Foto:Cicernakaberd/Rita Willaert/Flickr
Na komemorativnoj svečanosti u spomen-području posvećenom žrtvama armenskog genocida očekuje se sudjelovanje tisuća ljudi, a među uzvanicima su, među ostalima, najavljeni ruski i francuski predsjednici Vladimir Putin i Francois Hollande.
Impozantno spomen-područje Cicernakaberd (Lastavičja utvrda) u kojem je 12 zvijezda od bazalta koje vise nad vječnim plamenom i 44 metra visok spomenik u obliku vrha strijele koji simbolizira ponovno rođenje armenskog naroda, otvoreno je na brežuljku u Erevanu 1967. Bilo je to dvije godine nakon masovnih manifestacija na kojima su, pola stoljeća nakon pokolja, prvi put izrečeni zahtjevi da se prizna da je u pitanju bio genocid.
"Genocid nad Armencima nije samo tragedija našeg naroda, nego zločin globalne razine protiv civilizacije i ljudskosti", rekao je nedavno armenski predsjednik Serž Sargsjan.
Armenska pravoslavna crkva u četvrtak će, uoči godišnjice, službeno kanonizirati 1,5 milijuna žrtava pokolja prije stotinu godina.
Razlike u kategorizaciji i razmjerama pokolja
Armenci tvrde da je između 1915. i 1917., posljednjih godina Osmanskog Carstva (koje se u nekim jezicima naziva Otomanskim, po povijesnom engleskom obliku imena Osmana I, utemeljitelja Carstva), sustavno ubijeno 1,5 milijuna ljudi i smatraju to genocidom, kao i dvadesetak država u svijetu, među kojima Francuska, Njemačka, Italija i Rusija, a nedavno je to priznao i Europski parlament.
Hrvatska nije među zemljama koje su službeno priznale genocid, a Armenija to nije nikad od Hrvatske službeno ni tražila, potvrdili su Hini u ministarstvu vanjskih poslova.
Turska kao nasljednica Osmanskog Carstva ne želi ni čuti da bi riječ bila o genocidu, već tumači da je bila riječ o građanskom ratu, na koji se nastavila glad, od čega je umrlo od 300 do 500 tisuća Armenaca, ali i isto toliko Turaka. Ankara svoje stajalište brani podacima da nema dokaza da je posrijedi bila organizirana kampanja u cilju iskorjenjivanja Armenaca niti ima tragova bilo kakvih naredbi osmanskih vlasti u tom smjeru.
Nedavno je papa Franjo ustvrdio da je pokolj 1915. bio "prvi genocid u 20. stoljeću", što je silno razbjesnilo Tursku, koja je povukla svojeg veleposlanika iz Vatikana, a turski predsjednik Recep Tayyip Erdogan Papi je javno poručio da više ne čini takve "pogreške".
Erdogan je 2014., kad je bio predsjednik vlade, povukao dotad nezamisliv potez i izrazio sućut armenskim žrtvama iz 1915., ali i ponovio stajalište da nije bilo namjere istrebljenja, a današnji turski premijer Ahmet Davutoglu u utorak se u poruci o tim događajima izjasnio na sličan način. U njoj spominje da je zadnjih godina Osmanskog Carstva veliki broj građana "različite etničke i vjerske pripadnosti" pretrpio velike patnje i da, kao njihovi potomci, "razumijemo osjećaje nedužnih Armenaca i izražavamo duboku sućut njihovim potomcima".
No, iako je "povijesna i humana dužnost Turske da čuva sjećanje na osmanske Armence i armensku kulturnu baštinu", Davutoglu naglašava da se ne smije dopustiti generalizacija, odnosno da je "svaljivanje cjelokupne krivnje na turski narod svođenjem svega na samo jednu riječ, i to uz korištenje govora mržnje, moralno i zakonski problematično".
Oprečna stajališta već su dugo kamen smutnje u odnosima Armenije i Turske. Vlasti u Erevanu su u veljači povukle povijesne mirovne sporazume s turskom iz parlamentarne procedure, bacivši u vjetar napore mađunarodne zajednice na čelu s Washingtonom da okonča stoljetno neprijateljstvo dviju susjednih zemalja.
Hrvatski povjesničar Tvrtko Jakovina smatra da bi Turska trebala priznati genocid jer bi tako pokazala svoj demokratski potencijal.
"Turska je velika i strateški i gospodarski važna zemlja i kad bi smogla snage reći: 'Ovo su naši argumenti i nećemo nikoga napadati jer misli drukčije', mislim da bi pokazala demokratski potencijal koji to društvo ima, iako se on možda danas malo manje vidi. Nažalost, to ćemo još pričekati", rekao je Jakovina.
"Bi li to priznanje nešto bitno mijenjalo za današnju Tursku – apsolutno ne bi. Pola svijeta ionako već stotinu godina govori o genocidu", kaže Jakovina.
Tvrdi da je teško mijenjati ono što je postalo dio nacionalne ideologije. "Za to treba određene zrelosti", rekao je, "a to nije stvar historiografije" nego politike.
Povijesne okolnosti
Nakon višestoljetne dominacije Perzije i Bizanta nad područjem povijesne Armenije, ono su sredinom 19. stoljeća međusobno podijelili rusko i osmansko carstvo. Prema procjenama zapadnih povjesničara, oko 1915. u Osmanskom Carstvu živjelo je između 1,7 i 2,3 milijuna Armenaca, koje su osmanske vlasti sumnjičile za nelojalnost Carstvu nakon pojave, sredinom 19. stoljeća, nacionalističkog pokreta koji je tražio autonomni status za Armence. Već 1895. i 1896., za vladavine sultana Abdula Hamida II, u masovnim je ubojstvima život izgubilo između 100 i 300 tisuća Armenaca.
