AKO BISMO htjeli detektirati društvenu grupu koja predstavlja najkonzervativniju snagu u ekonomskom životu Hrvatske i kočničara reformi, to ne bi bile ni političke stranke koje se natječu u socijalnoj demagogiji i ne znaju i ne žele raditi reforme, niti pak intelektualna elita koja svoje istine još uvijek crpi iz marksističkih slovarica i njima kontaminira javni prostor, već bi to bili sindikati kao neizabrana grupa za pritisak koja sav svoj utjecaj i moć koristi kako bi blokirala bilo koji pokušaj reformi.
Sindikati ugrožavaju parlamentarnu demokraciju
Političke stranke im se nerijetko dodvoravaju kako bi osvojili njihovu naklonost i neophodne glasove na izborima. Sjetimo se potpore koju su sindikati dali Kukuriku koaliciji na prethodnim parlamentarnim izborima. Ili, pak, ovogodišnjeg HDZ-ovog koketiranja sa zahtjevima sindikalnih vođa pri donošenju ZOR-a, kada se HDZ postavio lijevo od vlade Zorana Milanovića, napadajući ju kao "neoliberalnu" (što, naravno, nema veze sa stvarnošću, jer je predloženi ZOR bio kozmetičke naravi a ne reformski).
Takvi paktovi političkih stranaka sa sindikatima imaju u svojoj pozadini jasnu kalkulaciju – utjecaj sindikata u Hrvatskoj presudan je za pobjedu na izborima. Koliko je štetno po demokratski sustav jedne zemlje ako jedna neizabrana društvena grupa ima toliki utjecaj na sam demokratski proces, vjerojatno nije potrebno posebno dokazivati. Možda je dovoljno podsjetiti se kako je vaninstitucionalna moć sindikata bila presudna pri uništavanju parlamentarizama i usponu totalitarnih pokreta u Italiji 20-tih i u Njemačkoj 30-tih godina XX stoljeća.
Moć sindikata u Hrvatskoj naročito raste početkom 2000-tih, nakon trećesječanjskih promjena, da bi u vrijeme Sanaderove vlade dosegnula svoj vrhunac. Sjetimo se samo da je za vrijeme Sanadera institucija kolektivnih ugovora praktički postala neraskidiva. Rast državne potrošnje doživljava pravu eksploziju, što se nije zaustavilo ni kada prihodi više nisu mogli pokriti rashode a država otišla "u bananu". Međutim, moć sindikata je postala tolika da ni u uvjetima ekonomske krize i kolapsa gospodarstva nije bilo moguće nikakvo rezanje ionako prenapuhane državne potrošnje.
Sindikalno djelovanje najviše šteti radnicima i nezaposlenima
Gospodarsku je krizu, stoga, u potpunosti podnio privatni sektor, dok se državni sektor ponašao kao da nikakve krize nema, pritiscima na političare čuvajući svoje privilegije na račun osiromašenja drugih i devastiranja čitave ekonomije. I upravo je prevaga moći sindikata glavni uzrok što Hrvatska ni dan-danas nije izašla iz recesije, dok su je zemlje u kojima sindikati ne diktiraju političarima smjernice ekonomske politike gotovo već zaboravili. Nitko se nije usudio ići protiv njih, jer je od njihove podrške ovisila pobjeda na izborima. Ogromna moć sindikata da utječu na politiku i gospodarstvo je, pored korupcije, još jedno od teških naslijeđa Sanaderove političke filozofije – kupovanja političke podrške nuđenjem privilegija određenim grupama za pritisak, poglavito sindikatima – sa kojim se mi ni izdaleka nismo suočili.
