Alternativna medicina ne postoji

Foto: Hina, 123rf

KAD GOD se govori o slabostima alternativne medicine, uvijek se nađe netko tko zna nekog tko se pomoću alternative potpuno izliječio, kome je alternativa pomogla da preboli neku tešku i inače neizlječivu bolest, i danas su zdravi k'o dren.

Anegdota nije dokaz

Te priče o pojedincima koje je određena alternativno-medicinska terapija na jednostavan, prirodan i ugodan način u potpunosti izliječila imaju i službeno ime. Nazivaju se anegdote. I one su samo anegdote, nečije priče, ništa više, sve dok se ne dokaže suprotno. A njihova istinitost može se dokazati jedino propisnim, visoko-kvalitetnim znanstvenim istraživanjima.

Anegdote mogu biti i lažne

Ako netko kaže "ja sam uzimao terapiju X i time izliječio karcinom" nitko ne može provjeriti je li zaista ta osoba uzimala tu terapiju, ili to možda govori u promotivne svrhe kako bi se preporučena terapija bolje prodavala. To je osobna priča kojoj bismo trebali vjerovati. Takve priče obično ne nose metodologiju koja bi nam mogla pouzdano reći kako je terapija uzimana, koliko dugo i na koji rezultat se učinak odnosi. A u znanstvenim radovima takve informacije uvijek se nalaze. Svaki znanstveni rad ima poglavlje o metodama u kojem je detaljno opisano što je u pokusu napravljeno i na koji način je mjeren uspjeh.

Uz alternativnu medicinu pacijenti obično uzimaju i konvencionalnu


Anegdote uglavnom ne daju informacije da su bolesnici oboljeli od teških bolesti, koji su navodno ozdravili od alternative, često usporedno uzimali i neke standardne terapije. Objavljen je niz istraživanja koja pokazuju da, primjerice, oboljeli od karcinoma, u velikoj mjeri uzimaju takozvane komplementarne i alternativne terapije. Huebner i suradnici pokazali su da 77% njihovih ispitanika koji boluju od karcinoma uzimaju takve terapije uz standardnu terapiju. Akpunar i suradnici napravili su sustavni pregled o uporabi takvih terapija među oboljelima od ginekoloških karcinoma. Rezultati osam studija koje su na tu temu provedene pokazuju da te bolesnice koriste komplementarno-alternativne pripravke u 40 do čak 95% slučajeva. Najčešće se radilo o biljnim lijekovima, vitaminima i mineralima. Takvih istraživanja u literaturi ima mnogo, a ona redom pokazuju visoku učestalost korištenja komplementarnih terapija među oboljelima od karcinoma koji se liječe kod onkologa. Međutim, često se u anegdotama standardna terapija uopće ne spominje. Ozdravljenja ljudi pripisuju isključivo činjenici da su uz tu standardnu terapiju uzimali i nešto drugo.

Neke bolesti prolaze same od sebe

 
Anegdote su problematične i zbog činjenice da postoje brojne bolesti i stanja koji su samoograničavajući – prolaze sama od sebe nakon nekog vremena, ili imaju prirodne cikluse poboljšanja i pogoršanja. Ako čovjek počne uzimati terapiju za bolest koja bi prošla sama od sebe i bez te terapije, ili uzme neku terapiju neposredno prije prirodnog ciklusa poboljšanja bolesti, onda će obično pretpostaviti da mu je baš ta terapija pomogla. A zapravo je ta terapija bila posve nepotrebna jer bi bolest prošla i sama od sebe ili bi se privremeno poboljšala sama od sebe. Takav primjer je prehlada. Postoji zgodna šala da prehlada traje sedam dana ako se liječi, a tjedan dana ako se ne liječi.

Ako alternativa djeluje, zašto je svijet prepun bolesti?

