Foto: FAH
PRVI učinak terora na društvo je šok. Hladna oštrica neprihvatljivog i stravičnog ulazi u meki trbuh građanske sigurnosti, parajući krhka uvjerenja "to se ne događa ovdje" i "to se ne događa nama". Nedugo zatim, nastupa paraliza - morbidna očaranost tragedijom koja se raspliće pod svjetlima reflektora. Sljedeći korak je potraga za odgovorima, koja u kratkome roku metastazira u potragu za krivcima. Svaka od tih faza hranjena je gotovo stopostotnom medijskom pokrivenošću. Ne zaboravimo, teroristički napadi žive od medijske pozornosti - publicitet je kisik terorizma. Unatoč tome što postoji stručni konsenzus na području sigurnosnih studija oko toga kako teroristi ne pobjeđuju dizanjem zgrade u zrak, već uspješnim odašiljanjem poruke koju taj čin posreduje, mediji koji su se suzdržali od prenošenja krvavog pohoda na novinarsku redakciju lista Charlie Hebdo u Parizu mogu se nabrojati na prste jedne ruke. Snimke, slike i užasavajući detalji ubojstava pretvoreni su u kulisu boli, umreženu i umnoženu za međunarodnu publiku, spremnu za konzumaciju društva spektakla.
Masovni mediji crtice iz dnevne crne kronike rutinski pretvaraju u potrošačke proizvode. Upakiraj tragediju, dodaj etiketu i pusti je da postane dijelom tržišnog dekora - neka se žvače i probavlja za vrijeme obiteljskog ručka ili u društvu prijatelja, uz kavu i kolač.
Brana koja odvaja zabavne sadržaje od ljudskih i humanitarnih tragedija popušta - svakodnevno bombardiranje čovjeka senzacijama ostavilo je ožiljak na njegovoj prosudbi. Filmski scenariji miješaju se sa svakodnevnim, pa se moguće miješa s vjerojatnim. Filmovi katastrofe, preko dvije stotine njih u zadnjih dvadesetak godina, doprinijeli su oblikovanju kolektivne imaginacije koja više nije u stanju praviti razliku između mogućega i vjerojatnoga. Da, moguće je da asteroid za godinu dana pogodi Zemlju, a moguće je i da nepoznata bolest potamani čovječanstvo, no - je li vjerojatno? S modemskom iglom zarivenom duboko u venu percepcije, čovjekova sposobnost rasuđivanja otupljena je senzacionalističkom narkozom.
Praznina koja ostaje nakon terora
Upravo taj odmak od realnosti čini nas ranjivima nakon zvjerstva poput onoga do kojega je došlo u redakciji satiričkog lista Charlie Hebdo u Parizu. Zašto? Zbog praznine koja ostaje nakon terorističkog napada. Val nevjerice koji nastupa s prvim pucnjevima povlači se, a za sobom ostavlja duboku i zastrašujuću rupu. Prazninu koju svako društvo kao cjelina, ali i svaki pojedinac zasebno, mora popuniti kako bi život nastavio teći.
Novo i nepoznato plaše nas, tjeraju nas da se povučemo nazad u svoje ljuske, u poznato, prokušano i provjereno, u toplinu ljudskog krda. U trenucima naše najveće ranjivosti, objašnjenja koja najčešće vrebaju iz zasjede su - predrasude. Stavovi taloženi godinama, ponekad i generacijama, a koji promatraju iz prikrajka, spremni da u trenutku nesigurnosti dobace generalizaciju po potrebi.
Ne znam koliko komentara sam pročitao o tome kako je problem u islamizmu ili u samome islamu. Prestao sam brojati nakon nekoliko desetaka, no srž reakcije na velikom se broju foruma sveo na "islamisti pobili deset novinara i dvojicu policajaca u Parizu. Specifično - islamisti su zli, posljedično - islam je zlo".
Šamar zvan Ahmed Merabet
Potjera za braćom Kouachi još je bila u tijeku, a demonizacija muslimana već je počela. Ljepljivi pipci generalizacije pozvali su na proglašavanje svih muslimana zlima te su do kraja srijede, prvoga dana napada, pokliči mržnje zagrmjeli regionalnim (ali i međunarodnim) medijskim arenama. Onda je došao četvrtak, a s njime i spoznaja o tome kako je jedan od ubijenih policajaca musliman. Barjaktari mržnje prema Drugome i Drugačijemu na tu su šamar-informaciju naletjeli nespremni, internetska zajednica amortizirala je novost pretakanjem emblema solidarnosti „Ja sam Charlie“ u „Ja sam Ahmed“, a međumrežje je te večeri spavalo snom pravednika.
Ipak, neugodna istina ostaje - skloni smo reagirati na nepoznato okupljanjem oko odbacivanja drugačijeg. Nije nužno složiti se oko toga postoji li lijek za boljku staru koliko i prva predrasuda, no pretpostavljam da bi se dio ljudi složio oko toga kako znanje jest jedan od puteva izgradnje mostova među ljudima. Neovisno o razlikama, podrijetlu , statusu ili profesiji - informacije poput luči mogu obasjati mrak poluprostora spekulacija, plodnog tla za širenje straha i panike.