U gotovo svim zemljama koje imaju jake sindikalne organizacije, poput Italije, Grčke, Francuske, Španjolske, itd., možemo primijetiti izravnu proporciju između snage sindikata i ekonomske stagnacije tih zemalja. U jednoj studiji koju je prije desetak godina radio današnji direktor OECD-a, Stefano Scarpetta, pokazalo se da novonastala američka tvrtka koja na tržištu preživi dvije godine u prosjeku poveća zaposlenost za 160%, dok u Italiji takva tvrtka poveća broj zaposlenih za 20%. Uzrok tome je rigidno radno zakonodavstvo koje u Italiji pogađa svaku tvrtku koja ima više od 15 zaposlenih, dok u SAD poslodavci nemaju takvih ograničenja rigidnog radnog zakonodavstva svome poslovanju, pa je i rast zaposlenosti automatski veći. Otuda je u Italiji nizak rast zaposlenosti direktna posljedica krutih restrikcija koje su poslodavcima preko zakonodavaca nametnuli moćni sindikati, dok je u SAD veći rast zaposlenosti direktna refleksija manje moći sindikata.
Raščaravanje sindikalne omerte
Prije par dana smo u emisiji "Otvoreno" HRT-a, u kojoj su gostovali ministar Gordan Maras, HDZ-ovac Andrej Plenković, sindikalist Vilim Ribić i poduzetnik Saša Cvetojević, imali prilike vidjeti na djelu svu aroganciju sindikalnih vođa u Hrvatskoj. Šef sindikata Ribić otvoreno je prijetio predstavniku Vlade sindikalnim prosvjedima, upotrebljavajući izraze poput "ne igrati se vatrom" i "bure baruta", postavljajući se u jednom trenutku i iznad autoriteta Ustavnog suda (riječ je bila o slučaju monetizacije autocesta), predstavnik oporbe Plenković je kalkulirao i ni u jednom trenutku nije proturječio sindikalistu, dok su ministar Maras i Cvetojević pokušali nadjačati sindikalnu galamu tvrdnjama da su sindikati glavni kočničari reformi.
Tu se mogao dobro vidjeti omjer snaga i značaj sindikata na hrvatskoj političkoj sceni – oporbeni političari drže stranu sindikatima, vjerujući da će im njihova potpora omogućiti dolazak na vlast, dok se predstavnik vladajuće koalicije, koja je na vlast došla uz pomoć sindikata, nalazi u procjepu, shvaćajući da se zbog otpora sindikata u ovoj zemlji ne može ništa pokrenuti iz mjesta, ali i da otkazivanje podrške sindikata može značiti silazak sa vlasti. Da je HDZ slučajno na vlasti zakonu sindikalne omerte bi nesumnjivo podlijegao SDP-ov predstavnik. I to je taj začarani krug hrvatske politike, koja se nikako ne uspijeva iščupati iz ralja sindikalnih ucjena.
Najbolju dijagnozu stanja u Hrvatskoj je dao Saša Cvetojević u toj emisiji, zaključivši raspravu riječima da se "(p)olitičari boje stalnih prijetnji sindikata i nisu dovoljno hrabri da naprave iskorak dalje, a sindikati to vrlo dobro koriste na sve moguće načine. Rade vrlo dobro za uski dio svojih članova šteteći svima ostalima," rekao je Cvetojević, dodavši da se "u posljednjem desetljeću ništa nije promijenilo bez obzira koja je vlast, upravo zbog tvrde linije sindikata".
U Hrvatskoj se mora prekinuti ova sindikalna omerta i otvoriti javna rasprava o ulozi sindikata u društvu, kako bi se nekako prekinuo ovaj začarani krug ugrožavanja demokratskih procesa djelovanjem sindikalnih organizacija i zaustavilo daljnje ekonomsko propadanje zemlje. To će biti teško ostvariti zbog visoke kontaminacije društva ideološkim predrasudama koje nam sugeriraju da su sindikati neophodni društvu i da doprinose ekonomskom blagostanju radnika. Uslijed djelovanja te ideološke matrice sindikati u društvu zadržavaju svoj visoki moralni ugled.