Takve anegdote ponekad mogu biti istinite. Možda je nešto ljudima zaista pomoglo. No je li ih alternativni lijek uistinu izliječio ili im je samo pomogao da se osjećaju bolje? Kamo sreće kad bi se teške bolesti kao što je karcinom mogle liječiti jednostavnim i jeftinim intervencijama kakve propagira alternativna medicina. To bi značilo da bi na svijetu bilo mnogo manje boli i patnje i da nijedna vrsta karcinoma više ne bi bila problem. Istovremeno bi proračuni za zdravstvo bili mnogo manji, a ljudi bogatiji. No ako jeftina alternativa uistinu liječi, zašto su onda milijuni ljudi i dalje bolesni? Zašto alternativa ne pomogne svima tako kako je pomogla onima koji govore da ih je potpuno izliječila? Uobičajen odgovor je klasična teorija zavjere - jer gramziva farmaceutska industrija ne želi da se zna.

U medicini nema vjerovanja, traže se dokazi

Mnogi ljudi očito smatraju da takvim anegdotama treba apsolutno vjerovati. Pa kako nećemo vjerovati čovjeku koji kaže da ga je nešto izliječilo? No, vidite, u znanosti nema vjerovanja, nikom ne bi trebalo ništa vjerovati na riječ jer su ljudi vrlo subjektivni. Čovjek svugdje vidi potvrde za svoje teorije, čak i ako su potpuno neutemeljene. Znanost stoga traži objektivne dokaze. Medicina za ljude traži dokaze iz istraživanja provedenih na ljudima. U tome se lijekovi i medicinski proizvodi, koji su visoko regulirani, potpuno razlikuju od alternativne medicine. Farmaceutska industrija mora provesti istraživanja i dokazati kroz kliničke pokuse na ljudima da je nešto djelotvorno i sigurno kako bi taj proizvod mogla dovesti na tržište. Što je masovnija i stroža studija, tim bolje. Sve što prođe rigorozne provjere kroz kliničke pokuse prestaje biti alternativna medicina, čak i ako je bila do tada, i postaje proizvod koji je dokazano djelotvoran i siguran. Drugim riječima, postoji samo medicina, a ne alternativna i konvencionalna medicina. Jer svaki lijek, bio on alternativan, biljni, tradicionalan ili nekakav drugačiji, ako dokaže djelotvornost, postaje prihvaćen u službenoj medicini.

Kako se propisno istražuje djelotvornost i sigurnost lijekova?

Propisna, objektivna provjera lijekova provodi se u četiri faze kliničkih istraživanja. U najranijim istraživanjima, koja prethode prvoj od te četiri faze, analizira se biološka aktivnost molekula pa se u pretkliničkim istraživanjima proučava njihovo djelovanje na životinjama kako bi se vidjelo imaju li očekivani učinak i jesu li sigurne. Jedino tvari koje se pokažu dovoljno djelotvornima i sigurnima u tim ranim fazama istraživanja mogu postati kandidati za ispitivanje na ljudima. Za provedbu istraživanja na ljudima nužno je napisati protokol takvog istraživanja i dobiti odobrenje nadležnog etičkog povjerenstva. U prvoj fazi istraživanja radi se ispitivanje na malom broju zdravih dragovoljaca. U drugoj fazi ispituje se ima li ispitivana tvar učinak na poremećaj koji se istražuje i tada se daje malom broju bolesnika koji pate od tog poremećaja. U trećoj fazi učinci tvari procjenjuju se na mnogo većim brojevima bolesnika kako bi se potvrdila djelotvornost i sigurnost lijeka. Tek kad se prikupi dovoljno takvih dokaza, moguće je podnijeti prijavu nadležnoj regulatornoj agenciji za stavljanje lijeka na tržište. Međutim, tu nije kraj. U četvrtoj fazi istraživanja se nastavljaju provoditi nakon što je lijek odobren i stavljen na tržište, kako bi se utvrdilo kako djeluje na velik broj ljudi, kako djeluje na određene posebne skupine i ima li kakve rijetke štetne učinke koji nisu uočeni na manjem broju ispitanika koji su bili uključeni u ranije faze kliničkih ispitivanja. Sva ta istraživanja kasnije provjeravaju neovisni znanstvenici kad tvrtka odluči plasirati svoj lijek na tržište. Istraživači američkog Sveučilišta Tufts analizirali su sredstva uložena u 106 novih lijekova koje je razvijalo 10 različitih farmaceutskih kompanija. Pokazalo se da cijena provedbe istraživanja koja prethode dovođenju lijeka na tržište danas u prosjeku iznosi više od 2,5 milijardi dolara po lijeku. Nitko ne bi trošio takav iznos samo zato što ima viška novca. Jednostavno radi se o činjenici da je razvoj novih lijekova izuzetno zahtjevan i dugotrajan posao.

