Foto: Press foto
"LJUDI me vrijeđaju putem interneta, ne samo mene nego cijelu moju obitelj. Ako pogledate, većina tih uvreda dolazi iz razloga jer sam oženjen Jevrejkom. To pokazuje mržnju prema Jevrejima koja me je iznenadila količinom. Ja niti jednom izjavom ili postupkom nisam opravdao tu mržnju, ne znam uopće kako se može opravdati tuđi primitivizma... Ljudi koji generalno mrze Hrvate, Srbe, Bošnjake, Jevreje, Palestince, ili bilo koju etničku, religijsku, ili rasnu skupinu, nisu moji prijatelji i za mene su u najmanju ruku bliski fašizmu. Takvih ima svugdje, moja greška je bila što sam mislio da među Bošnjacima ima malo toga, ali svi ovi komentari na mom profilu, na portalima i netu, ispod članaka vezanih za mene mi govore jednu drugu tešku istinu, govore je svima nama"
Ovo je između ostalog navedeno u krajnje iskrenom i dostojanstvenom FB statusu, kojim je popularni reper Edo Maajka sredinom prošlog tjedna izrazio javni prosvjed zbog brojnih prijetnji i uvreda kojima je posljednjih tjedana svakodnevno zasipan, a u što se svatko može uvjeriti pregledom njegovog FB profila.
Što bi bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini?
No treba li ovo nekog iznenaditi? U društvu u kome već danima na društvenim mrežama i forumima svjedočimo prizivanjima Hitlera, bacanjima fetvi na Izrael i Židove, pozivima na džihade i istrebljenje jednog čitavog naroda, šikaniranje nekog tko je povezan s Židovima ili je i sam Židov, mu ga dođe kao šlag na tortu.
I ne, ne radi se tu samo o neželjenoj posljedici opravdanog bijesa zbog politike Izraela, jer se u društvu već duže vremena brižno i ciljano kreira atmosfera antagonizacije i stigmatizacije kompletnog židovskog naroda kao neprijateljske skupine zločinaca i tlačitelja, što sa svakim novim sukobom u Gazi omogućava malim fašistima da, oslobođeni od društvene osude, neometano šire svoje izopačene ideje pozivajući na osvete i istrebljenja. Čovjeka hvata jeza i od same pomisli što bi takvi mali izopačeni imbecili bili spremni učiniti da kojim slučajem žive u 1941. godini. Srce im danas donekle može biti na mjestu, jer su ih prije kojih sedamdesetak godina ideološka braća nacisti, uz asistenciju njihovih tadašnjih domaćih istomišljenika, gotovo u potpunosti riješili židovskog balasta, nakon neka četiri stoljeća zajedničkog života Židova i Bošnjaka.
Ali zašto je kompletno društvo pognulo glavu pred takvim izopačenim stavovima, u kojim se koristi svojih pet minuta za neometano ispoljavanje divljaštva? Zašto prijetnje najpopularnijem reperu na ovim prostorima već skoro punih tjedan dana ne nailaze ni na kakvu ozbiljniju reakciju javnosti, kad već ranije nije bilo ozbiljnijih reakcija na eskalaciju antisemitizma u našem društvu?
Gdje su sada ti silni borci za ljudska prava koji su na navodnoj borbi protiv diskriminacije i mržnje izgradili vrlo unosne karijere?
Gdje su ti silni medijski analitičari u vječnoj potrazi za fašistima koje iz tjedan u tjedan nepogrešivo namirišu u najzabačenijim kasablijskim uglovima? Gdje je itko od tih silnih umjetnika koji su nam puno poznatiji po svojim stavovima o svemu i svačemu nego po konkretnim djelima, jer se uvijek osjećaju pozvanim da glume glas pravde i tolerancije?
Od ljubitelja djela Fatmira Alispahića vjerojatno je nerealno očekivati da osude ovakve pojave, no zašto šuti kompletna "građanska" BiH koja se kune u ideje multikulturalne i tolerantne Bosne, u kojoj se nijedan njen građanin ne smije osjećati ugroženo?