Restauracija društva statusa vs. društvu ugovora
Međutim, zdrav razum nam govori sasvim suprotno. Ne, snažni sindikati nisu znak demokratske kulture jednoga društva, već predstavljaju ozbiljnu opasnost za parlamentarnu demokraciju. Ne, sindikati ne poboljšavaju položaj radnika, već njihovo djelovanje doprinosi samo rastu nezaposlenosti i daljem osiromašenju najugroženijih članova društva, a štite samo interese uske grupe zaposlenih u državnim poduzećima, tzv. uhljeba, koji ionako žive o trošku radnika u privatnom sektoru. I ne, snažna uloga sindikata u društvu nije znak njegove civilizacijske zrelosti, već narušavanja osnovnih stubova civiliziranog života, kao što su poštivanje ugovora i zaštita privatne svojine.
Na kojim se načelima zasniva djelovanje sindikata i odakle oni crpu svoju pretenziju da budu moralni arbitri društva? Ako prihvaćamo načelo nepovredivosti vlasništva, onda ne možemo smatrati opravdanim zahtjev da se vlasniku neke tvrtke onemogući ili uvjetuje otpuštanje radnika, ako on za njima više nema potrebu. To je moguće samo ako prihvatimo logiku po kojoj vlasnik neke tvrtke ustvari i nije njen vlasnik u punom smislu te riječi. Ali, zaštita nepovredivosti privatnog vlasništva je još uvijek u Hrvatskoj ustavna kategorija. Otuda je osnovna agenda sindikalnog djelovanja protuustavna.
Ili, što znači, na primjer, reći da su sindikati tu da bi ispravili asimetriju snaga između poslodavca i radnika? Prije svega, radnici su punoljetne osobe koje sklapaju ugovore sa poslodavcem. Nekakva ideja da je punoljetnim osobama potreban tutor pri sklapanju ugovora proturječi samoj ideji da se važeći ugovori sklapaju između dvije odrasle osobe. Također, nije nipošto izvjesno da je odnos snaga takav da uvijek ide u prilog poslodavcu. Poslodavac je u lošijoj poziciji kada mu trebaju radnici, a radnici su u lošijoj poziciji kada prestane potreba poslodavca za radnicima.
Bilo koje dodatno "pravo" koje bi naknadno poništavalo ideju da se ugovor sklapa slobodnom voljom dvije strane, u biti poništava samu ideju ugovora (upravo takav je slučaj bio sa "sanaderovskim" kolektivnim ugovorima koji se praktički nisu mogli poništiti). Pravo na štrajk, također, znači samo izuzetak od općeg pravila da ugovore treba poštivati, kao i grubo narušavanje principa nepovredivosti privatne svojine. Sindikalna "prava", drugim riječima, mogu postojati samo u društvu koje ne poštiva osnovne ustavne i civilizacijske norme na kojima hini da navodno počiva.
Otklon od sindikalnog neofeudalizma
Ovo su samo prigovori načelne prirode. Oni utilitarne prirode, poput porasta nezaposlenosti, bijega kapitala, pada životnog standarda, klasnog raslojavanja društva na neofeudalnu zaštićenu klasu uhljeba i onih koji rade i stvaraju za njih, imamo prilike svakodnevno gledati. Ekonomska devastacija hrvatskog društva direktna je posljedica sindikalnog djelovanja i s njim povezanih neustavnih kolektivnih ugovora, rigidnog radnog zakonodavstva i antipoduzetničkih regulacija, koje štete svima, osim uskoj grupi sindikatlija i njihovih štićenika.
Da bi se Hrvatska izvukla iz ovog vrzinog kola sindikalnih politika, koje Hrvatsku drže zakucanu za ekonomsko dno, od ključne važnosti bi bilo, prije svega, izvršiti pritisak na političare kako više ne bi bili produžena ruka sindikalista i njihovih diskriminatornih, antiustavnih i antidemokratskih politika, eda bi počeli donositi odluke koje bi bile u korist svih, a ne samo u korist privilegirane uhljebničke klase koju štite sindikati.
*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije Index.hr portala