Alternativna medicina je veliki, nekontrolirani pokus na ljudima

Kod alternativne medicine obično nema ni pretkliničkih istraživanja ni kasnijih faza istraživanja kojima bi netko mogao dokazati da neka terapija zaista djeluje. Netko dakle na tržište stavlja terapije koje prethodno nisu provjerene na ljudima u kontroliranim uvjetima. To znači da alternativci na vama eksperimentiraju bez odobrenja bilo kakvog etičkog povjerenstva.

Želite li zaista biti dio eksperimenta koji nitko ne kontrolira?


Činjenica je da neki alternativni lijekovi, osobito homeopatski, ne sadrže nikakve ljekovite sastojke – često su to tek obične kapi vode ili alkohola ili pak šećerne pilulice bez ikakve aktivne tvari. Takvi pripravci nemaju opasnih nuspojava, od njih se ne možete ni predozirati, ali nemaju ni ljekovitih svojstava. Oni uglavnom djeluju kao placebo, što čini svaki lijek – i alternativan i konvencionalan.
 
Alternativni lijekovi mogu biti opasni

Naravno, postoje brojni alternativni lijekovi koji sadrže određene aktivne tvari pa mogu biti opasni ili se pak u ozbiljnim studijama dokazati kao lijekovi. Oni osobito mogu imati negativno djelovanje ako se daju u kombinaciji s konvencionalnim lijekovima. Primjerice, koštice marelice reklamiraju se kao lijek protiv raka. One sadrže aktivni spoj amigdalin, a postoji i njegov polu-sintetski oblik, spoj koji se naziva laetril. Zajednička tvar laetrila i amigdalina je mendelonitril, koji sadrži cijanid. Zbog činjenice da nije djelotvoran, a ima rizik od štetnih učinaka zbog mogućeg trovanja cijanidom, Europska komisija i američka Agencija za hranu i lijekove zabranile su uporabu toga spoja. Međutim, neki neodgovorni ljudi to i dalje reklamiraju kao sredstvo kojim ćemo postići „svijet bez raka“.

Konačno, problem s alternativnom medicinom je također u tome što se teško oboljeli mogu pouzdati u nju pa mogu odgoditi ili čak potpuno odustati od terapija koje bi im stvarno mogle pomoći. Primjerice, ima stručnjaka koji smatraju da bi Steve Jobs duže poživio da se u ranoj fazi razvoja njegova raka gušterače nije pouzdao u alternativne terapije jer se njegov oblik tumora mogao operirati.

 
Je li farmaceutska industrija bezgrješna?

Terapije standardne medicine nisu savršene, daleko od toga. Ali su regulirane. U toj industriji nema tajni u smislu sastojaka terapije, a u alternativi se često zna čuti da je nešto tajna koju zna samo određeni alternativni terapeut.

Uzmite bilo koji lijek i pročitajte listu potencijalnih štetnih učinaka na papiru koji dolazi u kutiji od lijeka. Savršenog lijeka nema, ali konvencionalni lijek je temeljem dokaza iz znanstvenih istraživanja došao na tržište, a tu nije kraj. Lijek se nastavlja ispitivati i nakon što se uvede na tržište i postoji cijeli, iznimno složen sustav prijavljivanja nuspojava i nadzora nad potencijalnim štetnim učincima svih lijekova koji se nalaze na tržištu. U Hrvatskoj taj sustav vodi Hrvatska agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED).