Da li se prave svi mrtvi i čekaju da se ovo zlo koje trenutno buja u našem društvu smiri i samo od sebe prođe? Ili se možda i sami slažu s njim? Razloga mogu biti samo dva – ili se boje ili odobravaju.
Ako je ovo prvo posrijedi, taj strah je dobrim dijelom opravdan, jer u stvorenoj atmosferi mržnje i linča ni najmanje nije preporučljivo navlačiti na sebe bijes gomile agresivnih divljaka željnih krvi i osvete. A kada se tolika mržnju sručila na jednog od najpopularnijih glazbenika u BiH i regiji, nije teško zamisliti s kakvim bi se tek mukama morao suočiti netko manje poznat i manje medijski zastupljen, dok na bilo čiju podršku, kako vidimo, ne može računati. Ipak, ma koliko strah možda bio i realan, ta sramotna i kukavička šutnja ne može imati čvrsto opravdanje.
No, možda i ta šutnja u konačnici ima sasvim prizeman uzrok, što ideološki, što interesno.
Nije bitno radi li se ovdje o Židovima, muslimanima, homoseksualcima ili nekom četvrtom, bitan je princip
Ne ulazeći u opravdanost takvog stava, jedna od rijetkih stvari oko kojih unutar bošnjačkog naroda postoji apsolutni konsenzus je odnos prema državi Izrael i izraelsko-palestinskom sukobu. Bez obzira jašu li na političkoj tradiciji titoizma ili mladomuslimanstva koji se po ovom pitanju gotovo i ne razlikuju, dominantno mišljenje u bošnjačkom društvenom diskursu je da je Izrael zločinačka država koja je uzurpirala palestinski teritorij, izvršila etničko čišćenje domicilnog stanovništva te već decenijama provodi sistematski zločin nad palestinskim narodom.
Posljednja intervencija IDF-a u pojasu Gaze dala je priliku da taj rijetki ideološki konsenzus i nacionalna sloga dostignu svoj zenit, pa je uslijedilo doslovno utrkivanje armije raznoraznih političkih subjekata, analitičara, nvo aktivista, društvenih komentatora i koga sve ne, svih ideoloških boja i usmjerenja, tko će glasnije i odlučnije osuditi Izrael s jedne, i pružiti bezuvjetno podršku i solidarnost palestinskom narodu s druge strane.
I kome bi onda palo na pamet da u trenutku kada cijelo pučanstvo podržava tvoj pogled i kada si u prilici da svojim javnim istupom za tili čas pokajmačiš popularnost i ugled kao nikad prije, bespotrebno na sebe navlači bijes cjepidlačenjem oko tamo nekih ljudskih prava zbog nacističkih ispada i prijetnji reperu?
Treba li ovdje ponavljati već otrcanu frazu da ogorčenost postupcima izraelske ili bilo koje države, grupe ili pokreta, ne može biti opravdanje za širenje mržnje prema jednom kompletnom narodu ili vjerskoj grupi? Očito da treba, jer se masovnom šutnjom u našem društvu se upravo to odobrava. Nije bitno radi li se ovdje o Židovima, muslimanima, homoseksualcima ili nekom četvrtom, bitan je princip, bitno je postojanje obrambenog društvenog mehanizma koji će se oštro suprotstaviti i spriječiti šikaniranja i javna linčovanja bilo koje grupe ili pojedinca.
Ako će društvo koje se voli pozivati na ideje multikulturalizma, tolerancije i građanskog društva zbog koristoljublja, straha ili prizemne političke agende, tjednima mirno promatrati verbalnu agresiju i divljaštvo osiljenih malih fašista, tada ni ideja multikulturalne, tolerantne i građanske BiH nije ništa drugo doli mrtvo slovo na papiru koje se koristi kao propagandno sredstvo za ostvarivanje nekih posve drugačijih ciljeva.
Danijal Hadžović, depo.ba
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala