Perković for dummies

Foto: Igor C.C. Kelčec

ZORAN MILANOVIĆ nije protagonist ovih događaja. Zoran Milanović je samo eksponent interesne strukture čija je egzistencija njima dovedena u pitanje. Namjernim inzistiranjem na Milanoviću kao na posljednjem nepokretnom pokretaču ovih događaja, zakriva se njihova istina, i, što je gore, abolira se namjerno tu strukturu omogućujući joj da nesmetano nastavi vladati Hrvatskom čak i ako JP, koji je samo simptom situacije, bude izručen njemačkom pravosuđu.

Ovo inzistiranje na Milanoviću kao krajnjoj karici lanca nije slučajno: isti je software dobrog dijela naše znanstvene zajednice, gro naših medija omogućen je izravno voljom te strukture, a i naši se poduzetnici, sve češće, javno deklariraju kao simpatizeri neokomunističkih tendenci, što je suludo, ali zar je išta ovdje normalno?

Priznanjem onoga što cijela Europa vidi, pa zato EK i kaže: tri dana vam je trebalo da zakon donesete, tri dana imate da ga izmijenite!, Hrvatska bi se suočila sa strašnom istinom: MI smo ti koji smo interiorizirali sve one vrijednosti koje i danas reprezentiraju hrvatski kolektivni Hoover, dinastija koja pribiva hrvatskim državnim tajnama od osamdesetih do danas, i njegovi prijatelji i suborci.

Vidim da nije problem u tumačenju. Vidim da je to problem interesa.

Postoje tri Hrvatske.

Jedna, (neo)komunistička koju sam dosta opisivao.

Druga, nacionalistička, koja maše ustaškim parafernalijama po gumnima i vješa Pavelićeve slike po argentinskim i australskim domovima Hrvata.

Treća, sasvim pokunjena, koja ne smije ni zucnuti, koja bi se trebala zvati građanskom, liberalno-demokratskom, onom koja se odlučila za kapitalistički namjesto socijalističkog sustava, no koja je izložena strahovitom teroru manjine koja u potpunosti vlada hrvatskim medijima, suvereno u oblasti društvene refleksije proizvodeći ideje poput ove: "Što je Perković pogriješio? Naredio je ubijanje nekih koji su smatrani teroristima? Big deal! To su službe radile, kao što to rade i danas."

Da, to je ta prva Hrvatska zbog koje je hrvatsko građanstvo nepostojeće, zbog koje je ono samo efekt njegove stvarne odsutnosti. Jer, u Hrvatskoj je danas moguće kazati: U čemu je problem? U tome što je udbaški krvnik naredio, onako, s placetom Partije, a poznato je da ona ne priznaje druge sudove osim vlastitoga, ubojstvo osobe koja btw. nije bila nikakav terorist, ali je ovdje sada prigodno malo kozmetički dotjeran za smaknuće da ono, možda, bude logičnije i prihvatljivije, i to ne bi trebalo zabrinjavati nikoga, jer: Big deal! To se radi, to je folklor, pa kaj, zakaj bi netko za to odgovarao na sudu?

Jasno, Hrvate se može nekažnjeno ubijati, big deal, jer oni su ako su Hrvati eo ipso teroristi, dočim se police eseja ispisalo u obranu digniteta žrtve, samo ako ta žrtva nije bila - hrvatska.

Nema se više što raspravljati. Jedni drugima se smo kazali. Čekajmo da netko ugasi svjetlo i - show must go on.

Pročitajte više