Foto: Guliver Image / Getty Images (Ilustracija)
DRVLJE i kamenje osuli su katolički konzervativci po Igoru Kolmanu jer se u Saboru drznuo okarakterizirati inicijativu "U ime obitelji" kao "prljavi pokret". Ako je jedan benigni eufemizam izazvao tako žestoke reakcije, što bi se tek desilo da nazovemo stvari pravim imenom?
S definiranjem braka kao zajednice muškarca i žene ovaj referendum, naime, nema nikakve veze. Upravo je tim riječima brak već sada definiran u Obiteljskom zakonu Republike Hrvatske. Zakonu kojeg aktualna vlast nema ni želje ni hrabrosti mijenjati.
Pitanje koje vam ekipa iz "U ime obitelji" zapravo postavlja na referendumu glasi otprilike ovako: "Jeste li za to da homoseksualci u RH budu građani drugog reda?". Iza floskule o "promicanju obiteljskih vrijednosti" ne krije se ništa drugo nego zloćudan pokušaj getoizacije manjine kakvog se ne bi posramili ni arhitekti Hitlerovog reicha.
LGBT zajednica između čekića i nakovnja
LGBT zajednica tako se, ni kriva ni dužna, našla u žarištu ideološkog rata koji u Hrvatskoj izbije svaki put kada SDP (tzv. "komunjare") dođe na vlast. Jer, svakom zdravomislećem građaninu ove zemlje trebalo bi biti jasno da Željka Markić i njena šačica fanatika sami nikad ne bi bili sposobni prikupiti više od 700.000 potpisa i tako isforsirati homofobno referendumsko izjašnjavanje.
Bez logističke podrške najzagriženijih rušitelja aktualne vlasti, katoličke crkve i desnog političkog bloka okupljenog oko HDZ-a, do referenduma sasvim sigurno nikad ne bi ni došlo. Ali od desnice i crkve ništa bolje ne možemo ni očekivati. Pravi problem stoga predstavlja vladajuća lijeva koalicija i njihovo prizemno shvaćanje političke arene.
SDP-u i kukurikavcima itekako odgovara kada se u fokus javnog diskursa guraju ideološke razlike. Lakše je glumiti pravednika u sporovima oko ćirilice i referenduma, nego odgovarati na neugodna pitanja o planovima za izvlačenje zemlje iz gospodarske krize i potencijalnom aranžmanu s MMF-om.
Zoran Milanović i njegovi suradnici u čitavoj ovoj farsi igraju tako krajnje perfidnu ulogu. S jedne strane, deklarativno su spremni braniti prava LGBT zajednice. S druge strane, politički iskorištavaju i čak ohrabruju javnu raspravu koja vodi prema stigmatizaciji te zajednice.
Zbog čega se ne traži ocjena ustavnosti referendumskog pitanja?
Može li se ikako drugačije objasniti zaziranje SDP-ove saborske većine od traženja ocjene ustavnosti referendumskog pitanja? Jedini preostali način da se referendum zaustavi jeste da Ustavni sud odluči da je pitanje neustavno. Za takvu odluku temelji postoje; Ustav RH jamči jednakost i jednakopravnost svim građanima Hrvatske bez obzira na njihovu seksualnu ili bilo koju drugu orijentaciju.
No, ako cijela priča oko referenduma padne u vodu, kao što bi i trebala, o čemu ćemo onda razgovarati? Hoćemo li se napokon morati početi baviti pitanjima na koje ni vlast ni oporba ne žele odgovarati? I nije li u tom slučaju lakše osigurati si još mjesec ili dva buke i bijesa (a zapravo mira i tišine), upravo dok se formiraju konture državnog proračuna za iduću godinu?
Pa čak i ako to rezultira ustavnom diskriminacijom jedne manjine.