ni granica, ni međunarodnih tijela, ni povelja. I zato nam ne treba nikakva UN-ova rezolucija da nam kaže kako je slobodni internet temeljno ljudsko pravo. Jer on je, prije svega, ljudski doseg.