Farmaceutska industrija koja proizvodi lijekove nije savršena, daleko od toga. To je dobro dokumentirano. Britanski medicinski stručnjak Ben Goldacre odlično je opisao grijehe farmaceutske industrije u svojoj knjizi Bad Pharma koja je prevedena i u Hrvatskoj pod naslovom Loši lijekovi. Kao i svaka druga industrija, ona nastoji ostvariti profit. Međutim, ona je ipak strogo regulirana. Ta regulativa mogla bi biti i bolja, ali na tom poboljšanju stalno se radi. Iz godine u godinu uvode se novi modeli i mehanizmi kontrole medicinskih i farmaceutskih istraživanja. Također se osnivaju neovisne međunarodne organizacije poput Cochranea koje ne dozvoljavaju da farmaceutska industrija financira ili utječe na njihova istraživanja. Jedan ogranak te organizacije postoji i u Hrvatskoj.

S druge strane, od industrije alternativne medicine ne očekuje se nikakva provjera, nikakvi znanstveni dokazi. Ne postoji agencija za alternativnu medicinu koja nadzire istraživanja provedena na alternativnim terapijama kako bi se procijenilo jesu li dovoljno djelotvorne i sigurne da bi se mogle uvesti na tržište. Mi naprosto moramo vjerovati nekome na riječ da nešto alternativno djeluje na zdravlje čovjeka.
 
Treba li na temelju anegdota liječiti ljude?


Anegdote ne mogu biti razlog zbog kojeg će se odjednom svima oboljelima od svih vrsta karcinoma početi davati soda bikarbona, ili zelena magma, ili koštice marelice ili nešto slično iz alternativnog asortimana. Takve priče trebaju biti temelj za provedbu objektivnih istraživanja u kojima će se dokazati može li zaista nešto takvo biti djelotvorno i sigurno za liječenje ili sprječavanje određene bolesti čovjeka. Oni koji prodaju alternativno-medicinske terapije za koje tvrde da mogu izliječiti ili spriječiti bolesti trebaju provesti propisna istraživanja i dokazati na objektivan i rigorozan znanstveni način da su njihove tvrdnje točne. Trebaju provesti visoko-kvalitetne kliničke pokuse na ljudima, i to na velikom broju ljudi i objaviti ih u znanstvenim časopisima. Pritom će to biti mnogo jeftinije od 2,5 milijardi koje troši farmaceutska industrija jer ne moraju gubiti novac i vrijeme na traženje potencijalnih molekula koje bi mogle biti djelotvorne; oni već ''znaju'' koje su. Takva istraživanja bila bi mnogo povoljnija jer potencijalno korisnu terapiju već imaju – to je ono što prodaju. No, dok se kliničkim pokusima ne dokaže da su te terapije zaista sigurne i korisne, nitko se ne bi trebao kockati vlastitim zdravljem i povjeravati svoje zdravlje ljudima koji prodaju alternativnu medicinu uz prigodne anegdote.
 

*Stavovi izneseni u kolumnama i komentarima su osobni stavovi autora i ne odražavaju nužno stav redakcije portala Index.hr. Navedeni stavovi ne odražavaju ni stav bilo koje ustanove, subjekta ili objekta s kojima je povezana autorica.

** Doktorica medicine Livia Puljak je profesorica na Medicinskom fakultetu u Splitu. Utemeljila je hrvatski ogranak ugledne, neovisne svjetske organizacije Cochrane posvećene promociji medicine utemeljene na dokazima, koja joj je 2017. dodijelila nagradu. Urednica je portala Dokazi u medicini i autorica više od 100 znanstvenih radova, objavljenih u svjetskim časopisima.


Želite li momentalno primiti obavijest o svakom objavljenom članku vezanom uz Index Lab, instalirajte Index.me aplikaciju i pretplatite se besplatno na tag: Index Lab

Index.me aplikaciju za android besplatno možete preuzeti na
ovom linku, dok iPhone aplikaciju možete preuzeti ovdje.

Pročitajte više