Krajem 1914. Osmansko Carstvo ulazi u Prvi svjetski rat na strani Njemačke i Austrougarske, ali u sukobima s Rusijom doživljava teške gubitke, osobito na područjima s velikom armenskom populacijom, nakon čega osmanske vlasti odgovornost za vojne poraze prebacuje na Armence i pokreću propagandnu kampanju u kojem ih nazivaju "unutarnjim neprijateljem", odnosno petom kolonom i izdajnicima.
Prije sto godina, 24. travnja 1915., stotine najuglednijih pripadnika armenske zajednice uhićene su pod optužbom za nacionalizam koji podriva središnju vlast. Većina ih je potom smaknuta ili deportirana te taj dan za Armence diljem svijeta postaje Dan sjećanja na armenski genocid.
U mjesecima koji slijede, osmanske vlasti donose nekoliko zakona kojima se odobrava deportacija Armenaca "iz razloga državne sigurnosti" i naređuje konfiskacija njihove imovine. Pritom je velik broj protjeranih ubijen na putu ili u logorima, mnogi među njima, kako potvrđuju vjerodostojni zapisi iz tog doba, "živi spaljeni, zadavljeni, otrovani ili su podlegli tifusu".
Američki veleposlanik u Osmanskom Carstvu Henry Morgentau u depeši State Departmentu navodi da je u tijeku "kampanja rasnog iskorjenjivanja pod krinkom gušenja pobune". Današnji SAD, međutim, nije među zemljama koje priznaju armenski genocid. Iako je u predizbornoj kampanji 2008. Barack Obama obećao da će ga priznati, nikad poslije nije upotrijebio taj izraz.
U veljači 1919. vojni sud u Istanbulu proglašava nekoliko visokih osmanskih dužnosnika krivima za ratne zločine, uključujući i one nad Armencima, i osuđuje ih na smrt. Armenci tvrde da je Osmansko Carstvo tada činjenično priznalo genocid pod sintagmom ratnih zločina.
Armenci danas
Za većinu od tri milijuna stanovnika Armenije komemoracija će biti vitalan znak nacionalnog jedinstva i posebna poveznica s 10 milijuna Armenaca u dijaspori. Svakog 24. travnja ta mala zemlja južnog Kavkaza doslovce stane.
"Sjećanje na genocid najmoćniji je čimbenik formiranja nacionalnog identiteta u Armeniji", kaže sociolog Ahron Adibekjan.
Ararat, bibilijska planina Noine arke i armenski nacionalni simbol, vidljiv je u daljini iznad spomen-područja, a činjenica da se snijegom pokriveni uspavani vulkan nalazi na "pogrešnoj", turskoj strani granice podsjeća Armence na njihovu patnju.
Silvard Atažjan (103), tvrdi da se jasno sjeća kako su francuski vojnici spasili nju, tada trogogodišnjakinju, njezinu sestru i roditelje od masovnih ubojstava koje su osmanski Turci tad činili nad pripadnicima njezinog naroda, a komemoracija u petak bit će joj prilika da se prisjeti svoje tete, ujaka i bratića koji su tad ubijeni. No, ne želi se mučiti tužnim sjećanjima.
"Ne želim pričati o lošim uspomenama, iako sam pokopala roditelje, šestero braće i sestara i muža", kaže Silvard, rekavši za sebe da je sretna osoba s puno djece i unuka.
No to ne osjećaju svi Armenci, osobito ne oni u izbjeglištvu, koji imaju osjećaj da se suočavaju s istim traumama kao njihovi preci prije stotinu godina.
"Prolazimo kroz drugi genocid. Naš narod ponovno ubijaju", upozorava Maggie Melkonian, sirijska Armenka u izbjeglištvu u Burdž Hamudu nedaleko od Bejruta u Libanonu, kamo je došla prije dvije godine jedva pobjegavši pred ratom iz doma u sirijskom Alepu s kćeri i unucima. U Alepu su se skrasili mnogi Armenci protjerani 1915. iz Osmanskog Carstva, a uoči rata bilo ih je više od 100 tisuća.
"Imam osjećaj da se povijest ponavlja", kaže Maral Gilojan, 30-godišnjakinja koja je već drugi put u izbjeglištvu. S obitelji je 2005. otišla iz Bagdada, u kojem je haralo nasilje nakon američke invazije, u Alep, gdje se udala za sirijskog Armenca i dobila troje djece. No, morala je i od tamo pobjeći nakon što joj je muža ranila krhotina minobacačke granate.
"Na rubu smo snaga. Želim živjeti u miru, a poznajem samo rat", kaže Maral suznih očiju.
"Ovo je nama drugi egzodus, druga rana. Bol se ponavlja", govori Aleksan Keučkerjan, čija obiteljska priča ocrtava svu tragičnost postojanja osmanskih Armenaca u proteklom stoljeću. Njegovi su preci 1915. protjerani iz Cilicije, regije u Anadoliji, i skrasili su se u Libanonu. Tijekom libanonskog građanskog rata (1975.-1990.) pobjegli su u Siriju i utočište našli u Alepu, odakle su se vratili u Libanon nakon izbijanja sukoba u Siriji.
"Neki Armenci imaju osjećaj da žive u beskonačnoj seobi", zaključio je Keučkerjan.