Izrazito je važno naglasiti složenost i slojevitost fenomena političkog islama, odnosno islamizma. Predodžba koja se stvorila nakon napada na Blizance 11. rujna 2001. godine, o islamizmu kao jedinstvenoj i nasilnoj političkoj ideologiji, neutemeljena je.
Evo zašto.
Povijesni i demografski kontekst
Islamizam je samo jedna od političkih orijentacija nastala unutar veoma razjedinjenog islamskog svijeta. U muslimanskome svijetu postoje različite političke orijentacije, a sukladno tome i države s različitim uređenjima. One se razlikuju po ulozi u međunarodnoj zajednici, po tome jesu li sekularne ili islamističke, po gospodarskoj razvijenosti, po broju stanovnika i po čitavom nizu drugih obilježja.
Islam je danas druga najrasprostranjenija religija na svijetu, s preko milijardu i pol sljedbenika. Od ukupnog broja muslimana, na arapski svijet otpada njih 300 milijuna. Unutar islama postoje dvije osnovne skupine vjernika: suniti i šiiti. Suniti čine približno 90 posto muslimanskog svijeta, ali šiiti su većina u velikome broju zemalja, poput Irana ili Iraka. Dokazi navedenih različitosti mnogobrojni su. Islamske države međusobno vode ratove, a unutar njih samih dolazi do dugotrajnih građanskih ratova. Pojedine islamske države podupiru sasvim drugačije terorističke skupine, često dijametralno suprotnih ciljeva.
Jedan moment krajem 60-ih godina prošloga stoljeća osobito je važan za arapski svijet. Treći arapsko-izraelski rat, u kojemu je Izrael u šest dana 1967. potukao Jordan, Siriju, Egipat i Irak, prekretnica je koja nam omogućava dublji uvid u uspon islamizma. Neuspjeh udruženih arapskih zemalja pokrenuo je lavinu.
Kuda ide arapski svijet?
Poraz arapskog svijeta u tom ratu potaknuo je arapske lidere na promišljanje budućnosti. Libanonski učenjak Salah al Munadshid tada je objavio traktat „Kuda ide arapski svijet?“. Njegova poruka ne ostavlja mjesta sumnji oko načina za povratak na pravi put - jedino obnova u duhu islama može ojačati arapski svijet. Otada sekularni arapski nacionalizam počinje gubiti na važnosti, jer se (nakon velikog poraza) pokazalo kako on ne može riješiti probleme Arapa. Tu je stvoren i prostor za uspon vjerskog fundamentalizma.
Islamizam vidi islam kao nešto više od religije, gleda na njega kao na politički sustav i društveno uređenje. Islamisti smatraju kako jedino društvo utemeljeno na islamskim načelima i šerijatskom pravu može riješiti njihove mnogobrojne probleme, za koje krive „moderni svijet“. U te probleme ubrajaju društveno i kulturno otuđenje arapskih zemalja te njihovu gospodarsku eksploataciju od strane Zapada.
Učinimo distinkciju jasnom: islam i islamizam nisu sinonimi. Islam je religija, a islamizam ideologija koja koristi tu religiju za ostvarivanje svojih političkih ciljeva. Njezina ekstremizacija također je u funkciji ostvarivanja tih ciljeva. Kao što pojedinačne ideologije za cilj imaju ostvarivanje partikularnih interesa, tako terorističke organizacije kao krajnje ciljeve imaju ostvarivanje isključivo političkih ciljeva. Bilo da se radi o rješavanju palestinskog pitanja na Bliskome istoku, ukidanju aparthejda u Južnoafričkoj republici, neovisnosti Sjeverne Irske, statusu Baska ili nekom drugom pitanju - teroristi religiju koriste kao sredstvo i opravdanje, cilj djelovanja je konkretan politički zahtjev.
Islam nije islamizam, islamizam nije terorizam
Unutar samoga islamizma postoje tri dimenzije djelovanja.
Prva se odnosi na socijalno-karitativnu dimenziju, pa tako na primjer Muslimanska braća grade ceste, škole i javne menze diljem arapskog svijeta (u kojima im je dozvoljeno djelovanje, naravno). Druga dimenzija obuhvaća legalno i legitimno političko djelovanje. Sjetimo se, Iran je legitimna i legalna islamistička država, priznata na međunarodnoj političkoj sceni. Na kraju, tu je i treća komponenta, terorističko djelovanje. Ona se javlja u okviru (ponovno) slojevitog i različito interpretiranog poimanja džihada.
Terorizam i nasilje kao djelatna dimenzija islamizma predstavljaju tek glasnu manjinu - bombe govore glasnije od pučkih kuhinja i legitimne i legalne političke borbe. Imajući na umu razjedinjenu narav samog islamizma, stavljanje znaka jednakosti između islamizma i terorizma paušalno je i zlonamjerno slanje poziva na netrpeljivost.
Danas, nakon što je prošlo više od 10 dana od napada na redakciju Charlie Hebdoa, odajem počast kolegama novinarima upozoravajući na važnost kritičkog promišljanja - ne pristajmo na jahanje vala šovinizma i isključivosti. Zlo ima ime i prezime, a trenutak u kojemu počinjemo inzistirati na kolektivnoj odgovornosti i krivici ujedno je i trenutak doprinošenja ozračjima koja su, u još uvijek opipljivoj povijesti 20. stoljeća, vodila ka pogromima, progonima i krvoprolićima.